Članice hrvatske reprezentacije u podnožju piramide:)

Nezaposlene osobe nerijetko ćete čuti kako se, gurkajući glavu u vonjavo grotlo kontejnera, gorko žale i zapomažu, proklinjući državu i susjede koji recikliraju. No, ove društvene pijavice u svojim žalopojkama u potpunosti zanemaruju činjenicu apsolutne slobode koja im je dana da njome po volji raspolažu – da putuju radnim danom i nikad ne upadnu u gužve na naplatnim kućicama. Kao jedna od dvjestotinjak tisuća nezaposlenih građanki Hrvatske, dobro sam upoznata s nebrojenim komparativnim prednostima ovog životnog stila i ne bih ih se lišila ni za dvostruko veća mjesečna primanja. Jer, ova slatka (no niskokalorična!) sloboda omogućila mi je da posjetim brojne lokacije od kulturološkog, antropološkog, pa i arheološkog značaja.

Ovaj put je sve, međutim, počelo sasvim bezazleno – pozivom za sudjelovanje na sarajevskom festivalu ženske umjetnosti naslovljenom Pitchwise, gdje smo Đurđa Knežević i ja kanile braniti boje hrvatske underground književne scene u žestokom meču za kulturnu premoć na području bivšeg Balkana. Prolistavši program festivala i saznavši da organizatorice (CURE) pokrivaju troškove puta i luksuznog smještaja, utanačismo vrijeme polaska.

Dok su se ostale članice hrvatske reprezentacije i putnice kombija Ženske infoteke (informatičarka i sveznadarka gabe, koja je na Pitchwiseu imala predstaviti web projekt, portal ženske umjetnosti www.cunterview.net, i biologinja Nataša, liječnica tima) radovale upoznavanju s bosanskom kulturofeminističkom i/ili queer scenom, za mene je izlet u Sarajevo bio tek izlika da skrenem tok ekskurzije i posjetim “čudo cijelog svijeta” (Musta 2006: 1), “visočku ljepoticu” – pomisao na koju me je ispunjavala ustrptalošću prvog ljubavnog sastanka…

Boravak u bosanskoj metropoli prošao je stoga u magnovenju. Ni usklici pomahnitalih čitateljica koje su se, nalik harpijama, čupale za kose, čambrale si oči, i hrvale se u blatu ne bi li osvojile jedan od četiri primjerka moje knjige; ni Vesna Pusić, čije su razborite riječi s konferencije o ženskom pokretu na području bivše Jugoslavije bile sirenski zov za sva mi čula; ni obećanje raskalašenog lezbijskog tuluma u podrumskim prostorijama sarajevskog Buddha Bara… ništa od svega toga ni na trenutak mi misli nije odvlačilo od Njezinih drevnih oblina. …Na promociji sam iz knjige čitala ne više od sedam minuta, posvete razdrljenim čitateljicama bile su hladne i distancirane; Vesni Pusić uputila sam tek jedan čeznutljivi pogled; a u Buddha Baru sam zaspala za šankom, umalo nastradavši kad ga je simpatični konobar polio benzinom i zapalio. Posljednju noć u Sarajevu provela sam lutajući pustom Baščaršijom i grijući promrzle dlanove na Vječnoj vatri (koja je, kažu, neodoljivo dirnula Susanu Hoffs, pjevačicu Banglesa, pri incognito posjetu Sarajevu kasnih osamdesetih, nadahnuvši jedno od najvećih eponimnih remek-djela pop glazbe).

U cik zore nestrpljivo probudih ostale članice grupe te se međusobno ispolijevasmo ledenom vodom iz pozlaćene posude kupaonice u kraljevskom apartmanu hotela “Alem”. Orne i spremne za nesvakidašnju pustolovinu, uputismo se u smjeru Visokog, od kojeg nas je dijelilo svega tridesetak minuta putovanja. Orošena čela i znojnih dlanova u ruci sam čvrsto stiskala fotoaparat i dnevnik putovanja, kao i mačetu od koje se od još tamo od prelaska granice nisam odvajala. Predizborni urbani krajolik iz kojeg smo se polagano izvlačile nudio je široku lepezu lica, kratica, i krilatica. Ponajviše me se dojmio snažnocrveni plakat SNSD-a s kojeg je, bez suvišnih ljudskih figura, jasno i glasno vrištalo: “Naprijed Srpska! Naprijed Federacija!”, uz zloguki post scriptum u dnu plakata – “I mirna Bosna.” Ovakav izravan pristup iznenadio me je gotovo koliko i fenomen jednake medijske zastupljenosti svih stranaka – stranka Zelenih (nesumnjivo iznimno popularna) tako je dobila jednako plakatnog prostora kao Haris Silajdžić, ili BOSS. Uzevši u obzir činjenicu da u BiH trenutno operira najmanje pedeset stranaka (ili mi se barem tako učinilo), možemo zaključiti da su nadolazeći izbori, zauzevši sav oglasni prostor, nanijeli popriličnu štetu bosanskom gospodarstvu.

Srećom, ubrzo se otrgosmo iz betonskog zagrljaja grada te, daleko od vizualne političke kakofonije, istom mogasmo puno bolje čuti zvuk potmulih otkucaja iz dubina živih bosanskih brda. Bez milosti potjerasmo kombi prema odredištu, gdje se uskoro obresmo. Sviknuti na dezorijentirana lica turista, domoroci nas istom uputiše na obližnju Piramidu Mjeseca, koju lako prepoznasmo po tome što je bila prekrivena brdom, a u njezinu podnožju bijaše parkirano nekoliko školskih izletničkih autobusa. Uz pomoć susretljivih seljana iz nekoliko pokušaja pogodismo stazu koja nas dovede do makadamskog parkirališta (1KM/h) ponad kojeg se na uzvisini poredalo nekoliko štandova s raznolikim suvenirima, mementima visočkog ukazanja.
Povodeći se za Sedlarovim primjerom i ovdašnji kulturalni radnici poput Halida Bešlića, Enesa Begovića, Hanke Paldum, Kemala Montena i dr. odlučili su doprinijeti pronošenju vizije – humanitarnim koncertom “Srcem za piramide” (tu tek spoznah da nije riječ o osamljenoj piramidi, već o čitavoj skupini – svojevrsnoj Dolini bosanskih kraljeva!). Avaj, Đurđa me grubo natjera da vratim kupljenu ulaznicu zbog gostiju koje je te večeri očekivala u Zagrebu.

Razgledavši pažljivo okolni teren, napokon se uspenjasmo uz pet metara visoku bazu piramide, koja je tek površinom nalikovala brdu. Uistinu, pred nama se ukaza neka vrsta zida, za koji je (navodna povjesničarka) Đurđa uporno tvrdila da je zapravo “prirodna tvorevina” nastala taloženjem zemlje i ovozemaljskih materijala tijekom stoljećā. To je pokušavala dokazati kažiprstom ocrtavajući slojeve (krasne li znanstvene metode!), dok je ostatak hrvatskog tima tek grohotanjem davao do znanja što misli o porijeklu tvorbe pred kojom se nalazismo. U dotad kohezivnom tkivu hrvatske reprezentacije odjednom nazrijeh pukotine. “Otkud toliki jal?”– pomislih. I feministkinje su samo ljudi, sposobni/e za ljubomoru, zavist i zlobu. “Da si je u svom dvorištu otkrila, ne bi se ovako s njome sprdala!” – uzviknuh s prijekorom, na što mi ona odbrusi da ću u Zagreb pješice, pa zašutjeh.

Dok je okrhnuti hrvatski tim flertovao s osobljem visočkog piramidalnog sajma, ja se uspeh gotovo do samog vrha pošumljene piramide, a na povratku u za to predviđenoj posudi ostavih prilog za istraživanje. Prelistah i knjigu dojmova, koja potvrdi ono što sam i sama osjećala i prije no što sam se vlastitim očima uvjerila: piramida uistinu postoji! Prkosnog pogleda (no bez riječi) pridružih se djevojkama koje su razgledale majice s motivima piramide i slikama “Semira Osmanagića u mladosti” (kako reče prodavačica) – Samova napadna sličnost s Indianom Jonesom bila je tek još jedna od bizarnih podudarnosti, još jedan znak.

Na putu prema kombiju začuh gdje, spuštajući se niz brdo, sinčić od svojih pet-šest godina zapitkuje oca: “A, tata, kad ćemo ići na tu piramidu?”. “Pa, evo, sad smo bili gore, sine, sad smo bili na njoj. Samo treba neko vrijeme da se to sve otkopa, očisti…”

Komentari

Dodaj Novi

Komentiraj
Ime:
Email:	nemoj obavještavatiobavijesti
Naslov:
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

Powered by !JoomlaComment 3.26

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."