Ocjenjivački sud 41. Revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva održane od 27. do 29. studenog u Splitu (Zdravko Mustać, Damir Čučić, Goran Škofić, Saša Vojković i Marija Prusina) je od 190 prijavljenih filmova, izabrao 47 radova koji su bili prikazani u šest službenih revijskih projekcija.

Zatim su među njima odabrali 9 filmova koje su smatrali mogućim osvajačima nagrada, da bi konačnu odluku o pobjedniku kroz argumentiranu raspravu donijeli javnim žiriranjem pred publikom, autorima i gostima Revije. Na ovaj način dogodio se trijumf ženskih autora, tako prvu nagrade dijele tri autorice Hana Jušić, Ivana Rupić i Daina Oniunas-Pusić.

Svi nagrađeni autori, još neki dečki i pola nagrađenih autorica ;)

Danas, 30. studenog sve nagrađene filmove možete besplatno pogledati u Tuškancu u 19:30. U nastavku je raspored programa.

Rada Borić, Biljana Čakić Veselič i Helena Štimac Radin, feministički pogled na kinematografiju

Piše: Šura Dumanić

Dan uoči otvaranja 56. Filmskog festivala u Puli, 17. srpnja, održan je drugi po redu okrugli stol na temu "Vidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji". Ovaj je okrugli stol drugu godinu za redom organizirao Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH i istoimeno Povjerenstvo grada Pule.

Stereotipe ne trpe samo žene, već svi Drugačiji

Jedno od zanimljivi pitanja postavljenih tijekom ovog okruglog stola, a u okviru teme o vidljivosti žena,  jeste: Lomi li film našu stvarnost ili se naša stvarnost prelama kroz film? Jedno i drugo, i oboje još uvijek pretežito na ideologijski način, glasi općeprihvaćeni odgovor. Jedna od najmoćnijih simboličkih produkcija - ona filmska, pod najvećim je utjecajem institucija i njihovih ideologija, prožetih patrijarhalnim vrijednostima, čiji je rezultat potpuno stereotipiziranje žena u filmu (ali i Drugih, manjina, marginalaca, drugačijih – reći će Rada Borić). Način pak na koji se prikazuju žene je već toliko nepodnošljiv, on je pravi pokazatelj stanja hrvatskog filma danas.

(ili filmska priča o hrvatskoj Simone de Beauvoir)

Elizabeta Hrstić u razgovoru sa Irenom Vrkljan

piše: Elizabeta Hrstić

Prvi dokumentarni  film o Ireni Vrkljan, 'Samo albumi, knjige i plehnata kutija', premijerno je prikazan u prostorima HDLU, u četvrtak 18.6. Film  je to o našoj, po mnogima najboljoj i svakako jednoj od par najprevođenijih hrvatskih književnica, inače ovjenčanoj nagradom 'Vladimir Nazor' za životno djelo.
Dokumentarac je djelo udruge 'Oksimoron' Osijek  u suradnji sa Digital filmom Šibenik i nakladom Ljevak. Film je režirao Davor Šarić, a scenaristica (ujedno i novinarka te naratorica u filmu) je književna kritičarka koja je napisala brojne osvrte na Irenina djela – Helena Sablić Tomić.

Piše: Darija Žilić

Neposredno nakon Eurosonga, u kasnom terminu, hrvatska je televizija emitirala romantičnu komediju 'Ljubav Jessice Stein' (Kissing Jessica Stein, 2001.) u režiji Charlesa Hermana-Wurmfelda. Riječ je o filmu u kojem se propituje  lezbijstvo. Teoretičarka Teresa de Leauretis pišući o lezbijskoj reprezentaciji i filmu razlikuje filmove - s jedne strane su filmovi koji proizvode moduse reprezentacije koji djelotvorno mijenjaju standardne referentne okvire i vidljivost, uvjete vidljivog, onog što može biti viđeno i reprezentirano, od onih koji izazivaju simpatiju, ne proizvodeći nužno nove načine gledanja ili novi način upisa društvenog subjekta u reprezentaciju.

Tajne (Ha-Sadot, 2007) r. Avi Nesher

Piše: Elizabeta Hrstić

Popis ovogodišnjih Queer filmskih premijera u kinu Europi (kao i čitav program festivala) uredno je objavljen u brojnim medijima, informacija nije nedostajala. Odabrani su kvalitetni ali i atraktivni filmovi, mnogi od njih su i nagrađeni ili nominirani za brojne nagrade. No, na premijeru Tajne (Ha-Sadot, 2007., r. Avi Nesher), odličnog izraelskog filma, došlo je jedva nekih dvadeset ljudi.

Alice Guy

Piše: Milena Benini
 
Kao što znate, danas je Dan Ade Lovelace, kad sve blogerice koje sudjeluju u ovom pokretu objavljuju post o nekoj ženi koja se istakla na području tehnologije i znanosti. A moj odabir za danas je žena za koju bi doista svi trebali znati, a malo tko zna: prva redateljica u povijesti filma, francuskinja Alice Guy Blaché.

Piše: Milena Benini

Nina Paley

Ne znam jeste li upoznati s pričom, pa, za one koji je ne znaju: još prije nekoliko godina, animatorica Nina Paley počela je raditi na animiranom filmu Sita pjeva blues, kombinaciji Ramayane i autoričine privatne priče o ostavljanju. Cijeli je film prožela pjesmama Annette Hanshaw, blues pjevačice iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Računala je, naime, da su pjesme već odavno postale javno dobro… a onda je otkrila da nije tako.

Vlasnici copyrighta počeli su je progoniti, i cijela priča pretvorila se u sudski košmar, u kojem je žena skoro ostala bez para/krova nad glavom/sredstava za život, sve zato što nije htjela mijenjati glazbu u svome filmu, a odbijala je i prihvatiti kompromise koji bi njen film zatvorili razno-raznim DRM-sustavima i sličnim glupostima.

Jedan dan, r. Ditte Haarlov Johnsen

Više od 150 filmova u 10 programa bit će prikazano na 5. ZagrebDoxu koji počinje u ponedjeljak 23.2. i traje do subote 28.2., s tim da će se pobjednički filmovi još jednom prikazati u nedjelju. Među trideset naslova koje broji međunarodna konkurencija dosta njih su u prošloj godini osvojili neku od prestižnih svjetskih nagrada. Jedan je od najvrućih naslova svježi pobjednik Sundancea Opasne tete u režiji višestruko nagrađivane Britanke Kim Longinotto. Uz Jennifer Fox i Naomi Kawase, Longinotto spada u skupinu redateljica 'osnažujućih' ženskih priča. Ove godine dobar filmovi koji otvaraju pitanja tretmana žena u pojedinim društvima su Lady Kul El Arab, Alahove nevjeste i Jedan dan.

Piše: Mima Simić

Posljednje ostvarenje Woodyja Allena, romantičnu komediju kataloškog naslova Vicky Cristina Barcelona, promicao je moto «Life is the ultimate work of art» (Najveće umjetničko djelo je život), zavodeći gledateljstvo obećanjem autentičnosti i životnosti, koja, sugerirano je, u konačnici nadilazi bilo koju umjetničku formu/praksu. To, dakako, nije bilo jedino čime je film mamio u kina – mjesecima unaprijed znalo se da će Scarlett Johansson i Penélope Cruz za potrebe filmske radnje biti prisiljene naći se u erotskom klinču, što je gledateljski izazov kojem će teško odoljeti bilo koji muškarac ili žena, bez obzira na seksualno ili, nedajbože, političko opredjeljenje.

Sally Hawkins i Mike Leigh na setu

Piše: Mima Simić
(Happy-Go-Lucky, Mike Leigh, 2008.)
U svojoj cjelovečernjoj celuloidnoj vivisekciji Hollywooda, (meta)filmu Igrač iz sad već davne 1992., Robert Altman gledateljstvu nudi uvid u mehanizme ove čudesne i čudovišne industrije, s osobitim zadovoljstvom zadržavajući se na postrojenju koje se bavi proizvodnjom scenarija. Holivudski filmovi, Altman razotkriva, ne nastaju organskim putem, pa ni umjetn(ičk)om oplodnjom, već jednostavnim kloniranjem DNK ovog kalifornijskog dinosaura; DNK sazdane od lanaca formulaičnih pitcheva – ultrakratkih filmskih skica čija je svrha zavesti producente/studijske glavešine do proizvodnje.