 Uvod u intervju by Ivana Armanini:
Ola! Moram
priznat da imam urođenu odbojnost prema formularima. Zaudaraju na
policiju, duge redove za čekanje osobnei paniku od toga da ih se
izgubi da opet ne bi prošla istu torturu. Interakcija
i mrežna struktura, hipertekstualne žive rečenice su sasma nešto
drugo. Možda mi je zato trebalo pola godine da odgovorim na
cunterview poziv. Ovom
prilikom se ispričavam za odugovlačenje.
Kad
su stigla konkretna pitanja vrisnuh od uzbuđenja!
Jes! Razgovaramo!
 Kada si prvi put nešto nacrtala?
25.12. u 19.15 kad nije bilo crtića pa je očaj odlučio. Onda su me tapšali i vikali - bravo! bravo! Tako sam uvidjela da su crtani junaci oko mene i u meni i svijet se pretvorio u zemlju crtića...
Najdraže tehnike?
Oralne
Najdrazi stripovi i strip-crtači?
Crteži djece, divljaka, luđaka, primitivaca, naivaca (Ilija Bosilj,
Baba Penauša), sve što miriše na eksperiment i igru, spontano,
spontano...
Kako
gledaš na hrvatsku strip-scenu - postoji li?
Scena
je kroz Komikaze regionalno umrežena i kao takva se
razvija i raste, različitosti su poticajne i kvaliteta je prepoznata
od donatora i umjetničkih autoriteta. Broj
posjeta na sajt Komikaze prešao je 150 000, pa je
očito da postoji publika koja prati i treba autorski strip. Sitne
dječje bolesti preboljet ćemo s vremenom (tu mislim na zle jezike
iz tzv.drugog tabora strip-konzervativaca).
Zašto
se žene rjedje bave stripom od muskaraca?
Situacija
se mijenja, u posljednjem albumu imali smo 7 žena-stripašica koje
se aktivno i dalje bave stripom. Upravo su žene vrlo jaka snaga
autorskoga stripa: Dunja Janković, Anna Ehrlemark,
Lina Rica, Johanna Mercade, Maja Veselinović,
Irena Jukić i mnoge druge koje su tiše, ali ćemo za njih
tek čuti...
Postoji li u tom smislu ženski strip?
Ne bih radila takve atribucije. Ima ih originalnih i manirističkih, intimističkih i akcionih, iskrenih i manje iskrenih, zanimljivih i mutavih, spektar je mnogo širi od toga da li autor/ica imaju ili nemaju neku rupicu i gdje...
Kako smišljaš priče za strip?
Surađivala sam s Mimom Simić i Zoranom Lazićem te s nekim mrtvim autorima: Harms, Bukovski i Mrožek. Nekada mi priča izađe sama iz crteža - "metodom slobodnih asocijacija", a katkad je polazište dosjetka - likovna ili narativna.
 Koliko je bitna poveznica priče i stripa?
Žive u simbiozi, pretapaju se i nerazdvojni su. Možemo sad pričati o tome što je za koga priča. Svaka slika nosi neku asocijaciju ili sama "sugerira" priču. Strip ima i dimenziju vremena koje je izraženo u nekoj montaži, ali i taj dojam se može dobiti u jednome kadru (npr. haiku-stripovi Mire Župe). Literatura je imala mnogo duži i burniji period mijenjanja stilskih i strukturalnih istraživanja, pa to lakše prepoznajemo kao nešto relevantno.
Je li strip na neki način "mrtav", jesu li ga preuzeli drugi, tzv. popularniji mediji, što misliš koliko danas djeca, pa i odrasli, naravno, čitaju stripove? Kupuju li ih?
Broj ljudi na zemlji raste, pa raste i broj interesa. Mjesta ima za sve, kao i publike. Masovke su pitanje trendova. Radimo na tome da autorski strip postane "in" pa da ga svi "nose", ali i kad se to ostvari, kao i u svemu, imaš stvarne fanove & kreativce te pomodarce. A i o valutama bi se dalo razgovarat'. Količina pozitivne energije, mašte i invencije uvijek je najjači brand.
Najjača zemlja (po tebi) u stripu?
Francuska i Belgija su velesile. Iako mi balkanski smisao za humor više leži.
Razgovarala: Vedrana Lukačević
|
