| Lisa Bufano: Rat u Iraku pospješio je napredak protetike |
| Petak, 21 Prosinac 2007 | ||||||
 Ples je iskren, jer ne skriva tjelesne nedostatke, već ih naprotiv ističe i ne dopušta gledateljima da ih ignorirajuPiše: Barbara Matejčić Lisi Bufano u 21. godini amputirane su obje noge i prsti ruku nakon bakterijske infekcije. Do tada se bavila vizualnom umjetnošću, a u godinama nakon operacije okrenula se plesu. Njena dva plesna performansa su je i dovela iz Amerike u Zagreb kao sudionicu festivala Ekstravagantna tijela, posvećenog osobama s invaliditetom. Jutro nakon zagrebačke izvedbe u punoj dvorani Teatra &TD, razgovarali smo s njom i njenom partnericom u performansu Za drveno srce jedan dah je čitavo more, profesionalnom plesačicom i koreografkinjom Sonsheree Giles.
Zapravo je od Sonsheree Giles, koja nema nikakav tjelesni nedostatak, taj performans iziskivao veću i fizičku i mentalnu prilagodbu, jer ga izvode na štulama načinjenima od nogu stola i pričvršćenima za ruke i noge. Lisu Bufano život je naučio da se kreće uz pomoć protetičkih pomagala, dok se Sonsheree Giles morala naviknuti na to da tlo kojim se kreće ne dodiruje i ne osjeća, što ju je, kako kaže, činilo izmještenom, nesigurnom i nestabilnom, ali joj je pomoglo da shvati kako se svakodnevno osjećaju ljudi poput Lise Bufano, a to bi bilo, njenim riječima, tako da neprestano razmišlja o tome kuda staje, o volumenu kojeg zauzima, jer ga ne osjeća, već razumski osvještava, kao kada se auto parkira. Njihov ples u konačnici ne rezultira konfliktom, ne naglašava razliku između tih dvaju tijela, već ih sjedinjuje kao dvije moguće varijante istoga tijela. Plesom se odlučila baviti jer je htjela biti u fizičkom kontaktu s ljudima, iako je to najteže što je ikada radila. U usporedbi s drugim umjetnostima kojima se bave osobe s invaliditetom, ples smatra iskrenijim, jer ne skriva tjelesne nedostatke, već ih naprotiv ističe i ne dopušta gledateljima da ih ignoriraju. Kaže da se više ne osjeća izloženom pogledima, jer sve više ljudi s tjelesnim nedostatkom na Zapadu sudjeluje u raznim aspektima života i sve su prisutniji u medijima. Na pitanje je li na medijsku učestalost utjecalo možda i to što su se iz rata u Iraku mnogi mladi ljudi vratili kao invalidi, kaže da je to moguće, a da je svakako točno da je to pospješilo napredak u protetici.
Iz iskustva boravka u Hrvatskoj, kao objašnjenje toga što su ovdje u svakodnevnom životu, na ulici, osobe s invaliditetom slabo prisutne, nudi ocjenu da su javni prostori, zgrade, WC-i rijetko njima prilagođeni pa im to jednostavno onemogućava kretanje.
          
Powered by !JoomlaComment 3.26
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved." |
||||||
