S koliko si godina napisala bilo što
prvi put?
Bilo što, vjerojatno dok sam još
nosila dudu u ustima – vrlo sam rano znala slova, ali bilo što
suvislo, što bih predstavila javnosti, bilo je tridesetak godina
kasnije.
Prva slikovnica, knjiga?
Cvilidreta, voljela sam je jako, iako
sad, hm, s povijesne distance držim neke njene moralne pouke
dvojbenima.
Poezija ili proza, što ti je draže
- u čitanju i pisanju?
Ipak proza, a ukoliko je to poezija,
svakako stvarnosna, primjerice, kao što to radi Vlado Bulić.
Kako je nastala tvoja knjiga «Ono
što sam prešutjela» ?
U znoju i suzama, ali doslovno – vrlo
sam rigorozna prema sebi kad si nametnem neku zadaću, a još ako
dopustiš da te svladaju i emocije...
Kako pišeš - u tišini, uz
glazbu...?
Strogoj tišini i mraku.
U koje doba dana pišeš?
Po noći ili, ako uhvatim vremena,
kasno poslijepodne, ali i tada zamračim sobu tako da «glumi»
noć.
Što voliš, koga voliš?
Volim suncokrete i čokoladu, moj
nadraži poklon zbilja ne košta puno. Jako volim Andrićeve «Znakove
pored puta», ali nisam je uspjela kupiti pa je uvijek iznova
posuđujem u knjižnici. Da, i volim još tri sasvim različita
muškarca na slovo «š» - Schopenhauer, Chopin, Sean
Penn. I jednoga na Ž.
Tvoje mane / vrline?
Kažu oni koje me znaju da mi je vrlina
tolerancija – prema ljudima i njihovim nesavršenostima, za sve
pokušavam naći logično objašnjenje, razumjeti. Isto to mi je
ujedno i mana – često mi kažu ljudi: «Pa ne možeš to
tolerirati!» Eto, tolerancija u jedinstvu suprotnosti. :) Da, i
brzopleta sam, nestrpljiva, zalijećem se u odluke zbog kojih kasnije
požalim... Ali dobro, uglavnom naškodim sebi, ne drugima, pa mi se
to može oprostiti. Za ostale mane zbilja bi trebalo pitati druge.
Da nisi spisateljica, što bi bila?
Bilo što, a što uključuje rad s
djecom, dakle, ono što radim i sada, eventualno, bih bila
psihologinja – to mi je neispunjena želja.
Kako je sa ženskom književnošću
u Hrvatskoj? Kakav je po tvome mišljenju položaj žene u Hrvatskoj
uopće?
Položaj ženske književnosti odraz je položaja
žene, premalo je eksponirana, kao uostalom i djelatnost žena u svim
ostalim područjima. Prošlogodišnji uži izbor za roman godine u
koji nije ušla niti jedna žena od mogućih pedesetak naslova puno
govori. Kaže se kako je položaj žene danas mnogo bolji, ali o
kojim ženama govorimo? Žena majka, žena poljoprivrednica,
nezaposlena, poduzetnica, samohrana, razvedena, žena umjetnica,
intelektualka? Mislim da se pri tome misli na ove potonje. Velika
većina ostalih žena živi kao u doba kada je muškarac bio lovac i
sakupljač, a ona njegova poslušna potpora. Danas je razlika u tome
što je i žena ravnopravan lovac i sakupljač plus majka, ljubavnica
i štošta još, ali i dalje se očekuje da usto bude i poslušna
potpora. Čudim se kako to funkcionira na psihološkoj razini –
žene su snažna bića da bi se samo tako olako mirile s takvim
položajem. Možda upravo zahvaljujući toj snazi.
Postoji li poratna ženska
književnost? Zašto muškarci više pišu o toj temi?
Pročitala sam nekoliko takvih romana,
dakle, postoji. Evo ja sam upravo završila roman o poratnoj zbilji u
Bosni. Čak i za prošli, neki su mi izdavači spočitavali da nije
dovoljno «ženski» (ma što to značilo), pa ne znam što
će tek biti s ovim. Činjenica je da muškarci više pišu o ratu i
o svemu što se oko njega zbiva, a žene o odnosima i emocijama,
poneke o šminki i lovu na bogatoga muškarca, ovisno o
preokupacijama – neke stvari su jednostavno takve. Dječačić prvo
posegne za pištoljem, a curica za šminkom. Negirati to ili se
praviti da ne postoji, bilo bi silovanje spolnoga identiteta.
Nadilaženje takvih stereotipa, ali ne tendenciozno, već kao nešto
što polako zrije kroz propitivanje odnosa, kroz iskustvo, kroz
spoznavanje onoga drugog, ali i samospoznavanje put je ka istinskoj
umjetnosti i istinski kvalitetnoj književnosti. To je susretanje
muškarca i žene na nekoj metarazini, izvan spolnoga određenja,
ali opet, bez namjere da se nekome odrekne ženstvo ili muškost. Ja
sam ponosna na to što sam žena, iako često znam reći da sam
«muško u duši». Radije se družim s muškarcima i volim
biti u muškome društvu, ali ne onome kojemu dirigira spolnost, pa
je on macho, a ona ljupka koketa. Volim tu komplementarnost,
ravnopravnost, kada mogu neopterećeno iskazati i neke muške
manire, a on, recimo to uvjetno, ženske, pa da se izmirimo negdje na
općeljudskoj razini:). Ne volim tipično muške razgovore, a
posebice ne tipično ženske (barem prema onome što se pod time u
popularnoj kulturi podrazumijeva).
Dragojla
Jarnević - što znaš o njoj, što misliš o njoj?
Da je bilo više takvih žena, povijest
bi sasvim drugačije izgledala, a naravno, i sadašnjost. Ne mogu ni
zamisliti takvu hrabrost – u to doba nadići rodne, spolne,
tradicijske patrijarhalne i ine okvire i odlučiti se na život
neudane umjetnice. Pa i danas, u trećem tisućljeću, u manjini su
oni koji pozdravljaju takav ženin izbor, puno je više onih koji
kažu: «Hah, što ćete...». Divim se onima koji su
daleko ispred svoga vremena i usude se svoje stavove uistinu živjeti.
Lezbijska književnost - postoji li?
Ne volim ni termin ženska književnost,
a kamoli lezbijska. Je li onda sve ostalo muška književnost? Mislim
da takvo kategoriziranje vodi samo getoiziranju određenih vrsta
umjetnosti, a ovo bi bio još uži geto. Čemu toliko svrstavanje u
ladice, koje bi bilo uopće određenje lezbijske književnosti?
Ljubav prema ženi? Pa već imamo tone pisane riječi o ljubavi prema
ženi i nitko je nije nazvao hetero-književnošću. Slijedom toga,
bilo bi dobro uvesti i termin za vegetarijansku književnost.
Blogerska književnost?
Tu ima vrlo zgodnih stvari. Mislim da
se tu krije puno talenata koji često uopće ne pretendiraju da budu
ukoričeni. Ali ja je i doživljavam kao takvu – u stalnoj mijeni,
aktualnu, podložnu trendovima i tekućim polemikama ili emotivnim
stanjima. U tome ima šarma, ali nisam mogla zamisliti kako bi to
funkcioniralo u tiskanoj formi. I evo, na primjeru Zrinke Pavlić,
pokazalo se da funkcionira izvrsno.
Definicija umjetnosti?
Mislim da je i čini umjetnošću
upravo to što joj ne možemo naći definiciju. Za kulturu smo našli
kakvu-takvu (od njih preko 150 različitih) – evolucija i progres
čovjeka u njegovoj kultivaciji, oplemenjivanju, ljudskosti,
usvajanju etičkih normi itd.; od čovjekova postanka do danas, ili,
jednostavnije, od pračovjeka do čovjeka. Slijedom toga, umjetnost
bi bila ona nadgradnja, sljedeća etapa – od čovjeka nadalje,
koja još traje i ne nazire joj se kraj.
Definicija književnosti?
Filozofija čovjeka. Ne može se reći
da su to samo pripovijesti, priče, prikazi, zanatski odrađena djela
sa zapletom, raspletom i pomnim odabirom likova. Iza svega stoji
filozofija pisca, ništa nije napisano slučajno. Pisac se ne može
sakriti. Možda katkad i uspije, ali i to nešto govori.
Teorija književnosti - što znači
za tebe, u tvome radu, te voliš li čitati teoriju literature?
Još u srednjoj školi sam je solidno
svladala, ponekad se podsjetim na neke termine. Iskreno, otkako
pišem, izbjegavam je čitati, bojim se da bi se opteretila ciljanom
uporabom stilskih figura i da bi pisanje izgubilo na spontanosti.
Potrebnija je kritičarima, da bi pojasnili piscu što je zapravo
napisao.
Iza književnosti, koja ti je
umjetnost najdraža?
Glazba. Jako volim fotografiju, to je
također nevjerojatan medij. U jedan kadar ponekad stane čitav
život
Knjižnica ili internet?
To se baš ne da uspoređivati, čari
su im sasvim drugačije. Knjižnica da, ali ne, ne bih se odrekla ni
interneta. Ovisnica sam o mailu, kada razmislim, možda je to čak
malo i izmaklo kontroli. Ali evo, čujem da u Americi već imaju
grupe za međusobnu potporu ovisnika o mailu, dakle, ima spasa.
Prvi film koji si u životu
pogledala?
Otkud znam, ali mogu reći one koji su
mi sada dragi - Amelie i Vrtlog života.
Čovjekov najbolji prijatelj?
Knjiga, pas ili nešto treće...? :-)
Kažu da, kada bi pas progovorio,
čovjek bi izgubio svoga posljednjega prijatelja, stoga bih se ipak
više pouzdala u knjigu. Iako, i knjiga vam često može reći što
vas spada, pročitajte samo već spomenutoga Schopenhauera ili
Nietzschea.
Definicija života, ljubavi i sreće?
Što ih više težite definirati, one
su sve manje to što ih opisuje. Iako sam lovac na riječi i smatram
ih blagom, ipak, treba reći da su ponekad nedovoljne, barem u ovome
slučaju. Prava definicija bi bila onda kad udahneš, promeškoljiš
se i pomisliš – «To je to!».
Razgovarala: Vedrana Lukačević
|
