Piše: Mima Simić
Kao sastavni dio polja popularne kulture, mainstream kinematografija običava se oslanjati na popularna uvjerenja o određenim društvenim fenomenima, pri čemu je ljudska seksualnost uvijek rado obrađivana tema. Devedesete godine prošloga stoljeća, obilježene pritiskom fenomena “političke korektnosti”, svjedočile su djelomičnoj dekonstrukciji rodnih uloga, pa i stereotipa homoseksualne osobe na velikom platnu. Iako još uvijek zakidani za ultimativno mainstream priznanje – Oscar za najbolji film – filmovi koji na složeniji (i, slobodno recimo, pozitivniji) način prikazuju seksualne manjine danas su gotovo uobičajena pojava – u tom smislu bismo Bilješke o jednom skandalu  (Notes on a Scandal, Richard Eyre, 2006.) mogli svrstati i u razdoblje post-politički korektnog.

Sad, dakle, kad su i mainstream mediji de facto dali blagoslov homićima, možemo se napokon vratiti liku opsesivne i poremećene lezbijke – koja je prvenstveno opsesivna i poremećena, a tek onda lezbijka. (Razumijem tu potrebu – i sama više volim kad me obilježavaju kao spisateljicu koja voli žene, no kao lezbijku koja usput nešto i piskara). Zahvaljujući izvrsnoj interpretaciji Judi Dench, ova scenaristička strategija Bilježaka o jednom skandalu donekle i funkcionira. Uistinu, lik nastavnice povijesti, postarije, osamljene usidjelice i vlasnice mačke – ultimativni stereotip viktorijanski potisnute lezbijke – u izvedbi Judi Dench oživljava, postajući osoba za koju nam se čini da bi mogla sjesti pored nas na klupu kakvog londonskog parka i prijateljski nam ponuditi karte za koncert klasične glazbe.

Gluma Judi Dench možda će nas potaknuti da prevladamo otpor koje smo osjetile shvativši da je riječ o još jednoj u nizu psiholoških drama u kojoj se psihotična lezba vampiruša pokušava dočepati razvidno nedostižnog (ovdje zbog razlike u godinama, koliko i one u seksualnom opredjeljenju) objekta svoje perverzne žudnje. Odlučit ćemo, tako, njezine poremećaje u ponašanju interpretirati ne kao perpetuiranje priče o lezbo-luđakinji, već kao kritiku seksualne represije… što je, uostalom, u skladu s (još uvijek) dominantnim psihoanalitičkim teorijama razvoja ličnosti. Barbara Covett, dakle, provela je život u nemogućnosti da se suoči s vlastitom (u njezinoj mladosti neizgovorljivom) seksualnošću, koju je onda sublimirala u pisanje (dnevnika) i, što je još gore, opsesivna prijateljstva s mlađim kolegicama. Desetljeća potiskivanja od nje su učinila monstruma koji se ne libi odabranim “družicama” uništiti život ukoliko se pokažu nelojalnima. Tu nastupa prekrasna Sheba Hart (Cate Blanchett), najnovija “žrtva” Barbarine naklonosti – sama učiteljica likovnog. Učiteljica povijesti (najčešće nefleksibilne i rigidne akademske grane) i učiteljica likovnog (kreativnog, razuzdanog i oslobađajućeg) potpune su suprotnosti, što se iščitava već i iz njihovih imena. Barbarino prezime Covett (covet) istovremeno je i glagol koji opisuje želju, ili žudnju, posebice za tuđim vlasništvom. Takva je i ona – žudi za nečim što joj ne pripada i ne može joj pripadati (Sheba je, naime, udana, a vala i heteroseksualna). Simbolična težina Shebinog prezimena, Hart (heart), obilježava je kao otvorenu i strastvenu osobu, osobu koja slijedi zov svojega srca, a katkad i kojeg južnijeg organa. Sheba ne potiskuje svoje porive, pa se tako upušta u seksualne odnose s 15-godišnjim učenikom – što je na kraju, uz Barbarinu pomoć, vodi i u zatvor. Potiskuješ li, završit ćeš kao Barbara; prepustiš li se zovu srca, opet te vrag odnese. Ono što nam se, dakle, otvara iznimno je konzervativan – ili pak krajnje mizantropan tekst.

Mizantropiju lako iščitavamo iz činjenice da nitko od likova, ponajmanje Barbara kao pripovjedačica i dnevnikoslovka – ne priziva empatiju. Shebina jedina kvaliteta, pak, njezin je izgled (za koji nije zaslužna), dok drugih talenata baš i nema. Njezin suprug je samoživi intelektualac koji, boem kakav jest, nema previše uvida u unutrašnji život vlastite supruge, niti promišlja previše o posljedicama koje je na nju moglo imati 10 godina brige za mentalno zaostalog sina. Maloljetni Steven s kojim se Sheba spetljava zreo je koliko mu godine dopuštaju – znači, sebičan i manipulativan, premda ne i zao. Tko da se zabrinjava oko sudbine takvih likova?

Zanimljivo je, međutim, razmotriti moralističku strukturu svijeta (unutar) filma. Dok je seksualan odnos dviju glavnih ženskih likova prikazan kao očigledno neprihvatljiv (očigledno u onom smislu da smo ga naučili doživljavati neprihvatljivim), dapače, pomalo i odvratan – čak i onima od nas oguglalima na lezbijstvo – svi ostali međugeneracijski seksualni činovi u filmu se, s različitim dozama slobode, prakticiraju. Shebin suprug njezin je bivši profesor, a dvadeset godina koji ih dijele ista je razlika u godinama između nje i maloga Stevena, odnosno nje i Barbare. Veza između punoljetne žene i 20 godina starijeg muškarca, dakle, prihvatljiva je seksualno, a i pogodna za brak. Dobrovoljan odnos maloljetnika i 20 godina starije žene seksualno je moguć i pedofilno minimalno problematičan (jer je muškarac, čak i kao dječak, inicijator), no zakonski nedopustiv; dok seksualan odnos između dviju odraslih žena uz istu dobnu razliku izaziva spontano kostriješenje svih dlaka na tijelu – uz zdušnu potporu odlučnog kompozitora. Kako to?

U svojoj Povijesti seksualnosti, jednom od temeljnih radova queer teorije, Michel Foucault nas upozorava da u načinima na koje doživljavamo svijet nema ničeg prirodnog, istinitog ili samog po sebi razumljivog. Seksualnost je tek društveni konstrukt, a seksualni čin, i naši spolni organi, nemaju nikakve bitne veze s bilo kojim aspektom našeg društvenog bića. Dapače, između njih smo sami uspostavili poveznice koje sad smatramo objektivno stvarnima i neovisnima o nama. Autori Bilježaka o jednom skandalu nažalost su skloniji Freudu nego Foucaultu, i bilo kakva dekonstrukcija kategorije seksualnosti ili propitivanje seksualnih i moralnih ugovora nezamisliva im je. Tu zapravo leži i protraćeni ogroman potencijal ovoga filma. Prilika da se liku Barbare, predstavnice frojdovske škole represije i sublimacije (kroz pisanje dnevnika, koji je osnova za naraciju), suprotstavi subverzivna oslobođena seksualnost lika Shebe koja nesputano (i, recimo, nekažnjeno) prakticira seks s maloljetnikom/djetetom ostala je neiskorištena. Nedovoljno materijala (premda je za nj bilo dovoljno prostora u filmu) izvan Barbarinih dnevničkih zabilješki onemogućuju grananje i uslojavanje likova i radnje, koja sveudilj završava u konzervativnoj, didaktičkoj petlji.

Manjak suptilnosti redatelja i scenarista očituje se, nažalost, na još nekim razinama. Premda je već sam intimistički/ženski čin vođenja dnevnika u britanskom kontekstu dovoljna asocijacija na Virginiju Woolf, da ne spominjemo komentar o “sopstvenoj sobi” koji Barbara uzgred daje na Shebin atelje, redatelj po svaku cijenu u završnom obračunu i svojevrsnom klimaksu (jedinom koji ove dvije žene doživljavaju zajedno) radnje jednostavno mora opet prizvati i prozvati najveću britansku spisateljicu, eda ova lezbo-spisateljska poveznica slučajno ne bi promakla i onima od nas s Downovim sindromom. Kad smo već kod pisanja, valja napomenuti značajan aspekt Barbarina dnevničkog izričaja, pa tako i njezina karaktera, koji se u potpunosti izgubio u površnom hrvatskom prijevodu. Njezini dnevnički zapisi su sočni, bogati aliteracijom i metaforom, jezično senzualni. Čitav Barbarin seksualni život zapravo se odvija u lisnatom vrtu njezina dnevnika, no hrvatskoj gledateljici prevedeni fragmenti pružaju tek suhe i sterilne informacije, oduzimajući strastvenoj usidjelici onu tananu vlat koja je još veže uz lik i djelo Virginije Woolf.

Komentari

Dodaj Novi

Komentiraj
Ime:
Email:	nemoj obavještavatiobavijesti
Naslov:
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

Powered by !JoomlaComment 3.26

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."