Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

Miranda July: Jako zainteresirana za iznenađenja
Utorak, 27 Siječanj 2009
Piše: Maja Hrgović

Image
fotografija sa myspace.com/mirandajuly

"Ne trudim se stvoriti čudne stvari, priče, filmove. Trudim se, ustvari, da stvorim smislene stvari. Koje će istovremeno biti nove, svježe. Trudim se svakim radom pomalo odškrinuti vrata u nove prostore - a to je zadatak svih umjetnika, zar ne? Možda sam ja samo više od drugih autora zainteresirana za iznenađenja."

Image
photo by RJ Shaughnessy
    Nama koji smo prerasli idole, ne događa se više onaj osjećaj uskomešanog divljenja koji čini da se pluća malo stegnu kad otkrijemo posebne ljude. Ipak, rudimenti tog osjećaja katkad preživljavaju - u meni se on ponovo javio s otkrićem Mirande July i njezina prvog dugometražnog filma »Ti i ja i svi koje znamo« za koji je sama napisala scenarij i u kojemu glumi konceptualnu umjetnicu željnu profesionalne afirmacije i ljubavi.

    Tek je kasnije postalo jasno da onaj gotovo umobolni šarm junakinje, topla poetičnost humorne drame i izvitoperena seksualnost nisu bili slučajni ni jednokratni: njima je obilježen čitav opus Mirande July, koji obuhvaća niz kratkih filmova, video performansa, multimedijalnih projekata i knjigu priča 'Baš ti, baš tu', u nas objavljenu prošle godine u nakladi Vuković&Runjić, u prijevodu Mime Simić.

    I u promociji knjige - čiji ženski likovi od svojih očeva uče kako prstima zadovoljiti ženu, podučavaju plivanje u kuhinji ili sanjare o romansi s pripadnikom kraljevske obitelji - July je pokazala neukrotivu kreativnost: informacije o njoj ispisivala je markerom na svome plinskom štednjaku, pa od fotografija napravila web stranicu o kojoj su mediji oduševljeno pisali. Prva je naklada planula dok si rekao »romantična čudakinja«.
  


Strahopoštovanje prema književnosti


    Okušali ste se u više različitih medija, od video performansa do dugometražnog igranog filma. Zajednička osobina svih vaših radova je neka vrsta samoizlaganja, emotivnog i psihičkog razgolićivanja pred publikom. Koliko vam je taj »performerski« aspekt važan u umjetničkom djelovanju?
Jedini način na koji znam započeti projekt jest taj da pokušam izraziti ono što osjećam. To ne znači doslovno kazivanje intimne priče u formi autobiografije... Ustvari, to s autobiografijom za mene nikad i ne »upali«. Proces stvaranja i tragovi mene kao autorice najviše su zameteni ako ono što osjećam izrazim kroz lik koji je totalno drugačiji od mene, koji je druge dobi, druge rase, drugog spola. I to je normalno, umjetnici to rade, tako zameću tragove. Ali ja osobno jako volim kad me umjetničko djelo podsjeti na umjetnika, kad ga vidim kako sjedi u svojoj sobi i sprema se na podvig stvaranja... Na takav koncept uvijek padam, ne mogu si pomoći. Zato često puštam da komadići te moje stvarnosti prodru u priču, to su moja mala kimanja glavom prema publici, time potvrđujem: »Da, ja sam ovo napravila, ja, žena sama u svojoj sobi, osoba poput tebe..«.

    Jednom ste rekli kako vas je privlačila mogućnost da napravite svoj film zato jer ste za to trebali prethodno dobiti dopuštenje. Jeste li osjećali da vam treba dopuštenje i da pišete priče? Ili je to područje slobodnog pristupa?
Sad mi se ustvari čini da nisam osjećala potrebu za dozvolom, za tim da netko odobri moj rad - sve dok nisam počela pisati priče. Iako sam ranije pisala i tekstove performansa i scenarije, i to mnogo kratkih, pa onda jedan dugi, »pravo« pisanje književnih tekstova me prilično zastrašivalo. Vjerojatno je to zato što to područje najviše cijenim. Imam strahopoštovanje prema književnosti: veći sam fan knjiga nego bilo kojeg drugog medija. Zato sam, kad sam počela pisati, tražila sam potvrdu od pisca kojeg poznajem, jednog poznatog pisca. Poslala sam mu nekoliko tekstova i tražila od njega da mi kaže bih li trebala nastaviti pisati. Rekao je »da« i to mi je bilo dovoljno, to mi je dalo samopouzdanje koje sam zaista trebala da počnem pisati zaozbiljno.
  
Image
Performance 'The Swan Tool', 2001., photo by Harrell Fletcher


Logične sličnosti


    'Uvrnuto' je najučestaliji pridjev kojim ljudi u neformalnoj komunikaciji - primjerice, na internetskim forumima - opisuju vaš umjetnički rad. I priče u knjizi 'Baš ti, baš tu', mogle bi se okarakterizirati kao uvrnute. Odakle dolazi ta uvrnutost?
Ne trudim se stvoriti čudne stvari, priče, filmove. Trudim se, ustvari, stvoriti smislene stvari. Koje će istovremeno biti nove, svježe. Trudim se svakim radom pomalo odškrinuti vrata u nove prostore - a to je zadatak svih umjetnika, zar ne? Možda sam ja samo više od drugih autora zainteresirana za iznenađenja... To je vjerojatno zato što sam oduvijek bila pomalo šoumen, zato što sam i u privatnom životu zabavljačica. Ne mogu podnijeti da se netko pored mene dosađuje. Istina, ponekad žalim zbog te svoje osobine: većina mojih najdražih pisaca pišu stvarno dosadne knjige, i na taj način dopiru do najdubljih mjesta.

    Koji vam se vaš umjetnički projekt čini najuvrnutijim?
 Ne znam koliko mi laska taj pridjev, haha. Ali ako pristanemo na to da smo svi mi ustvari uvrnuti, da na svijetu ne postoji ni jedna jedina osoba za koju možemo mirne duše reći da je posve normalna - tada bih rekla da je moj najuvrnutiji rad onaj koji je najhumaniji. A taj je svakako learningtoloveyoumore.com ('Učiti voljeti te više').

Image
Performance 'Love Diamond' (Behind the Scenes), 1999.
 

Ulazak u lik
 
    U knjizi 'Baš ti, baš tu' prepoznajem mnoge sličnosti - u motivima, likovima i atmosferi - s filmom 'Ti i ja i svi koje znamo'. Primjećujete li ih i vi?
Većinu priča u knjizi napisala sam u isto vrijeme dok sam pisala scenarij za film, pa su te sličnosti logične: došle su od iste osobe u isto vrijeme. Par duljih priča koje ponešto odudaraju, nastale su nakon što sam zgotovila film.

    Jednom ste rekli da u svim likovima u filmu vidite komadiće sebe. Odnosi li se to i na likove u pričama?
Pa, ustvari... ne. Kad pišem - kad pišem o bilo čemu i za bilo koju svrhu - uvijek paralelno šapućem riječi i zapisujem ih. Valjda kod mene performans mora prethoditi tekstu. Dakle, moram prvo za sebe izvesti sve dijaloge prije nego što ih napišem »u čisto«. A da bih mogla izvesti dijaloge, moram prije toga potpuno ući u lik koji govori, postati taj lik. Dosta shizofreno.


    Jeste li znali točno kad treba prestati dorađivati priče, ili je i nakon objavljivanja ostala potreba da ponešto promijenite, da izbacite koju rečenicu, a koju dodate...?
Kad sam na promocijama knjige čitala priče pred publikom, nailazila sam na stvari koje sam u međuvremenu prerasla. U hodu sam ih mijenjala, ne bih pročitala te dijelove... Onda sam shvatila da će se to događati iznova i iznova, tijekom cijelog mog života, i da jednostavno moram dignuti ruke.

    Mislite li da autori koji se otvoreno deklariraju kao homoseksualci imaju manje šanse da ih se shvati ozbiljno? Jeste li na svojoj koži iskusili kakvu diskriminaciju?
Haha, ja sam se sad toga riješila! Uskoro ću se vjenčati sa svojim sadašnjim dečkom, tako da mislim da me sad većina ljudi više ne doživljava kao gej autoricu. U svojim dvadesetima imala sam dvije ozbiljne veze sa ženama - o tome iskustvu pišem u nekim svojim pričama; međutim, na odrednicu homoseksualnosti više ne polažem pravo.


Potpora Obami


Image
photo by Ramona Rosales
    Tijekom predsjedničke kampanje u Americi, pridružili ste se umjetnicima koji su zdušno podržavali Barracka Obamu (videobama.mirandajuly.com). Što vas je ponukalo da mu stanete uz bok, i što očekujete od njega, sad kad je ušao u Bijelu kuću?
Bila sam njime dirnuta i inspirirana načinom na koji nas je ujedinio. Očekujem hrpetine stvari od njega, ali najviše me zanima kako će upotrijebiti internet u službi demokracije, kao sredstvo u procesu uspostave demokracije kao svakodnevne prakse - a ne samo nečega što se dogodi svako četiri godine.

    Pišete novi scenarij za film. O čemu se radi i kad ćemo ga moći gledati?
Radi se o jednom paru... (aha, gdje vam je sad samoljubivi egzibicionizam!) i sumnjam da će prije 2010. vidjeti svjetlo dana. Istodobno radim i na tri velika projekta u tri različita medija, film je samo jedan od njih. To me definitivno usporava, to što tako dijelim svoju pozornost. Ali tako je zabavnije.


Tekst je prvotno objavljen u Novom listu i na dzepna.com.  
 
Prilagođeno pretraživanje

| Powered by NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)