U srcu zadarskog Poluotoka nalazi se kino koje je svoje proročansko ime, Pobjeda, uspjelo zadržati kroz sve promjene vlasti i društvenih uređenja. Uz sitne renovacije poput zamjene drvenih stolaca nešto udobnijima i Cigića što prodaju koštice modernim automatima za kokice, moje omiljeno kino nije se već dvadeset godina gotovo nimalo promijenilo. No, dok sam u nj nekoć rado bježala sa satova njemačkoga, kad svoj rodni grad posjetim ovih dana, u dvoranu kina Pobjeda sklanjam se od desetogodišnjih dječaka koji će mojoj djevojci i meni nerijetko dobaciti kakav šaljiv komentar, psovku, i pokoji kamen mudrosti. U mraku su, naime, sve mačke crne, a sve žene straight.

No, osim gole nužde, na projekciju Charlieja i tvornice čokolade nagnala me je i želja da pogledam posljednje ostvarenje jednog od svojih najomiljenijih holivudskih autora. Rijedak je, uistinu, redatelj koji se poput Tima Burtona može pohvaliti da njegove filmove hrli gledati publika sviju godišta – od nestašnih osnovnoškolaca (vidi gore) do penzionera koji su spremni odvojiti i do 10% vlastitih mjesečnih prihoda da u luksuznom dolby stereo okruženju provedu nekoliko nezaboravnih sati. Ništa čudno; gotovo svaki od uradaka ovog iznimno nadarenog autora vizualno je remek-djelo, čak i onda kad se sama narativna os pomalo klima. Dok se Beetlejuice, prva dva dijela Batmana, Ed Wood & Škaroruki mogu bez razmišljanja svrstati u semantički a i vizualno provokativna djela, slabiji mu radovi poput Mars napada i Krupna riba usprkos nefunkcionalno skečevitoj, odnosno konzervativno-klišejiziranoj narativnoj liniji još uvijek sadrže dovoljno elemenata zbog kojih te filmove vrijedi pogledati (ako je moguće besplatno).

U tom smislu ekranizacija romana Roalda Dahla Charlie i tvornica čokolade film je koji spaja ekstreme Burtonovog izričaja. Gledateljica će tako prisustvovati maštovitom žanrovskom kolažu, audiovizualnom vatrometu s mnoštvom izravnih/parodirajućih postmodernističkih filmskih i popkulturalnih referenci (Čarobnjak iz Oza, 2001: Odiseja u svemiru, Oprah i sl.), apsurdnim i zato izvrsno uklopljenim songovima, epizodičnim flashbackovima i pričama unutar priče kojima se radnja dinamizira, ali i misli odvlače od iznenađujuće konzervativnog i ideološki izrazito manipulativnog naličja ovog filma za djecu i odrasle.

Kritizirati Burtonov film (i/ili Dahlovu knjigu) po ideološkoj liniji problematičan je i kompleksan zadatak zbog Burtonove poslovično visoke razine ironije i groteske, koja na ideološku strukturu može djelovati kao sunce na čokoladu. No, u tom smislu iznimo bitan čimbenik za analizu jest identifikacija žanra unutar kojeg film djeluje, ili bar u koji se dominantno svrstava. A bajka, žanr u koji se ovaj film na kraju ipak najbolje uklapa, narativna je forma kojom se istovremeno udaraju i u kojoj se odražavaju temelji (u našem primjeru zapadne) kulture i civilizacije, pa tako i njezine ideologije. Funkcija bajke kao socijalizacijskog oruđa posebice se ne bi smjela ignorirati u kolažnom i zaigranom postmodernom razdoblju i dinamičnom mediju kao što je film, upravo stoga što smo je u ovom slučaju u najvećem iskušenju opravdati parodijom, ili potpuno previdjeti, zavedeni izvrsnom fotografijom i milozvučnim pjevom kloniranih patuljaka. Ali, usmjerimo li pramac podalje od ovog sirenskog otočja, Burtonovom filmu svakako ćemo morati predbaciti vrlo prozirnu i nemaštovitu stereotipizaciju likova (s posebnim naglaskom na rodnoj stereotipizaciji), kao i besramnu kapitalističku propagandu. Uistinu razočarava da autor poput Burtona, kojemu je žanr bajke nezaobilazna referenca i orijentir u čitavom opusu, zapravo tako malo doprinosi širenju njezinih okvira, pogotovo uzmemo li u obzir pozamašan broj kritičkih tekstova (od pradavnog Proppa do Zipesa, Lüthija, Bettelheima i Marije Tatar) koji se već desetljećima  mogu naći na policama svih boljih američkih biblioteka, a koje, ukazujući na najrazličitije aspekte strukturiranja i semantizacije bajki, otvaraju i čitav novi opozicijski prostor. Burton, svjesno ili nesvjesno, taj prostor zaobilazi u širokom luku, što za posljedicu ima ne samo uspjeh na blagajnama Cinestara, već i perpetuaciju rodnih stereotipa i zloćudnih političko-ekonomskih ideologija. No, budući da sve navedene tvrdnje valja potkrijepiti konkretnijom analizom, pozabavimo se, dakle, tekstom samoga djela.

Film otvara suvereni sveznajući pripovjedački glas koji će nam ispričati dogodovštine dječaka iz naslova. Na margini hladnog i otuđujućeg industrijskog gradića, koji atmosferom i bojama pomalo vuče na zlosretni Gotham, nalazi se trošan no topao jednosoban dom obitelji Bucket. Kao što to zna biti slučaj u bajkama, sreća i ljubav u Charliejevoj obitelji proporcionalni su njihovom siromaštvu. Kuća u kojoj živi tri generacije članova je pred kolapsom, svi spavaju u istom krevetu, svaki dan jedu juhu od kupusa, no to nimalo ne utječe na razinu njihovog morala, na beskrajnu ljubav i podršku koju jedni drugima pružaju, što jasno implicira da ljudski problemi ne potječu iz klasnih, već iz karakternih razlika među ljudima. Obiteljske uloge također su ravnopravno i nekako prirodno podijeljene: majka kuha i pere, otac radi u tvornici paste za zube. Bake i djedovi leže u krevetu cijeli dan. Kad oca na poslu zamijeni stroj, on se bez prigovora šefu, pokunjen no sveudilj optimističan, vraća u toplo okrilje bucketovske komune. Ipak, koliko god sretni jedni s drugima bili u svom siromaštvu, svi ipak maštaju o unutrašnjosti legendarne tvornice čokolade, koju je vlasnik i ultrauspješni poduzetnik Willy Wonka nakon krađe recepta zatvorio za javnost, riješivši se ljudskog faktora i na njihovo mjesto zaposlivši strojeve. Ni na ova otpuštanja nitko se nije pobunio (u bajkama, pa i modernima, ne postoji institucija radničkog sindikata), jer je krivica za otpuštanje očito ležala na samim radnicima. U svakom slučaju, kad Wonka odluči tvornicu opet otvoriti za javnost, tu javnost predstavljat će petoro djece koja će ispod omota čokolade pronaći nagradni zlatni kupon, a Wonka glavom bit će im vodič kroz uzbudljivi industrijski pogon. Naravno, ovdje slijede prizori pomame za Wonkinim proizvodima u svim dijelovima zemaljskog geoida – od Kine do Maroka pa sve do New Yorka, svugdje vlada jednaka histerija oko zlatnih kupona; djeca širom svijeta, crna, žuta i bijela, sanjaju isti čokoladni san. Nakon jednog neuspjeha na čokoladnoj lutriji, Charlie božjom providnošću na ulici nalazi novčanicu koju, umjesto na ručak za sedmeročlanu obitelj koja gladuje, utroši na čokoladu i, bingo! Imamo kupon! Već sljedeći dan, u pratnji djeda, Charlie kreće na tvorničku turneju, zajedno s četvoro druge djece čija imena – Mike Teavee, Veruca Salt, Violet Beauregarde i Augustus Gloop, dovoljno govore o njihovim karakterima. Dok su sva ostala djeca intenzivno karikirana, utjelovljujući najgore od ljudskih osobina i/ili utjecaja tekovina tehnološke evolucije (ovisnost o televiziji i videoigrama, bradavičastu nametljivost, žensku narcisoidnost i čistu glupost), Charlie za gledatelja predstavlja identifikacijsku osovinu – dobar je, pošten, pristojan i ne gađa kamenjem svoje sugrađanke.

Najvažnije radnje ljudskog tijela automatizirane su, i teško je zamisliti i jedan dan u kojem bismo morali ulagati svjestan, misaoni napor pri disanju, ili hodanju. Upravo tako unutar društvenog tijela djeluju i stereotipi, okamenjeni koncepti koji nas oslobađaju suvišnog misaonog napora i bespotrebne raščlambe svakog elementa svakodnevice, analize koja bi nas suočila s ogromnom raznovrsnošću oblika bivanja i djelovanja, prijeteći relativizirati naše vlastito. Zato petero djece u Wonkinoj tvornici čokolade, groteski usprkos, djeluju prilično uvjerljivo – djevojčice su ili opsjednute vlastitim izgledom (Violet), ili iskorištavaju bogatog oca/muškarca (Veruca), a dječaci su tehno freakovi, opsjednuti televizijom i nasilnim kompjutorskim igricama (Mike) ili pohlepni debeli i glupi Nijemci (Augustus). No ne zaboravimo ni najopasniji od stereotipa koji film nudi – Charlieja, zrno pšenice u kukolju, plemenitog dječaka koji kako gledatelju (djevojčici/dječaku ili odrasloj osobi) tako i ostalim likovima služi kao primjer pozitivne društvene uklopljenosti. Najveći problem s likom Charlieja upravo je to što, za razliku od ostale djece, nije prikazan kao ekstreman stereotip, što ga ujedno čini najrealističnijim i najnormalnijim od ponuđenih likova. No ovaj naizgled pošten dječak blage ćudi krije jednu od društveno najpogubnijih osobina, a to je etička pasivnost. Premda sam neće činiti zlo, kad se zlo čini oko njega, on ne reagira. Kad Wonka brutalno kažnjava ostalu djecu (ni Charlie ni gledatelji ne mogu sa sigurnošću tvrditi da kazna nije i smrtna!), Charlie se ne buni niti se suprostavlja, već nastavlja slijediti vodiča Wonku, sveudilj se s njime ljubazno ophodeći. Tako se najstrašniji narativni sloj ne iščitava iz očitih primjera pervertirane Wonkine pedagogije i kapitalističke ideologije, već u prihvaćanju i pristanku glavnoga lika. A za prihvaćanje ideologije i pedagogije kapitalizma, slijedi i nagrada: zahvaljujući svom benignom i nekonfliktnom karakteru, Charlie je na kraju posjeta jedini koji izbjegne neku vrstu kazne, a kao nagrada mu se nudi položaj suvlasnika tvornice čokolade.
 
Kao svaka bajka, i ova priča o odrastanju i socijalizaciji nudi protagonistu (i gledateljima/konzumentima) prigodno naravoučenije. Tijekom nagradnog putovanja Charlie je imao prilike upoznati naličje Wonkinog kapitalističkog svijeta: u tvornici su zaposleni Oompa-Loompe, patuljasti klonovi koje je Wonka dovukao sa jednog od svojih osvajačkih putovanja, a koje plaća zrnjem kakaa (nešto jestivije od raznobojnih staklenih perli). Osim Lumpača, Charlie je mogao vidjeti i kako Wonka u tvornici izrabljuje i druga niža bića, poput krava (koje tuku da dobiju tučeno vrhnje), ovaca i vjeverica, što bi i u najzagriženijem mesožderu izazvalo barem nelagodu, ako ne već i empatiju. Svi ti prizori i otkrića o podzemlju svijeta koji je ranije idealizirao Charlieja tjeraju da odraste i preispita svoje dotadašnje vrijednosti i ideal ingenioznog poduzetnika Wonke. No, usprkos nadanjima sporadične gledateljice, Charlie zaključuje da je bezosjećajnost Willieja Wonke, očitovana u okrutnom tretmanu vlastitih radnika i četvoro djece-gubitnika, posljedica obiteljskih trauma, lošeg odnosa s ocem, nedostatka majčinske figure itd., i da rješenje problema otuđenog kapitalizma ne leži u propitivanju i/ili odbijanju tog društveno-ekonomskog sustava, već u njegovom bratimljenju s komunizmom, tj. s onim najljepšim od komunističkog lifestylea, ljudskom bliskošću i zajedništvom. Ovakvom hibridizacijom čitav svijet postat će velika sretna obitelj, a svatko će vlastitim znojem zadovoljno podmazivati mehanizam nečije tvornice. 
Upravo u takvom sretnom tonu, kao što se pristoji svakoj normalnoj bajci, završava i ova – za stolom u trošnom no toplom domu Bucketovih gdje Charlie i Wonka rame uz rame sjede uz slasnu pečenku, simbol blagostanja i mesožderstva kojeg se, usprkos osvjedočenim životinjskim patnjama, nije tako lako odreći.

Sve navedeno oslikava krajnje groteskan društvenopolitički sklop – dječak koji je vidio kako užasavajuće izgleda utroba kapitalizma odlučuje, uz neznatne preinake (nijedna u samoj strukturi sistema), pridružiti se onima na položaju moći, samo zato jer mu se pružila prilika. Ne mari što ostvarenje ovog dječjeg (američkog) sna ujedno predstavlja nastavak noćne more za one koji ostaju na svojim mehaničkim pozicijama. U gledateljici će se ovdje zbog toga možda i javiti malecni otpor prema glavnom junaku, shizofreni impuls niskog napona, no budući da je naracija gura u smjeru poistovjećenja s Charliejem, radije no s kravom ili vjevericom, kraj filma nužno će protumačiti sretnim, što je i ultimativna ironija ove kapitalističke bajke.

Ipak happy ending?
No, ukoliko je gledateljica film pažljivo pratila do samoga kraja, uočit će iznimno bitan čimbenik koji u posljednjih par narativnih minuta uspijeva dominantno čitanje ove mračne bajke i njezinu sumnjivu ideologiju izokrenuti naglavačke – čimbenik identiteta pripovjedača. Institucija pripovjedača u književnosti vjerojatno je jedan od najvažnijih interpretativnih faktora, a premda je u filmu rijetko kad toliko izražena, na nju svakako valja obratiti pozornost jer posjeduje izvanredan subverzivni potencijal. Tako sveznajući pripovjedač čiji smo glas čuli na početku filma na njegovom kraju otkriva svoje klonirano lice – to nije nitko drugi do Oompa-Loompa, raspjevani patuljak iz pokorene prašume, multifunkcionalni mališan iz Wonkine tvornice čokolade! Do zuba naoružana postkolonijalnom teorijom, gledateljica se istom našla u čudu, a sva kritika Wonkinog (pa tako i Dahlovog i Burtonovog) politički problematičnog diskursa odjednom joj se čini krajnje neprimjerenom. Što na stvari mijenja činjenica da ovu priču pripovijeda osoba s krajnje (rasne, klasne, deoksiribonukleinske) margine? Kao prvo, ionako ironijski ton filma podiže se za nekoliko oktava, a iznenada su u zasluženu ironiziranu poziciju dovedeni ne samo već iskarikirani likovi (četvero Charliejevih kolega ili Willy Wonka, «Pišo Drkadžija»), već i sam glavni lik, Charlie i njegova benigna obitelj. Loompina potlačena pozicija, jasno je, svakako nije takva da bi s bilo kakvom naklonošću mogao gledati na Charlieja, novog Wonkinog/robovlasničkog partnera; iz Loompine žablje perspektive, kao i iz perspektive pronicljivije gledateljice/kritičarke, Charlie je zapravo u istoj ravni s ostalim budalama, sebičnjacima, odnosno podržavateljima opresivnog i izrabljivačkog kapitalističkog sistema. Charliejeva dobroćudnost, moralnost i pravednost iz Loompine točke gledišta tako mogu djelovati isključivo kao glupost (jer prihvaća taj sistem), licemjerje (jer se u nj uključuje kad dobije priliku, makar je vidio svo zlo koje stvara) i društvenu neodgovornost (jer ne želi mijenjati ono što je vidio). A, ukoliko se ne odupre nasilnoj identifikaciji s Charliejem, i gledatelja čeka jednaka klasifikacija...

Na kraju, jedina moć koju vidimo da Loompa posjeduje jest moć pripovijedanja, a kritika koju će kroza nj iznijeti morat će biti neizmjerno suptilna, kodirana, eda bi se uopće mogla provući kroz sito i rešeto cenzure. U tome, nažalost, leži i glavni problem ovoga filma; premda gledateljima umjesto happy endinga u ruke gura iznimno kvalitetan alat za rastavljanje mehanizma tvornice snova, rijetko tko u kino dvoranu ulazi zasukanih rukava. 

Tekst prvotno objavljen u Magazinu 'Treća'.

Komentari

Dodaj Novi

Komentiraj
Ime:
Email:	nemoj obavještavatiobavijesti
Naslov:
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

Powered by !JoomlaComment 3.26

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."