| Vicky Cristina Barcelona (Woody Allen, 2008.) |
| Četvrtak, 22 Siječanj 2009 | |||||||||||||
Piše: Mima Simić
Posljednje
ostvarenje Woodyja Allena, romantičnu komediju kataloškog naslova Vicky
Cristina Barcelona, promicao je moto «Life is the ultimate work of art»
(Najveće umjetničko djelo je život), zavodeći gledateljstvo obećanjem
autentičnosti i životnosti, koja, sugerirano je, u konačnici nadilazi bilo koju
umjetničku formu/praksu. To, dakako, nije bilo jedino čime je film mamio u kina
– mjesecima unaprijed znalo se da će Scarlett Johansson i Penélope Cruz za potrebe
filmske radnje biti prisiljene naći se u erotskom klinču, što je gledateljski
izazov kojem će teško odoljeti bilo koji muškarac ili žena, bez obzira na
seksualno ili, nedajbože, političko opredjeljenje.
Radnja filma počinje dolaskom dviju mladih Amerikanki, Vicky i Cristine, na teritorij Španjolske, a vodič kroz radnju nevidljivi je i bezimeni heterogeni, ekstradijegetički pripovjedač (po naglasku zaključujemo: Amerikanac). Od njega saznajemo da su Vicky i Cristina najbolje prijateljice, iznimno bliske, no s radikalno suprotnim stavom prema životu i ljubavi.
I površnija analiza sadržaja filma daje naslutiti da L'Oréalovo sponzorstvo filma nipošto ne može biti tek slučajnost[1], a osobno ga nalazim iznimno umjesnim. Vicky Cristina Barcelona celuloidni je ekvivalent glatkom i blještavom reklamnom L'Oréalovom letku koji vrišti jednu riječ: «fantazija», gdje raskošno pakiranje krije tek minijaturni tester s korektorom koji će prikriti nesavršenstvo na celuloidnom licu, no dostatno jedva za jedno gledanje. Bacimo li pogled na Allenov bogati opus, zamijetit ćemo da od fantastičnih elemenata nikad nije zazirao i uplitao ih je u najrazličitije žanrove: od čistih komedija s početka karijere kakvi su bili Povampireni Miles (Sleeper) ili Ljubav i smrt, do žanrovskih hibrida s fantastičnim zapletom, poput Purpurne ruže Kaira, Alice, ili recentnijeg Prokletstva škorpiona... Međutim, fantazija kojoj se Allen priklanja posljednjih godina – a ovdje ću se posebice osvrnuti na dva filma u kojima je uposlio Scarlett Johansson – radikalno je drugačije vrste, i seže u interpretativno-kontekstualnu sferu, radije no da je gradivni element same radnje. Objasnit ću.
Završni udarac i Vicky Cristina dva su ključna filma kojima je Allen povratio naklonost kritike i publike, a snimao ih je daleko od svoje ultimativne geografske muze, Manhattana/New Yorka. Izmještajući se iz poznatog prostora, Allen je bio primoran osloniti se na svoje fantazmatsko, radije no domorodačko iskustvo, odnosno viđenje novoga prostora, oslikavajući u prvome filmu aristokratsku Englesku u bizarnoj simulaciji Jamesa Ivoryja – ultimativnog američkog fantasta britanskog visokog društva. Izmaštavanje (novog) prostora temeljeno na mitu uspostavljenom kroz umjetnost(i) Allen je do vrhunca pak doveo u posljednjem, španjolskom projektu; Barcelona u Allenovom filmu postaje mitski epicentar strasti/seksualnosti, genijalnog slikarstva, arhitekture, glazbe, vrhunskih gastronomskih i enoloških užitaka itd. Ove fantazmatske lokacije, kao što je rečeno, čvrsto povezuje i lik Scarlett Johansson, u oba filma putena i nesputana, kriminalno karnalna – poput mitske Engleske ili Španjolske savršeno živo platno za projiciranje gledateljskih, pa i redateljskih fantazija (na sličan način funkcionirala je, primjerice, Rita Hayworth nakon Gilde).
Kad nam je servira Woody Allen, filmskoj fantaziji lorealovskog tipa lako se prepustiti čak i ako kozmetičku industriju inače smatramo neetičkom. Kulturalni stereotipi i klišeji (od karakterizacije likova do karakterizacije prostora) kojima obiluje Vicky Cristina Barcelona kod drugog redatelja oči bi boli ljuće no stotinu gladnih gavrana, no u analizi Woodyjeva filma isti se rijetko spominju, ili se pak pravdaju tobožnjim ironijskim odmakom (koji ovdje potpuno izostaje, usprkos neograničenim mogućnostima koje pruža institucija sveznajućeg pripovjedača!). Ali braniti Allenov film zapravo znači braniti pravo na fantaziju bez grižnje savjesti koju nužno izaziva svaka kulturološka, «politički korektnija» kritika ovoga filma. Smijemo li uopće spominjati koliko je banalan stereotip ljubavno-seksualnog trokuta umjetničkih, slobodnih duša (za daleko zanimljiviji pristup pogledati Henry & June Philipa Kaufmana) – sa ženskim katetama i muškom hipotenuzom? Možemo li zamisliti isti ovaj romantični, punokrvni, hedonistički film s, recimo, Gaelom Garcíjom Bernalom na mjestu Penélope Cruz? (Zašto ne? – samo što bi u tom slučaju režiju vjerojatnije potpisao Pedro Almodóvar.)
Nešto blagonakloniji i stimulativniji interpretacijski kut na kraju ipak otvara upravo lik koji tumači Scarlett Johansson. Istovremeno objekt (gledateljske) fantazije i njezin subjekt (radnju filma pokreće njezino ispunjavanje vlastitih želja/fantazija), Cristina troši fantazije i odbacuje ih, zajedno s ljudima koji su ih utjelovljavali, sveudilj poručujući da je življenje fantazije eliminacijski proces, pa je u skladu s tim jedini način da zadrži kontrolu nad vlastitom subjektnošću (kao lik Cristine, ali i kao seks simbol «Scarlett Johansson») – napuštanje filmske radnje (napuštanjem odnosa koji je uz nju vežu). Na kraju se pokazuje da moto filma koji tvrdi da nema većeg umjetničkog djela od života ipak funkcionira, no samo ako život tumačimo kao perpetualnu fantaziju/fikciju, koja će umjetnost uvijek nadživjeti jer, za razliku od umjetničkog djela koje zahtijeva dovršenje, fantazija boravi u prostoru savršene nesvršenosti. A upravo je tako život u filmu i prikazan – i Vicky i Cristina, pa i Barcelona, svoje živote žive kroz priču (fikcijski podcrtanu funkcijom naratora) i umjetnička djela – čak su i seksualni odnosi u biti katalizatori za umjetničku kreaciju. Ljubav, koja se toliko često u filmu spominje, kao istinska motivacija likova zapravo i ne postoji, već se od početka razotkriva kao okvir za fantaziju i projekciju. Ono u što se obje djevojke zaljubljuju američki je mit o egzotičnoj, razuzdanoj Europi kao prostoru ostvarenja (potisnutih) fantazija s kojima se djevojke suočavaju u skladu s vlastitim odnosom prema fantaziji. Cristina, tako, nakon afere s Juan Antoniom i Marijom Ellenom odlučuje otići još dublje u senzualno grotlo Europe – u Francusku – aktivno slijedeći svoje fantazmatičke porive, dok se Vicky odlučuje na drugi tip fantazije – one koja će (s mazohističkim užitkom) vječno patiti za nedostižnim objektom žudnje. I tu spoznajemo da su Vicky i Cristina, kako je već i početak filma ustvrdio – jednake; strategije konzumacije možda su im drugačije, no obje su, kao i gledatelji, ovisne o – fantaziji.
[1] Zanimljiva je,
uzgred, i činjenica da su upravo Scarlett i Penélope najglamuroznija zaštitna
lica L'Oréalovih reklamnih kampanja.
Tekst je prethodno objavljen u Hrvatskom filmskom ljetopisu br. 56/2008.           
Powered by !JoomlaComment 3.26
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved." |
|||||||||||||
|