Kakva filmska kritika za tebe u današnje vrijeme ima smisla?
Općenito shvaćeno, nikakva. Filmska kritika, kako joj samo ime sugerira, ali kako nam i sugerira većina filmsko-kritičkih tekstova u mainstream medijima, bavi se (pored poslovičnog prepričavanja sadržaja) nekom vrstom evaluacije i (pr)ocjenjivanja filmskih tekstova, a mene takva vrsta tekstova u principu ne zanima. Riječ je o kombinaciji prepričavanja sadržaja, eventualnoj kontekstualizaciji dotičnog filma u opus redatelja, stvari koje se dadnu iščeprkati na Wikipediji i Imdb-u.
No, gotovo u potpunosti izostaje moment dublje analize, moment političkog ili osobnog angažmana, gdje se "objektivnim" tonom pokušava nadomjestiti nedostatak ideja i stava. Tu govorim o većem dijelu mainstream filmske kritike (rijetkih i sporadičnih izuzetaka ima), ali nije samo problem u kritičarima, već i u medijima koji ih dresiraju, koji ne mogu podnijeti više od 3-4 kartice teksta o filmu, unutar kojih se teško može razviti dublja i značajnija analiza. Također, teško je očekivati od dežurnih filmskih kritičara pojedinih medija da će izbjeći zamci odrađivanja gaže i skrivanja iza vlastite, davno zarađene reputacije.
Ono što osjećam da ima smisla (i ono što i sama pokušavam prakticirati), jest filmska analiza – bavljenje filmskim tekstom, podtekstom i kontekstom da bih utvrdila moguće načine na koji dotični film funkcionira unutar svijeta (umjetnosti).
Pritom je potpuno nebitno je li film proizvod tzv. visoke ili niske (popularne) kulture – je li riječ o kakvom kanonskom uratku ili tek još jednom celuloidnom klonu s trake holivudske tvornice snova. Dapače, volim vjerovati da je potonje filmove moguće kakvim kvalitetnim i stimulativnim tekstom gotovo pa i iskupiti, jer čitateljstvu film podastiru u drugačijem svjetlu i gurkaju na novo, drugačije gledanje – aktivan pristup proizvodu kojem primarna funkcija nije intelektualna stimulacija, ni revolucija. Takvi tekstovi tada djeluju u smjeru subverzije svijeta zabave, a kad se taj svijet malčice uzdrma, nitko sretniji od mene! Ipak, jednako tako mi je jasno da je moj stav donekle preuzetan, jer su takvi tekstovi ne samo rijetki, već su uglavnom neuklopivi u popularna glasila/medije, pa im je podrivački potencijal daleko manji nego što bih htjela.
Kakvu ulogu filmska kritika danas ima ili bi trebala imati?
Ne želim proskribirati kakvu bi ulogu trebala imati filmska kritika (ili analiza), ali znam koji su moji čitateljski/autorski prioriteti. Prije svega me zanima raščlamba (pa i dekonstrukcija) struktura moći, koje se vrlo jasno ogledavaju u proizvodima svih ljudskih djelatnosti, poglavito filma (kao njezinog izrazito profitabilnog i plodnog sektora).
Slikovitije rečeno, ne želim svijet oko sebe gutati bez žvakanja i defecirati bez probavljanja – iznimno mi je bitno razumjeti na koji način određen (kulturalni) proizvod funkcionira, i kako mu se što bolje "oduprijeti".
Popularna, mainstream preskriptivna filmska kritika u kojoj autor (namjerno koristim muški oblik jer je ženski trenutno beskoristan) servira svoj sud zapečaćen brojem zvjezdica proizvod je industrije zabave koliko i kakav prosječan blockbuster jer pruža ready made mišljenje i stav na konzumaciju. Mene pak zanima višestruko premrežavanje teksta, konflikt unutar teksta i s čitateljem; izazivanje čitateljstva/gledateljstva na zauzimanje stava, na radne akcije, na miniranje teksta i čeprkanje po ruševinama u potrazi za zlatom.
Kažeš da ti je najdraže razotkrivati "maligne strukture" u filmovima. Što podrazumijevaš pod time i koje alate u tom smislu koristiš? Koji su ključevi za razbijanje tih struktura?
Pod malignim strukturama podrazumijevam vrijednosti koje gledajući film uzimamo zdravo za gotovo jer narativni tok i proces identifikacije ne ostavljaju prostora za odmak, pa smo tako na određeni način cijelo vrijeme manipulirani.
Popularna kultura, i film kao njezina apoteoza, unutar svoje "zabavne" funkcije odrađuje i onu još značajniju, ideološku, učvršćujući, između ostalog, ideje o Drugome, nerijetko besramno prekrajajući povijest. Takva je, recimo, većina filmova o Vijetnamskom ratu, a u posljednje vrijeme, kao što svjedoče brojni holivudski radovi nadahnuti najnilevenom, otvoren je lov na najgoreg od Drugih (prepoznat ćete ga po plahti u kojoj je umotan i dinamitu skrivenom u analnom mu otvoru). No svako toliko povijest se nasmije u brk Hollywoodu i razotkrije propagandne mehanizme iza zelenog zastora – omiljeni recentni primjer mi je Rambo III (1988) u kojem se Sly združuje s poštenjačinama talibanima i bori protiv zajedničkog neprijatelja (komunjara, koga drugog?). Čitanje Hollywooda na trenutak postaje nalik čitanju Orwellove 1984 – ali dok je u navedenom primjeru Ramba stvar bolno i sramotno očita, velika većina filmova na koju nemamo povijesnu perspektivu "podvaljuje" nam jednako potentnu propagandu koju treba znati provaliti. I tu bi na scenu trebala stupiti filmska analiza.
Što se tiče samih alata, oni najkorisniji sami mi se nametnu kad uvidim o kakvom je tekstualnom materijalu riječ. Premda su mi područja feminističke, rodne i kulturalne teorije srcu i peru najdraža i svoje analize najčešće smještam unutar njihovih zona interesa, često se dogodi da me vlastiti tekst iznenadi i odvede u nekom još neistraženom i teorijski nemarkiranom smjeru, otme se kontroli i počne se sam ispisivati, kao da je riječ o kakvom komadu proze, ili – nedajbože – poezije.
Uostalom, ni ne vjerujem u žanrovsku kategorizaciju, pa tako ni u međe žanra filmske kritike/analize – rekla bih da je najvažnije osluškivati filmski tekst i onda ga premrežiti s vlastitim znanjem svijeta – bilo da se isto temelji na dugogodišnjem obrazovanju, ili tek pukoj obzervaciji svakodnevice. Filmska analiza treba pucati iz svih oružja i rabiti sve priručne alate. A tu nema beskorisnog ili lošeg alata, pitanje je samo koliko se dobro njime znate služiti.
U kakvim filmovima otkrivaš najviše "štofa" za svoje kritike?
Budući da mi je fokus analize pretežno popularna kultura, filmovi koje analiziram najčešće su oni holivudske A produkcije, tj. oni s kino repertoara. Ti filmovi ne uzbuđuju me toliko sami po sebi, koliko me uzbuđuje čeprkanje po njima. To je neka vrsta posredovanog zadovoljstva, ali golemo je i nipošto ga ne treba omalovažavati. K tome je veća vjerojatnost da će takve tekstove, jer se bave popularnim i iznimno gledanim filmovima, ljudi češće i pročitati (a ipak mi je, pored vlastitog užitka pisanja i stjecanja bogatstva od honorara, bitno i da tekst s nekim uspostavi komunikaciju).
Rjeđe se zna dogoditi da pišem o filmovima koji su više po mom gledateljskom ukusu i koji me stimuliraju direktno – kao što se dogodilo na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu na kojem sam pratila sjajan popratni program o "ženskom pismu" na filmu. Pisati o takvim filmovima zna biti zahtjevnije jer im se na neki način osjećam dužnom napisati tekst koji će biti jednako snažan kao oni, a to nije nimalo jednostavan posao.
Na kraju, ne treba zaboraviti ni filmove s kino repertoara koji se uzmognu izdići iz kategorije pukog entertainmenta (od recentnijih primjera No Country For Old Men braće Coen ili Nema me Todda Haynesa) – o njima mi je možda najdraže pisati, jer istovremeno odražavaju i popkulturalnu i umjetničku stvarnost, a izmičući žanrovskim definicijama i okvirima meni daju opravdanje i blagoslov da isto radim unutar vlastitog teksta o njima.
