U početku bolje poznata specijaliziranoj publici kao video autorica, pažnju šire publike Ana Hušman definitivno dobiva filmom Plac koji se okrunio brojnim međunarodnim festivalskim nagradama. Ručkom nastavlja nizati uspjehe i publici ovoga puta servira vedar i zabavan 16-minutni film u kojem propituje bonton i u kojem se po prvi puta kao glavni likovi pojavljuju ljudi, uz zaštitni rad njenih filmova, stop-animaciju. Dugo iščekivani film bio je povod za intervju.

Kako je došlo do ideje za Ručak?
Kroz većinu mojih radova provlači se tema što žena treba raditi, što majka treba raditi, tema habita življenja, ponašanja, bontona... Tako je i u Placu bilo riječi o tome kako se ljudi ponašaju prema povrću, što je tu pristojno, šta pipkaju. Postavljalo se pitanje tko su civilizirani ljudi, a tko necivilizirani...
U jednom trenutku sam počela čitati razne priručnike pa onda Eliasa, O procesu civilizacije, i baviti se specifično ručkom – tj. običajima pri jedenju.

Čitala sam O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama: rukovođenje za općenje u obitelji i u društvu i u javnom životu iz 1921. koji je sastavila Marija Jambrišak i koji je užasno problematičan na gender razini. Tako tu na primjer možemo pročitati: Koliko li nesreće kad se u obitelji rodi kćer, kako žena treba biti mudra i hrabriti svog muškarca i kako su najveće ženine mane mušičavost i netrpeljivost. Bilo mi je zanimljivo kako se te stvari mijenjaju kroz vrijeme, na koji način ljudi percepiraju te promjene te kako neko ponašanje postaje obrazac s kojim kao da si se rodio, kao što si se rodio s idejom da postoji tvoja vjera i tvoja nacija, što su također neke zamišljene kategorije. Zanimalo me kako se događa ta transformacija.

Postoji više razina promjena. Jedan od prvih pisanih bontona bio je onaj Erazma Rotterdamskog iz srednjeg vijeka. To su ustvari upute o ponašanju i pisani su kao naputci oko higijene, a i zato da bi se neki dio društva razlikovao od drugog. Tako u njegovom bontonu stoji da se za vrijeme ručka ne priliči pljuvati na stol, već samo na pod i na zid. Da smo sada na jednom takvom ručku vjerojatno bismo umrli od gađenja i ne bismo mogli jesti. To gađenje Elias naziva pojmom praga mučnine. To je ona granica iza koje nam se stvari gade i postaju nam neprihvatljve. Ta se granica, smatra on, pomiče, pa nam tako s vremenom sve više stvari postaje neprihvatljvo.

S druge strane, nedavno sam čitala Claudea Levi-Straussa koji piše o običajima američkih Indijanaca. Navodi primjer kada žena koja ima menstruaciju, ili je trudna ili je na neki način "nečista" ne smije uzimati hranu prstima kako ne bi zarazila ostatak društva pa zato dobiva neki predmet kojim ubacuje hranu u usta ili joj netko drugi ubacuje hranu u usta – znači nju se izolira kako bi se zaštitila zajednica.


Čini mi se da se tu radi o dvije različite stvari i ono što nalazim problematičnim u zapadnoevropskim priručnicima o ponašanju je ta potreba da nas naše ponašanje razlikuje od drugih jer smo mi bolji od njih.


Jesi li koristila koji bonton hrvatskih autora?
Velik broj izdanja priručnika o ponašanju doživio je onaj Đorđa Zelmanovića, a osim njega koristila sam i Bonton, Tkalčić - Koščević iz 1953. Kad ih čitaš, vidiš da je za ženu predviđena ogromna količina posla – spremanje stana, pripremanje i sl., a da muškarci ništa ne rade. Osim što toče piće, za njih nema drugih zadataka. Nekad prije je dio radila žena, domaćica, a dio posluga s obzirom da je bonton pisan za neki high society koji si to može priuštiti. U međuvremenu se ta posluga gubi, a onda se opet 2003. pojavi ta neka sobarica ili posluga i nije ti jasno otkud sad to...

Bonton za sebe kaže da želi olakšati i doprinijeti boljoj međuljudskoj komunikaciji. Do koje se mjere toga pridržavaš, ovisi o generaciji. Na primjer generacija još starija od naših roditelja je toliko uokvirena unutar toga da s njima ne možeš normalno komunicirati – npr. dođeš sa sendvičem na nečija vrata i to je katastrofa... U tvojoj glavi to uopće ne postoji i ta rupa mi je nevjerojatna.


Kako ti je bilo raditi s ljudima i to s neprofesionalnim glumcima?
Ovo mi je bilo prvi put u životu da sam radila s ljudima, a ne s predmetima i bilo me jako strah kako ću ih hendlati.. . Snimanja su trajala i preko 12 sati u komadu... Pa šminkanje, pa bi oni pili pive, pa bi oni brbljali, pa ne bi ovo, pa je onda bilo 40 stupnjeva... Nije to bilo baš jednostavno iako su njihove uloge zapravo statične. Oni sjede na kauču dulje vrijeme dok se mi dogovorimo. I tu se naravno događaju razne stvari, npr. pukne film i tomu slično. Znali su o kojoj se sceni radi i davali smo im okvirne upute. Zadnja je scena, vožnja, bila zapravo najiskoreografiranija, tj. znali su tko, gdje i u kom trenutku mora proći. Bilo je super zabavno.


Koliko je koštao Ručak i kako si izašla s tom stranom priče na kraj?
Koliko sam imala, sam imala, a to je bilo 140 tisuća kuna. Glumci nisu dobili honorare (smijeh), a da smo morali platiti baš sve što se mora platiti, kao npr. studio i mnoge druge stvari... ne bih nikada snimila film. Snimali smo kod prijatelja koji je otvarao studio i za te novce koje smo njemu dali bismo u nekom profi studiju mogli snimati oko pet dana. A mi smo tamo ostali četiri mjeseca. Hvala bunika produkciji.


Možeš li procijeniti koja je prava cijena jednog ovakvog filma?
Zapravo ne mogu točno reći, s obzirom da je ovdje bitna animacija koja je vrlo spor proces i da moraš rentati studio. Rentati studio na tri mjeseca po komercijalnoj cijeni je neka sumanuta svota tako da je teško razmišljati u tim okvirima. Vjerojatno bi se više isplatilo da produkcijska kuća za koju radiš sagradi svoj studio pa ti u njemu snimaš. Nekako smo to skrpali. Nitko od nas nije baš dobio neke honorare i vjerojatno više zaradi za dva snimanja nego za cijeli ovaj film. Meni se s Placom dogodilo da nisam imala studijskih troškova jer sam ga snimala u svojoj kuhinji, a hrana koju sam snimala je bila jeftina. Ovdje se sve trebalo sagraditi, kupiti namještaj itd. To je bio trošak od 20 tisuća kuna koji sam u budžetu potpuno ispustila. No, to naučiš... Sa svakim novim filmom dođe još jedna nova stavka (smijeh).


Koji su tvoji filmski uzori?
Michael Snow, Chantal Ackerman, Fassbinder, Nicole Hewitt naravno, Bela Tarr...


Ti si prva generacija na Akademiji likovnih umjetnosti koja je imala prilike studirati Nove medije. Kako je to onda izgledalo? Jesi li zadovoljna tim studijem?
Sad kad gledam kako izgleda taj odjel, kako je posložen, koliko ima predavanja, i sam prostor ne mogu to usporediti s onim što smo mi imali jer smo tamo gletali zidove i nismo imali ništa, osim jedne kamere. Mislim da je taj studij bilo najbolje za mene, od svega što se nudilo u to vrijeme. Mislim da je najvažnije što bi fakultet trebao pružiti su kontakti i poticaj da dalje radiš sam. Može ti netko pružiti ne znam što, no ako nemaš poriv za radom, nećeš raditi – to je užasno jednostavno.


Koji su ti zanimljivi suvremeni filmski autori kod nas?
Meni je to uvijek neka kombinacija između igranih, animiranih i eksperimentalnih autora. Mislim da su super radovi Sanje Iveković, Kristine Leko koja mi spada u draže umjetnice, Ivana Faktora, Trbuljakovi radovi te radovi Gorana Devića.


Misliš li da zbog sve većih i kontinutiranih uspjeha hrvatskih animatora i dva filma koja su ove godine uvrštena na festival u Anecyju možemo govoriti o pravom uzletu hrvatske animacije?
Mislim da ona ide u raznim smjerovima i da se konačno odvojila od nastavljanja zagrebačke škole koja, koliko god da je to možda ružno reći, nikako da umre do kraja i da krene nešto novo. To su stalno izvedenice nečeg što je nekad bilo super, no više nije. Noviji radovi nekih manjih produkcija su na svjetskoj razini i to je zasigurno neki novi smjer u kojem se ide.


Plac je doista imao uspješnu međunarodnu karijeru i osvojio 20-ak nagrada. Tko se brine za to da se tvoji filmovi plasiraju na festivale?
Plac je zapravo bio moj prvi rad koji sam prijavila na festival kao što to svi u svijetu rade. Kako biraš festival? Pa posjetiš neke portale na kojima imaš dobar pregled festivala. U jednom trenutku kad sam počela dobivati pozitivne odgovore od festivala, pogotovo od ovih većih za koje moraš slati dosta dodatnih materijala, shvatila sam da trebamo nekoga kome ćemo plaćati da to radi. To sada za Pangolin radi Jasna Žmak, pronalazi festivale i šalje DVDe, a distribuciju BETA radi HFS. Nakon pola godine, nakon što je film pokupio neke nagrade, počnu te pozivati. Ja u principu ne radim neku selekciju među festivalima pa si ne postavljam pitanja tipa Je li festival za mene dovoljno dobar? Sigurno postoje producenti koji šalju film na samo neke festivale. Ja se ne bavim tim na toj razini.


Kako ti je raditi u Zagrebu?
Super. Imam krug ljudi oko sebe s kojima uživam raditi i nadam se da je i njima ok. S druge strane, radim na Akademiji kao vanjska suradnica i to me užasno veseli. Edukacija je posao koji ima smisla raditi i lijepo je kad vidiš neke rezultate od toga. Čini mi se da to ima više smisla nego otići živjeti u neki seksi grad. Meni je ovdje sasvim ok.

Ja nemam taj stav da je negdje drugdje bolje. Ono zbog čega mislim da bi vrijedilo otići negdje u inozemstvo je edukacija. Na primjer, neki super postdiplomski u New Yorku ili Londonu gdje imaš enormnu količinu informacija koje onda možeš iskoristiti. I da tamo predaju autori genijalnih knjiga koje inače imaš prilike samo čitati i možeš posjećivati super genijalne izložbe... Ne znam bi li ostala negdje živjeti dulje. A što se tiče izlazaka – ja i ovdje izlazim toliko malo da i Zagreb zadovoljava sve moje potrebe.


Što misliš o podjeli koju često srećemo na programima u kojoj se pojavljuju "žene redateljice"?
Bedasta je podjela u kojoj te uvrste, na primjer, u program ženskog filma ili videa iz Hrvatske i slično... Nitko ne radi muški video iz Hrvatske, no očigledno je u društvu u kojem živimo još uvijek potrebna ta podjela. Mislim da se radovi mogu dijeliti prema stilu ili temi ili kategoriji ali ako postoji ženski film ili žene redateljice što onda ne bismo imali i program, na primjer, dobrostojeći muški redatelji iz Amerike. Ne mogu reći da sam nešto posebno osjetila razliku unutar posla kojim se bavim.

Kad sam u poziciji redateljice, okružena sam s ljudima koje volim i poznajem i s kojima nemam tih problema. No, ni drugdje nemam problema. Kad sam počela raditi i snimati, onda mi se znalo dogoditi da mi čestitaju jer je njih snimala žena. Bilo im je toliko nevjerojatno da je žena spojila kabl u miksetu ne bi li dobila line in u kameru da su padali u nesvijest. Na neki im način hoćeš odgovoriti – Kaj se ti sad čudiš?. Ili ti ne vjeruju ako nisi muškarac od dva metra s ogromnom kamerom, nego mala žena. Često mi se događalo da sam kao snimateljica s novinarkom i imam kameru u ruksaku pa me pitaju kad će doći ekipa. To je moj susret s vanjskim svijetom. Kad radim svoj film nemam tih problema.


Imaš li vremena za čitanje?
Misliš beletristiku? Ne. Više gledam filmove. Ne znam kad sam zadnji put pročitala knjigu koja me je baš oduševila... Jesam, Williama Gibsona prošlo ljeto – opet sam čitala Neuromancera i Count Zero. Nekad sam jako puno čitala i omiljeni su mi bili Rusi, Borges, Cortessar, Iljif i Petrov, Gogolj, Harms, Orwell. I danas mi je sve to super. Da čitam, čitala bih SF.

Televiziju gledam malo i ako stignem, pogledam dnevnik i Star Track. Dosta slušam radio dok se vozim autom jer je studio u Svetoj Nedelji. Čitam RSS feedove prijatelja jednom u tri mjeseca (smijeh). Novine čitam ako ih negdje sretnem na kavi. Smeta me kod novina što su postale toliko žute, a čak i dnevnik počinje vijestima o automobilskoj nesreći. Crna kronika se pomiče sve više prema naprijed, a članci postaju sve dulji.


Misliš li da umjetnik mora biti angažiran?
Mislim da da. Problem kod nas je da umjetnici nisu organizirani, a ne da nisu angažirani. Većinom rade svaki za sebe. Nema grupiranja poput naprimjer Grupe šestorica. Takav tip grupiranja/angažiranja bi me veselio.


Možeš li živjeti od svog posla?
U principu, ono od čega živim je snimateljski rad za HRT. Novac koji zaradim s filmom je jedna mjesečna plaća HRT-a. Ono što je moja želja za budućnost je da sve manje i manje radim komercijalne stvari jer shvaćam da što više vrijeme prolazi, sve mi ih je teže raditi i postajem grintava dok ih radim. Imam osjećaj da tu gubim vrijeme, a mogla bih raditi nešto puno pametnije. Trenutno nemam baš puno izbora.

Nikad ne znam radi li se o tome da svi radimo na previše strana, na previše projekata, jesmo li preambiciozni, jesmo li neorganizirani... A s druge strane uvijek imam osjećaj da neću stici. Radiš cijelo vrijeme, no još uvijek misliš da nećeš stići napraviti u životu što si htio.

Razgovarala:  Janja Sesar
Intervju je preuzet sa kulturpunkt.hr-a i u originalnoj verziji se nalazi ovdje.
Objavljen je pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima 2.5

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."