Lada Žigo

- Kamo sreće da sam ovim pričama uspjela ispiliti sve grane koje zaklanjaju ljudske vidike! Ali, na žalost, ovim svojim pričama nisam promijenila ništa, kao što ni gomile aktivističkih pokreta protiv kapitalizma nisu urazumile kapitalizam. U kapitalizmu je borba za umjetnost potpuno autsajderski posao. Zaboga, nema više umjetnika – prevratnika, nema više boema ili 'umjetnika u gladovanju', nema više avangardnih pokreta koji bi se narugali svijetu u kojem jesmo. Danas umjetnik ne igra više nikakvu moralnu ulogu. Na tržištu novca i senzacija nikoga nije briga što tamo neki pisac tuli o nehumanosti, jer moć je u kapitalizmu jača od svakoga prava. Ne vjerujem da će ijednom vlasniku senzacionalističkih novina, pročita li kojim slučajem tu knjigu, zaigrati srce i da će, umjesto crnih kronika, uvesti 'bijele'. Knjiga 'Ljudi i novinari' samo je ukazivanje na neljudski svijet, ali, nažalost, bez ikakvih posljedica. Pozvala bih se Blaisea Pascala koji je rekao: 'Moć bez prava – to je tiranija, ali pravo bez moći – to je smiješno!'. Na neki je način i moja knjiga smiješna – ona je pravo na ljudski glas, ali bez ikakve moći da se promijeni red stvari. No, ima mnogo ljudi kojima su prava draža od moći i zato je ova knjiga ipak nekako stigla do svojih čitatelja. Ja ipak vjerujem u duhovni svijet, u nevidljivu silu koja lagano preslaguje stvari. Vjerujem u konačnu pobjedu duha i dobra, negdje u zraku, a ne na zemlji, i zato sam napisala ovu knjigu.

- Naslov 'Ljudi i novinari' upravo govori o tome. Junakinja priče 'Pedofil' mora razotkriti pedofila koji je zapravo usamljeni starac bez ikakvih pedofilskih sklonosti. Novinar u njoj vuče je naprijed, da izvrši zadatak po nalogu urednika, a čovjek u njoj vuče je natrag te ona ostaje razapeta između neljudskog i ljudskog, između naloga i srca. Mislim da je novinarima s etičkim načelima strašno raditi u našem novinarstvu koje je uglavnom žuto. Nisam srela kolegu koji se nije žalio na srozani nivo našeg novinarstva. Gotovo svaki čitatelj, od onoga koji prodaje salatu na placu pa do viskoga intelektualca, brunda kako mu je puna kapa tračeva. Za koga onda profiteri rade sve te žute novine? Za masu? Ta ona je prevrtljiva! Jednako se zanosi i Paolom Coelhom i nasiljem. Jednako se u ljudima može probuditi i dobro i zlo. Zašto onda ne objaviti na naslovnici da je izumljen neki novi lijek, umjesto prizora prometne nesreće? Hoće li zbog dobre vijesti pasti tiraž? Nipošto! Sve ovisi o ponudi – potražnja je uvijek ista.

- Tužna sam kada vidim kako se svaka banalnost uzdiže na nivo umjetnosti. Dovoljno je danas biti bezobrazan i dobiti auru umjetnika, dovoljno je iskazati golo htijenje, a ne umijeće. U mojoj priči 'Oholost' jedan depresivni bezveznjak postaje zvijezdom jer je izložio u staklenkama krastavaca obične zgužvane novine i predstavio ih kao 'protest protiv globalizacije'. Te koještarije, ukrašene kvazifilozofskim objašnjenjima, svakodnevno su oko nas i stječe se dojam da svaki čin može biti umjetnost, da je dovoljno samo stupiti na pozornicu i ući u hram zaslužnih. Nisam povjesničar umjetnosti, ali nitko me na svijetu ne može uvjeriti da je je pečeno pile obješeno o ljudsko medunožje, koje je 'kreativno' upotrijebila Sarah Lucas unutar kolekcije Saatchi&Saatchi, umjetnost. Nitko me ne može uvjeriti da je izloženi neuredni krevet (kojim se diči njegova vlasnica i umjetnica Tracey Emin, unutar iste kolekcije) umjetničko djelo, jer bi to značilo da i moj izloženi sudoper s hrpom neopranog suđa može biti umjetnički prizor. Ne kažem da nema izvrsnih i domišljatih djela u suvrenoj umjetnosti, ali vrlo jasno vidim što je goli štos koji se silom uvaljuje u 'povlašteni' prostor kreativnosti. Slično se dogada i u književnosti – svako neosmišljeno amatersko ispisivanje poziva se na 'struju svijesti'. Jadni Joyce! Nema pisca koji je više zlorabljen od njega.

- Problem je u tome što se danas izmiješalo 'visoko' i nisko'. Nekada je Ana Žube, inače odlična u svom žanru, bila ipak trivijalna autorica i nije se uvrštavala u tzv. ozbiljnu književnost. Danas bi ona mogla dobiti i neku od vodećih književnih nagrada, jer mnogi žiriji danas koketiraju s trendovima, želeci biti 'moderni', 'suvremeni'. Osobno mislim da razlika 'visokog' i 'niskog' uvijek postoji, jer ne može svatko napisati 'Buddenbrookove' kao Thomas Mann, niti 'Istanbul' kao Orhan Pamuk. Da, umjetnost je umjetnost, a medijski trendovi su medijski trendovi. I ne bih to nikada stavljala u isti koš. Ne bih govorila baš uvijek o različitim stilovima, radije bih govorila o onima koji imaju više i manje dara, iako je to teško priznati. Ne vjerujem da ću ikada napisati djelo kao Dostojevski. Ne zato što imam drukčiji stil od njega, nego naprosto zato što nemam tolikog spisateljskog umijeća. Zatočenici trendova su oni ljudi koji ne znaju izići iz svoje ljušture i diviti se ljepoti koju su postigli drugi.

Katedrala u Firenci

Nedavno sam bila u Firenzi i nekoliko sam se sati divila tamošnjoj katedrali – glamuroznoj građevini u crvenom i zelenom mramoru, dekoriranoj tako da izgleda poput lebdeće, rajske čipke. Uživala sam u tom djelu koje je rađeno i više  stotinu godina, uživala sam u preciznom ljudskom umijeću koje može iskazati božansku dušu i okupljati stoljećima milijune turista diljem svijeta.

Gledajući tu fascinantnu građevinu, shvatila sam da je prava umjetnost samo ona koja je protežna u vremenu – sve ostalo je puki događaj u prostoru. Neki mi predbacuju da sam konzervativna. Ne, nisam. Ja se samo divim onim umjetnicima koji su pobijedili prolaznost, a to je najveća bitka.  


U trećoj priči sreću se povijest i filozofija naspram novinarstvu i biznisu. Ako se istinom bave samo filozofi, a medije koji vladaju svijetom ona baš i ne interesira, da li onda svijetom caruje laž?

- Svakodnevnim svijetom caruje laž i mi stalno živimo u priči 'Carevo novo ruho'. Ta priča danas je još uvjerljivija, jer nam mediji svakodnevno serviraju neke nove zvijezde ili careve koji su često ogoljeni, a prikazuju se pred kamerama uljepšani u ušminkani, kao da su doista odjeveni u neko novo ruho. A masa, taj osviješteni srednji sloj u demokraciji, kliče i kliče.

Svakodnevno smo u tim bučnim povorkama, ali ipak uvijek postoje oni koji uskliknu da je car gol. Uvijek su postojali i postojat će. Istinom se bave pojedinci, a masa je ionako ravnodušna. Jedina je razlika u tome što pobornici istine ne završavaju više na lomačama kao nekada. Ali zato često gore u lomačama medija, kao žrtve psihičkog ubojstva. Možda je i ta lomača jednako bolna kao ona koja je ubila Giordana Bruna.


Tvrdite da "novine jedu same sebe".  Kakvu im onda budućnost predviđate?

- Mislim da će senzacionalizam stvoriti kontraefekt – svi će se zasititi i krenut će se u nešto drugo. Vjerujem u promjene. Ako je poslije srednjega vijeka nastupila renesansa, zašto ne bi poslije ovoga senzacionalizma ponovno došlo vrijeme 'ozbiljnijega' novinarstva? Ta nije valjda ova posvemašnja trivijalnost kraj svjetske povijesti! Ako je veliki dio svjetskoga izdavaštva posvećen duhovnoj literaturi, onda znači da duhovnost nije umrla. Mislim da profiteri žive u velikoj zabludi – ljudske potrebe su neuništive, a njihovo bogatstvo je prolazno. Zvučim kao naivni kršcanin, ali ja iskreno vjerujem da su svi profiteri pali na ispitu ljudske kušnje.

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."