Piše: Mima Simić

Netko je jednom rekao (marketinški tim dalmatinske banke, ako se ne varam) da prave vrijednosti vrednuje vrijeme, pa je utoliko zanimljivo razmotriti kako se posljednjih petnaest godina odrazilo na nedavno prikazani Thelmu & Louise Ridleya Scotta, film koji je svojedobno izazvao nezanemarivu kontroverzu, no i žarki entuzijazam velikog dijela ženske publike. Kontroverza se, dakako, odnosila na temu filma – dvije odmetnice koje se muškome svijetu usuđuju oduprijeti «muškim» oružjem (nasilje, osveta), usprkos tome (poput Hillovih Butcha Cassidyja i Sundance Kida) zadržavajući simpatije publike. 

Ovakav zaplet, za Hollywood revolucionaran, pobudio je gnjev konzervativnog dijela Amerike i pridružene joj kritike, kao i optužbe za širenje mržnje prema muškarcima, koji su u njemu navodno prikazani kao silovatelji, primitivci, i općenito vrijedni metka. Istovremeno se, također, film uspostavio kao instantni holivudski manifest ženske emancipacije – odnosno pobune protiv sistema kakvog poznajemo – ukazujući pritom na znakovitu prazninu u popularnoj kulturi gdje bi trebali obitavati snažni ženski likovi nematerinske orijentacije.

 
Uistinu, ne samo da Thelma i Louise okreću leđa instituciji obitelji, zamjenjujući je svojevrsnom istospolnom zajednicom, već se suproststavljaju i Božjim i ljudskim zakonima (od ubojstva i pljačke, pa sve do prekoračenja brzine na autoputu). Ipak, unutrašnji osjećaj za moralno naših junakinja čini da se stostruko (kako već žene znaju) kazne za nepodopštine koje su počinile, strmoglavivši se u Grand Canyon, nepreglednu američku maternicu. Ono što je očaralo milijune gledateljica sugestija je koju film nudi, sugestija vlastitoga izbora, istrgnuća iz patrijarhalne matrice, ideja da junakinje uzimaju život u svoje ruke. Ipak, od samoga početka oštrijem oku je jasno da je riječ o pukoj iluziji, da stvari upravo tada počinju istinski izmicati kontroli, i da je sistem iz kojeg se Thelma i Louise isključuju istovremeno i sistem za održavanje njihovih života.

Odmetništvo Thelme i Louise u tom smislu nije svjestan i namjeran čin, već refleksan čin samoobrane – koji izaziva lavinu neželjenih posljedica. Uzvraćajući udarac i bježeći od (muške) pravde naše tragične junakinje u dva sata odigravaju i ventiliraju fantaziju nebrojenih žena – kako silovanih i zlostavljanih, tako i tek onih kojima ide na živce muško dobacivanje i zurenje – no sjurivši se u njedra provalije one potvrđuju poredak kojega su i gledateljice svjesne, pa ga i odobravaju, spremno priglivši kršćanske (novozavjetne!) etičke odrednice sadržane u svršetku filma.

Ovaj film, odnosno njegov prijem kod publike, na neki način mogao bi poslužiti i kao lakmus papir za razinu osviještenosti pojedinog društva na «ženska» pitanja i načine rješavanja istih. Moguće je, naime, zamisliti da će u nekoj podaljoj budućnosti, u utopijskom društvu u kojemu vlada ekonomska ravnopravnost spolova i njihova ravnopravnost pred zakonom, Thelma & Louise biti film u kojem će u prvi plan iskakati odličan soundtrack ili fotografija, i da će se o njemu raspravljati u okvirima žanra filma ceste, ili pak modernoga vesterna, a da će rupe u njegovoj emancipatorskoj funkciji biti vidljive svakoj kućanici muškog i ženskog roda. Uistinu, ovaj film obilježio je i moje tinejdžerstvo, i jasno se sjećam oduševljenja kojim sam pratila Louisinu oružanu odmazdu za silovanje i antologijski prizor raznošenja cisterne ljigavog kamiondžije, ali i ushita koji sam osjetila kad su se survale u kanjon, doživljavajući smrt junakinja kao svojevrsnu pobjedu. Nekoliko godina kasnije postalo mi je jasno da je prilično shizofreno osnaživati se smrću osoba s kojima se poistovjećuješ, i da valja promisliti o problemu samorazumljivosti snage ženske savjesti unutar muških žanrova (prisjetimo se u tu svrhu Charlesa Bronsona i Clinta Eastwooda, i brojnih im besanih noći i izbrojanih krunica zbog ustrijeljenih zlikovaca).

Još nekoliko godina kasnije imala sam prilike vidjeti jedan od formalno, ali i etički najizazovnijih filmova svoje gledateljske karijere – Dogville Larsa Von Triera, koji je vrlo brzo i učinkovito zatvorio ranu Thelme & Louise, izloživši revolucionarnu ideju da je u svijetu u kojemu vladaju principi neravnomjerne raspodjele moći, odnosno principi koje prepoznajemo kao patrijarhalne i «muške», kršćanski duh/moral potpuno nefunkcionalna, gotovo suicidalna kategorija, baš kao u Thelmi & Louise. Junakinja Dogvillea, međutim, shvativši to isti – narativno potpuno opravdano (baš kao i u Thelmi & Louise) – odbacuje, pretvorivši se iz mesijanske paćenice u anđela uništenja.

Razmak između ova dva filma, dakako, nije tek vremenski, već je i stilski, poetički, i ideološki. Također, problem s oba filma je i to da pribjegavaju tzv. muškim, odnosno nasilnim sredstvima rješavanja konflikta – bilo to u korist žrtve ili agresora. Ipak, ono što je najzanimljivije jest da je dvanaest godina koliko dijeli Thelmu & Louise i Dogville bilo dovoljno da se snimi film s velikom holivudskom zvijezdom (Nicole Kidman) – pa samim tim privuče i veća publika – u kojemu žena vlastitim tijelom istražuje muljevite dubine kršćanske ideologije, a onda zaključuje da to jednostavno nije mjesto za nju i izranja u osvetničkom plamenu, no čiste savjesti.

Komentari

Dodaj Novi

Komentiraj
Ime:
Email:	nemoj obavještavatiobavijesti
Naslov:
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

Powered by !JoomlaComment 3.26

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."