Piše: Mima Simić
Prije točno 150 godina Flaubertova Gospođa Bovary zajahala je optuženičku klupu zbog širenja nemorala, čemu je nesumnjivo pridonijela i pripovjedačeva razvidna ravnodušnost spram etičkih i seksualnih transgresija junakinje iz naslova. Vjerovali ili ne, most preko par stoljeća i umjetničkih žanrova ne dovodi nas na bogznakako drugačiji kontinent – celuloidna malograđanska Amerika dvadeset prvog stoljeća ne razlikuje se puno od papirnate malograđanske Europe iz sredine devetnaestoga – to nam daju do znanja Todd Field, redatelj filma Mala djeca, i njegov pripovjedač koji, baš kao i Flaubertov, sa svoga sveznajućeg oblaka likove unutar djela, kao i nas izvan njega, nesmiljeno škropi kapima kondenzirane ironije.

Paralela između Male djece i Gospođe Bovary nipošto nije proizvoljna: osim što u središte radnje smješta ženski lik nezadovoljan (bračnim) životom, emocionalno razveden od supruga i djeteta; lik koji kroz fikciju (u njezinom slučaju nije riječ o ljubavnim romanima, već o književnom kanonu, tj. Shakespeareovim sonetima) pokušava (d)oživjeti životnu strast, Field svojoj junakinji Sari Pierce (Kate Winslet) daje prostor da u raspravi o značenju i značaju spomenutog Flaubertova romana eksplicitno brani (i zastupa!) Emminu «glad za alternativom» i «odbijanje života ispunjenog nesrećom». Ovakvo izravno referiranje na pustolovine Emme Bovary zove na podrobniju raščlambu teksta Male djece s obzirom na Flaubertov roman, pri čemu je možda najzanimljivije promotriti kako, koliko, i koji su se običaji promijenili u ovih nekoliko (čitateljskih) generacija koje nas dijele od sudskih odaja devetnaestostoljetne Francuske. 

Premda nema sumnje da se žensko područje društvenog, pa i seksualnog, djelovanja u međuvremenu umnogome proširilo (da ne spominjem to kako smo ima tome dobrih šezdeset godina dobile i pravo glasa), zapanjujuće je koliko čvrsto se drže moralizacijski mehanizmi – poglavito oni koji se tiču ljudske/ženske seksualnosti. Godina je 2006. a Sarine prijateljice sa zgražanjem dočekuju već njezin poljubac (i to bez jezika!) sa zgođušnim Bradom, a na književno-klupskoj raspravi o romanu Gospođa Bovary kućanica Mary Ann ne propušta Emmu višestruko proglasiti droljom. Ni oženjeni Brad, ni manipulativni Emmini ljubavnici nikad nisu predmet kritike, a preljub ostaje isključivo ženina sramota. 

Najzanimljiviji doprinos koji Mala djeca daju rekontekstualizaciji Gospođe Bovary vjerojatno je na mainstream filmu rijetko viđeno propitivanje rodnih uloga. Tragičan Flaubertov lik, tako, nije utjelovljen samo u Sari, već – u jednakoj mjeri – i u njezinoj preljubničkoj polovici, Bradu. Poput Sare, i on je nezadovoljan i frustriran  – i to (teško je povjerovati) svojom «ženskom», tj. neplaćenom ulogom domaćice; supruga je zaposlena i izdržava ga, kontrolira sve financije, a on čuva dijete po čitav dan, makar je uvijek sanjao da je heroj ulice... skejter, ragbijaš. Ova ponižavajuća uloga nedostojna heroja ulice, skejtera, ragbijaša, u njemu budi želju da bude sa ženom koja će ga obožavati i vidjeti ga u pravom svjetlu – u svjetlu heroja ulice (skejtera, ragbijaša), a ne papučara kojem žena ne želi kupiti mobitel. Spetljavajući se sa Sarom Brad ostvaruje fantaziju o vlastitoj regeneriranoj muškosti, a Sarah, pak, ostvaruje svoju tipično «žensku» fantaziju o uzavrelim dodirima, znakovitim pogledima, zajedničkom bijegu u plavetno svitanje.
Bradova žudnja za neiživljenom maskulinom mladošću i Sarina žudnja za romansom pronalaze se u simbiotskom flashu, no onda, ispražnjenih baterija i podvitog repa, vraćaju se u okrilje vlastitih primarnih obitelji. Uza sav društveni napredak, industrijalizaciju i razvoj rodnih studija, Sarah i Brad nisu u stanju čak ni fantazirati izvan okvira vlastitih rodnih uloga. 

Osim preljuba koji je glavni problemski motiv filma – a koji, baš kao i u Gospođi Bovary – služi kao anestetik za malograđansku svakodnevicu, Field obrađuje i temu društveno problematičnije seksualne trangresije, implicitne pedofilije (makar je, kako se čini, riječ tek o egzibicionizmu), koja u filmu ima vjerojatno jednaku moralno-transgresivnu težinu kao ženski preljub u Flaubertovo vrijeme. Teško je ovdje ne prisjetiti se antologijskog tretmana fenomena pedofilije u Sreći Todda Solondza, možda malo i zagunđati što Fieldu nedostaje imenjakova životnost u obradi teme, no žarište Fieldova interesa ipak leži drugdje.

Način na koji se stanovništvo američkog naselja odnosi prema prilično bezazlenom prijestupniku zapravo je još jedan odraz američke paranoje utjelovljene u projektu očuvanja «domovinske sigurnosti» (koja se u filmu i spominje), a koji se, opet, lako da nadovezati na moralnu/religijsku paniku izazvanu Flaubertovim romanom. I dok u današnje vrijeme propali preljub i posljedična osuda društva više nisu dovoljno dobar razlog da se žena pogosti otrovom za štakore, onaj koji nije u stanju kontrolirati vlastite seksualne nagone (makar isti nikoga fizički ne ugrožavaju) kaznit će se na primjeren i društveno poželjan način: samokastracijom. Kategorija seksualnog otpadništva, čini se, s vremenom donekle mijenja sadržaj, no riječ je tek o varijacijama na tabu temu koja nastavlja djelovati kao jedan od glavnih represivnih društvenih mehanizama. (Naravno, valja primijetiti i to da je upravo zabrana preljuba, tj. seksualne transgresije, ono što seksualni čin Sare i njezinog oženjenog odabranika Brada čini potencijalno toliko oslobađajućim iskustvom – simboličkim činom odbacivanja okova braka, obitelji i društva. Uistinu, upravo zahvaljujući toj moralnoj osovini Sarah i Brad seksualni čin mogu puniti svim značenjima i fantazijama kojih su se odrekli ušavši u svijet odraslih.) 

Tu, dakako, leži i druga bitna tema – i dominantna ironijska okosnica filma. Mala djeca iz naslova filma, jasno je već nakon prvih nekoliko minuta, svi su likovi u filmu. Naizgled odrasle osobe tek su starošću maskirana djeca, a njihova tragedija leži u tome što su dozvolili da ih zavara vlastita maska. Još je veća tragedija ta što ta djeca u koži odraslih već imaju vlastitu (neki i odraslu) djecu koju, dakako, čeka slična budućnost. Društvo sazdano od ovakvih trulih građevnih jedinica i jedinki nužno proizvodi paranoju i moralnu paniku, jer ga sačinjavaju «djeca», odnosno osobe nesposobne za relativizaciju pravila, normi i kategorija. Također, djeca su po definiciji u potpunosti opsjednuta vlastitim potrebama, nagonima i fantazijama; sukladno tomu, Brad i Sarah su spremni zanemariti sve svoje «odrasle», obiteljske odgovornosti, u zamjenu za ispunjenje makar fragmenta vlastitih fantazija o sebi.  

Pitanje odrastanja Fieldove male djece zapravo je i najširi okvir filma – međutim, sporadični, a vrlo dobro strateški raspodijeljeni, podsmješljivi komentari pripovjedača podrivaju bilo kakvu ideju istinskog odrastanja likova.
A, ako vam to nije dovoljno, i kamera je ironična! Epski donji rakursi u kadrovima s lokalne utakmice ragbija: cikličko, mitologizacijsko vraćanje na prizore skejterskih egzibicija u neonsko-betonskom sutonu; vizualna i narativna parodija maskuliniteta... Čemu u filmu ironična kamera i instanca sveznajućeg pripovjedača autoritativna tona i titrava brka – doli da otežaju proces identifikacije s likovima i prisile gledatelje na analitičku i kritičku distancu, da ih prisile da odlučno odbiju loše podgrijanu, na pladnju serviranu katarzu s kraja filma?
U tom smislu Mala djeca nude ironijsku, zapravo anti-katarzu iluzije odrastanja. Baš kao što su vlastiti odnos izgradili na fantazijama o «boljim» verzijama sebe, tako taj isti odnos na kraju naši nesuđeni Romeo i Đulijet odbacuju zamjenjujući ga fantazijom o «odraslijim», «samospoznatim» verzijama sebe.

Komentari

Dodaj Novi

Komentiraj
Ime:
Email:	nemoj obavještavatiobavijesti
Naslov:
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

Powered by !JoomlaComment 3.26

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."