Sally Hawkins i Mike Leigh na setu

Piše: Mima Simić
(Happy-Go-Lucky, Mike Leigh, 2008.)
U svojoj cjelovečernjoj celuloidnoj vivisekciji Hollywooda, (meta)filmu Igrač iz sad već davne 1992., Robert Altman gledateljstvu nudi uvid u mehanizme ove čudesne i čudovišne industrije, s osobitim zadovoljstvom zadržavajući se na postrojenju koje se bavi proizvodnjom scenarija. Holivudski filmovi, Altman razotkriva, ne nastaju organskim putem, pa ni umjetn(ičk)om oplodnjom, već jednostavnim kloniranjem DNK ovog kalifornijskog dinosaura; DNK sazdane od lanaca formulaičnih pitcheva – ultrakratkih filmskih skica čija je svrha zavesti producente/studijske glavešine do proizvodnje.

Upravo zbog takve petrificirane produkcijske sheme holivudski filmovi rijetko, pa i gotovo nikad, ne izbivaju iz sigurnih žanrovskih okvira, sveudilj poštujući zakone fabule da dobro im bude na zemlji. I dok u Igraču eksplicitno satirizira holivudsku tešku industriju, Altman je ostatak svoje filmske karijere posvetio drugačijem, suptilnijem obliku borbe protiv holivudske hegemonije – izbjegavajući u svojim radovima familijarne narativne potke, zazirući od žanrovskih kategorija i naginjući što većoj otvorenosti svojih filmskih tekstova koju je, između ostalog, postizao svesrdno potičući improvizaciju kod svojih glumaca. Stoga nimalo ne čudi da je upravo Altman bio jedan od dražih američkih autora britanskog redatelja Mikea Leighja, čiji je posljednji film Samo bez brige (Happy-Go-Lucky) nedavno nekim čudom osvanuo na repertoaru zagrebačkih multipleksa. Poput pokojnog Altmana i Leigh je holivudomrzac djelom i riječju, pa se ne libi tvrditi i to da je svaki film koji snimi «implicitni antiholivudski iskaz». Kako li je onda dospio u zagrebački Cinestar?

Dok Altman, omiljen među glumcima, za svoje filmove nikad nije imao problema jeftino nabaviti velika holivudska imena i tako si osigurati koliko-toliko solidan i siguran start na kinoblagajnama, Leighjev potencijalni hendikep na ovom polju svakako je činjenica da, kao 'čisti' britanski autor, raspolaže međunarodnoj kinopublici relativno nepoznatim imenima i licima, pa njegove filmove pohode uglavnom zaljubljenici i poznavatelji osebujnog mu lika i djela, te pokoji nesretnik zalutao u plišanom labirintu svog omiljenog kupovnog centra. A činjenica da su Leighja i kupovni centri integrirali u ponudu najvjerojatnije je svojevrsna jeka uspjeha koji je par njegovih filmova (baš kao što je bio slučaj i s Altmanom) doživjelo kod šire publike i američke filmske Akademije – ponajviše, konkretno, Tajne i laži iz 1996., čija financijska postignuća do danas nije nadmašio. No, pogledajmo s čime će se u posljednjem Leighjevom djelu suočiti fanovi i/ili putnici namjernici...

Samo bez brige u izvornom je naslovu Happy-Go-Lucky, složeni pridjev koji znači bezbrižnost (pa dijelom i neodgovornost) i izravno se odnosi na glavni lik, prpošnu Poppy, tridesetogodišnju Londonku u čiji život imamo prilike zaviriti na nekoliko dana, destiliranih u 118 minuta čistog celuloida. Zapita li vas tko o čemu se u filmu radi, najbolje ćete učiniti odgovorite li: «Ni o čemu», ili pak napadnete li protupitanjem tipa: «A o čemu se radi u tvome životu?»

Teško je, uistinu, zamisliti da bi Leigh ikad mogao snimiti ovakav film da ga je morao pitchirati kakvom holivudskom producentu; standardnog uvoda, zapleta, vrhunca i sl. u njemu nećete naći, nema zvijezda, a producentu Leigh ne bi znao (ni htio) objasniti ni ono najbitnije – kojeg je film uopće žanra. Srećom za njega (i filmofile), Leigh je jedan od rijetkih redatelja s pristupom mainstream distribuciji kojemu su ruke apsolutno odriješene za kreaciju – zahvaljujući institucijama kao što su BBC i Channel 4, i sporadičnom sponzoru, Leigh dobiva zeleno svjetlo za projekte bez obveze da ikome polaže račune, pa i scenarije. Poznata je, naime, činjenica da ih za svoje filmove Leigh nikad ni ne piše, i da isti nastaju «organskim» putem, razvojem likova u interakciji, gdje «radnja» nastaje kao nuspojava međukarakternog trenja, radije no da je artificijelno izvana nametnuta kakvim događajem/obratom, i tako implicitno nadređena «stvarnom životu» koji Leigh pokušava (re)konstruirati.

Leigh stoga svoje projekte usklađuje s pravilima (i slučajnostima) tzv. pravog života, pa sa svojim glumcima prolazi kroz višemjesečne pripreme, tijekom kojih glumci zidaju vlastite likove do najsitnijih detalja i idiosinkrazija, pri čemu redateljev ultimativni cilj, dakle, nije što uspjelija mimikrija života, već život sam. Ako/kad su glumci vlastiti lik dovoljno detaljno i kompleksno razradili, odnosno pretopili se s njim, rezultat je zapanjujuć efekt autentičnosti koji u određenoj svojoj dimenziji djeluje uvjerljivije i od dokumentarca, žanra čija se aura nevinosti i naivnosti u doba medijske hiperprodukcije realityja opasno ofucala. Paradoksalno, Leighjeva organski kreirana stvarnost, premda unutar nedvojbeno fikcionalnog rada, upravo svojim ignoriranjem/odlučnim odbacivanjem imperativa žanra (pa i onog dokumentarističkog), kao i oslobađanjem radnje od radnje same, tj. priče u klasičnom smislu, nadilazi vlastitu fikcionalnost i porađa svježu i moćnu verziju stvarnosti, možda najbliže stvarnosti što film danas može ponuditi.

No, da ne biste posumnjali da film možda nisam ni pogledala, osvrnut ću se nešto konkretnije na sadržaj. Budući da sâm Leigh svoje likove tretira/kreira kao stvarne ljude, nije ih lako, a možda ni pristojno, «prepričavati». Sa sigurnošću se ipak može utvrditi da se film, uz ostale, radi o već spomenutoj Poppy, pravim imenom Pauline, razrednoj učiteljici koja već puno desetljeće živi s cimericom, a u slobodno vrijeme izlazi u diskače s frendicama, druži se sa sestrama, pohađa satove flamenka i vožnje, te pokušava komunicirati s pokojim poremećenim beskućnikom. Poppy ne zazire od seksualno-emocionalnih odnosa, kad pronađe odgovarajućeg kandidata. Voli se provozati i čamcem po jezeru.
I to vam je, dragi moji, to.

Radnja, složit ćete se, ne nudi bogznakakav materijal za klasičnu analizu – no već smo utvrdili da je upravo to Leighjeva osobita prednost, i temelj kvalitetnog iskakanja njegovih radova iz holivudinficiranog kinorepertoara. Preostaje nam, onda, pokušati (psiho)analizirati likove – ali ovaj poduhvat teško će pasti i osobi kvalificiranijoj za to od mene – ili vas. Poteškoća s Leighjevim likovima, naime, njihova je pretjerana realističnost/životnost. Ne samo da likovi Leighjevih filmova nisu Leighjevo vlasništvo (pa tako ni njegova interpretativna prćija) nego izlaze iz okvira lika; u tom smislu vrlo je teško, pa i nemoguće, zaključiti je li Poppy uistinu oličenje optimističnosti i bezbrižnosti (kako samouvjereno tvrdi redatelj u dodacima s DVD-a), ili je iritantna egocentrična ludara (moj dojam). Osobno mi je zanimljivo i koliko me zabezeknula spomenuta Leighjeva interpretacija Poppy; jer dok je on vidi kao utjelovljenje pozitivnosti u svijetu, osobu u koju se zbog dobre energije svi/sve zaljubljuju, moj doživljaj Poppy i njezinih postupaka češće naginje u smjeru bacanja junakinje pod kotače kakvog javnog prometala. Ali upravo od takvog materijala sazdan je i život, zar ne?

Poppy uči flamenko

Već samim uvodnim kreditima u kojima se, praćena veseljačkim soundtrackom, Poppy na biciklu vozi londonskim krajolikom – pri čemu istovremeno nosi ulogu objekta i subjekta (kamere) – naznačen je (za Leighja neuobičajeno pozitivan) ton filma.

Scott i Poppy: Poppy uči voziti

Nije stoga nimalo čudno da se moj doživljaj lika Poppy i njezinih mikropustolovina poprilično razlikuje od doživljaja/tumačenja samog redatelja, ili vašega. I upravo u srcu ove interpretacijske diskrepancije leži snaga Leighjeva filma, i pravo osvježenje za gledateljicu, emocionalno i intelektualno otupjelu od holivudskih karakterno-fabularnih formula, od jednog te istog pitcha na bezbroj sličnih načina, s vrlo malo začina. Ultimativna kvaliteta Leighjevih filmova upravo je u složenostima, u nedorečenostima, neizrečenostima i neizrecivostima. Iliti, obratom očišta, u gledateljskom angažmanu, u interpretativnoj intervenciji (pa i intruziji!) i kreiranju značenja, baš kao što to činimo u svakodnevnom, pravom pravcatom životu – ovisno o raspoloženju, vremenskoj prognozi, vlastitoj upućenosti u umjetnost filma ili psihoanalize.

Protiv Hollywooda rijetki usuđuju ustati, rjeđi bitku uspijevaju preživjeti, a samo najbolji pobijede i uđu u legendu. Prije gotovo dvije godine tamo je odjezdio Robert Altman, a Happy-Go-Lucky najsvježiji je dokaz da Mike Leigh Hollywoodu namjerava nastaviti prkositi za dvojicu.


Tekst je prethodno objavljen u Hrvatskom filmskom ljetopisu br. 55/2008.

Komentari

Dodaj Novi

P kao Poppy gabe 2009-01-13 13:35:08 meni je Poppy kao lik bio nevjerojatno osvježenje. Nije mi djelovala kao iritantna ludara zbog toga jer se vidi da ona itekako dobro stvari oko sebe kuži. a egocentrična? to mi nije palo ni u jednom trenu na pamet :)

l kao ludara:) mima 2009-01-13 14:40:51 a ja sam je veci dio filma zeljela baciti u vatru. sto samo potvrdjuje jednu od teza teksta. :) love her or hate her, srecom cemo se bar sloziti oko toga da je film dobar!

O kao Odlican gabe 2009-01-13 16:37:31 Ma sto dobar, odlican! :) znas sto ja mislim zasto te tako zivcirala? jel te a) il podsjeca na neku bivsu il se b) nikad se u takvu osobu ne bi mogla zaljubit ;)) ps. i heart složenicu: "organski kreirana stvarnost"

n kao neuroza mima 2009-01-14 09:10:52 jest, odlican. ne podsjeca me, hvala bogu, ni na koju poznatu osobu, a jos se od footloosa nisam zaljubila u nikog s filma!:)

:=))) mary 2009-03-03 21:29:54 kako reče gabe, meni također nije palo na pamet da je i u jednom trenutku egocentična... u filmu je njen optimizam svatko gledao i kužio na svoj način... i sestre i beskućnik i zoe i instruktor... svatko iz svoga kuta... film je baš zakon... i stvarno bez radnje, a toliko toga ima za reći...

Komentiraj
Ime:
Email:	nemoj obavještavatiobavijesti
Naslov:
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

Powered by !JoomlaComment 3.26

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."