(ili filmska priča o hrvatskoj Simone de Beauvoir)

Elizabeta Hrstić u razgovoru sa Irenom Vrkljan

piše: Elizabeta Hrstić

Prvi dokumentarni  film o Ireni Vrkljan, 'Samo albumi, knjige i plehnata kutija', premijerno je prikazan u prostorima HDLU, u četvrtak 18.6. Film  je to o našoj, po mnogima najboljoj i svakako jednoj od par najprevođenijih hrvatskih književnica, inače ovjenčanoj nagradom 'Vladimir Nazor' za životno djelo.
Dokumentarac je djelo udruge 'Oksimoron' Osijek  u suradnji sa Digital filmom Šibenik i nakladom Ljevak. Film je režirao Davor Šarić, a scenaristica (ujedno i novinarka te naratorica u filmu) je književna kritičarka koja je napisala brojne osvrte na Irenina djela – Helena Sablić Tomić.

Irena je sjajna, kompletna umjetnica, no jedna od onih koja se nigdje nije voljela svrstavati, ni na politički ni na bilo koji drugi način nije voljela djelovati zaštićena nekom grupom. Preveliki je individualac da bi skretala ulijevo ili u desno, preveliki filantrop da bi cijenila čovjeka po naciji, vjeri, političkoj pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj kategoriji. Irena je naša književnica, ali i "građanka svijeta".

Ipak, naši mladi njeno djelo ne poznaju baš dobro, u srednjoškolskoj lektiri je nema, tek studenti književnosti imaju priliku o njoj nešto saznati, dobiti inspiraciju, preporuku za čitanje te vrlo plodne književnice. Ovaj film je zato prilika da se nešto i u tom smislu promijeni.

Helena Sablić Tomić s Irenom Vrkljan je razgovarala u njenom stanu u Klaićevoj 60, u stanu u kojem su sve njene uspomene na djetinjstvo i mladost. Irena inače već desetljećima živi u Berlinu i svoj Zagreb posjećuje svakog proljeća.

Osim što je napisala brojna djela proze i poezije, uspješno se bavila i pisanjem scenarija za oko 70 dokumentarnih filmova (uglavnom portreta umjetnika) za HTV. Sa suprugom je u Njemačkoj pisala radio drame. Čitavog života je opsesivno fotografirala, obožava slikarstvo, a zanimljivo je to da je ustvari diplomirala arheologiju.

Sa suprogom Bennom Meyerom-Wechlekom, foto Nacional

U filmu Irena priča o stvarima koje obilježavaju i njenu književnost: o vremenu, svojoj prošlosti , djetinjstvu i mladosti, prolaznosti, o stvarima koje nadživljuju vrijeme, o svom odnosu prema roditeljima koji se s godinama mijenja, o značenju doma i pojma 'soba' u njenom životu, o samoći,  suosjećanju i 'weltschmertzu', o svojim knjigama i pisanju, filmovima, slikarstvu i umjetnosti uopće, o svojim prijateljima od kojih mnogi više nisu među živima, o svom otoku-utočištu Zlarinu, o svom suprugu Benu koji je njena srodna duša u svakom pogledu.

Bitan lajtmotiv filma je putovanje i prolaznost vremena (imamo i dosta scena u vlaku) te značaj predmeta s patinom prošlog vremena.

U filmu o Ireni su govorili i oni koji dobro poznaju nju i njeno djelo: Andrea Zlatar, Zdravko Zima, Velimir Visković, ali i neka manje poznata lica koja nešto povezuje s Irenom, a također i čitatelji ili i oni koji jedva da poznaju njeno djelo.

Film je napravljen pažljivo, suptilno, bez težnje za patetikom ili senzacionalizmom, s jasnim ciljem da svaki detalj bude u funkciji korespodencije s Ireninom rječju: vlakovi, predjeli koji promiču u vožnji, detalji poput Ireninih važnih predmeta iz prošlosti, fotografije s patinom prohujalog, a opet tako živog sjećanja, nostalgična glazba i kamera koja profinjeno dočarava sve nijanse, koja rasvjetljuje ili zamagljuje, koja miješa stvarnost i umjetnički san.

Sve rečenice u filmu tek su fragmenti iz Ireninog života, one bi trebale biti podsjetnik ili inspiracija na dublje uranjanje – za čitanje njenih knjiga.

Stilski ju mnogi uspoređuju sa francuskom slavnom književnicom Simone de Beauvoir (francuzi za razliku od nas  jako dobro znaju stvarati svoje 'ikone'), mnogi  njene knjige stavljaju u ladicu "žensko pismo", pa iako to umnogome stoji, Irena je preoriginalna da bi joj bilo "udobno" u bilo kojoj ladici. Ta književnica snažne i zanimljive osobnosti, jednostavno je – svoja.

Na pitanje u koje vrijeme bi se najradije vratila, nije odgovorila kako bi se možda očekivalo (u neku godinu ili drago mjesto iz mladosti...), rekla je da bi se vraćala samo u neke trenutke, nevezano zato je li tad bila mlada ili već u godinama. Jer kako ona veli "svako vrijeme nosi svoje..."

Na promociji knjige, 2008.

Na kraju promocije ovog filma, zamoljena je da kaže par rečenica, svojih prvih dojmova o filmu o njoj. No, Ireni je bilo jako teško govoriti o sebi, o toj nekoj "sebi" iz filma. Rekla je da joj se film kao film dopao, ali da o sebi u filmu ne može govoriti jer "možda sam to ja, a možda je to i netko drugi".

Pa tako nekako... u skladu s tom njenom izjavom, i Irena Vrkljan, baš kao i doživljaja njenih djela ili čak i svakog stiha, onoliko je koliko je i čitateljskih percepcija.

Već jako dugo sam obožavateljica sam njenih knjiga, poezije osobito, a s Irenom Vrkljan sam i sama provela ugodne trenutke u intervjuu, baš nedugo prije razgovora za ovaj film, pa sam se i osobno uvjerila u njenu karizmatičnost.

• Ovaj dokumentarac prvi je u nizu dokumentarnog serijala 'Osjećaji vremena' u kojem će se portretirati ugledna imena hrvatske književnosti i kulture. Nakon filma o Ireni Vrkljan namjeravaju se snimiti filmovi o Božidaru Violiću, Nedjeljku Fabriu, Zori Dirnbach, Danijelu Detoniju i drugima. Iscrpnije...
• Osim odličnog intervjua sa Irenom Vrkljan, pročitajte i osvrt Gordana Duhačeka na prošlogodišnje predstavljanje dvaju knjiga Irene Vrkljan: 'Pismo u pismu' i 'Svila nestala, škare ostale'

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."