 Piše:
Barbara Matejčić
Srpski izdavači su sitni tajkuni i
pljačkaju pisce zarađujući na njihovoj muci. Najčešće ne
poštuju ni potpisane ugovore oko autorskih honorara, tako da sam
svojevremeno tužila sudu dva eminentna beogradska izdavača. S
Narodnom knjigom sam dobila spor, a sa Stubovima kulture izgubila.
Nisam imala novca da sudski vještaci provjere moje tvrdnje da je
tiskano bar tri tiraže jednog mog romana.
Centralizacijom Srbije,
destrukcijom vojvođanskih institucija i ukidanjem autonomije
početkom devedesetih, ukinuta je naša tradicija, kultura pa i
multietničnost.
Nedavno je Zagreb posjetilo troje
vojvođanskih pisaca - Ljiljana Jokić Kaspar, Vojislav Karanović i
Saša Radojčić – koji su došli u sklopu razmjene pisaca između
Hrvatskog društva pisaca i Srpskog književnog društva. Sudeći po
onome što su gosti iz Novog sada rekli, vojvođanska prozna scena
trenutno je dosta kvalitetna i poetski raznovrsna. U nju se ubraja i
Ljiljana Jokić Kaspar, dok su njene muške kolege pjesnici. Piše
drame, romane i pripovijetke i od svakog je tog žanra do sada
napisala po tri djela. Sama se odredila kao pripadnica magičnog
realizma, a i uvrštavana je u antologije fantastične književnosti.
Ljiljana Jokić Kaspar je i novinarka, odnosno kolumnistica dnevnih
novina Građanski list iz Novoga Sada. U svojoj je kolumni prije
četiri godine pisala o povezanosti uglednika iz javnog života i
ratnih kriminalaca pa je u tom kontekstu spomenula i doktora koji je
bio snajperist u ratu u Bosni. Iako nije navela ničije ime, kirurg
Miroslav Savić se prepoznao u njenom tekstu i tužio ju, a sud je
odredio spisateljici šest mjeseci zatvora, uvjetno dvije godine, uz
napomenu da bi joj trebalo zabraniti da piše. Nakon toga je
uslijedila žalba pa je presuda 'ublažena' na novčanu kaznu. Spor
još nije gotov, a iako se potvrdilo da je ugledni kirurg bio
pripadnik paravojne organizacije nitko se nije potrudio istražiti
navode protiv njega.
U kojoj je fazi suđenje protiv Vas?
Je li konačno završeno?
Po drugi put u četiri godine, koliko
suđenje traje, Viši sud u Novom Sadu je ukinuo tu besmislenu
presudu za klevetu, koja kao takva ne postoji. Oba puta sam osuđena
na osnovu dvije jednostavno proširene rečenice, istrgnute iz
konteksta moje kolumne, u kojima se tužitelj prepoznao, iako mu
nisam spomenula ime. On se na sudu nadmeno predstavio kao pripadnik
Državne bezbednosti i Crvenih beretki, koga je osobno u tu službu
pozvao Milorad Ulemek Legija, sada osuđenik na 40 godina robije zbog
ubojstva Ivana Stambolića. Suđenje još traje i ne znam kako će se
završiti, osim što na telefonskoj sekretarici zatječem "poruke"
pucanja iz čitavog šaržera nekog oružja. Policija tvrdi da mi ne
može reći tko mi prijeti jer 'zakonodavac nije predvidio' mogućnost
da građanin to sazna! Moj je zaključak da, ako je to tako, onda u
svakoj takvoj stvari može i država sudjelovati! Na žalost, Viši
sud u Novom Sadu je, ukinuvši presudu po drugi put, novo suđenje
povjerio istoj sutkinji koju uopće ne zanimaju činjenice, već
'salutiranje' pred Crvenim beretkama!
Koliko ono što novinari u Srbiji
pišu uopće utječe na promjene u društvu?
Samo pojedini mediji imaju utjecaja na
javno mnijenje, tako da je ukupan utjecaj novinarskog rada minimalan
na promjene. Kada je riječ o pravom novinarstvu, još uvijek se
nedovoljno poštuje zakon o dostupnosti informacija. Političari na
vlasti se trude da javnost što manje sazna o njihovom radu. Pojedini
ne prihvaćaju da je taj rad javan i vrlo drsko i grubo odbijaju
odgovoriti na pitanja koja im se ne dopadaju. Slobodni mediji se još
uvijek optužuju da su antisrpski i u sprezi međunarodne zavjere
protiv Srbije. Na žalost, postoje i mediji koji rade za tajne službe
i po tko zna čijem nalogu objavljuju netočne podatke, intervjuiraju
kriminalce i prave smutnju. To je najveći problem u srpskom
novinarstvu.
Zašto ste na zagrebačkoj tribini
insistirali na tome da ste Vojvođanka?
Vojvođanska multikulturalnost i
multikonfensionalnost imaju jako važnu ulogu u mom duhovnom razvoju.
Zbog toga su u mojim romanima likovi različitih nacionalnih
pripadnosti i u kontekstu suživota oni nemaju nikakvih problema. Mi
Vojvođani nismo Srbijanci. To je malo neobična izjava za nekog tko
dolazi iz Srbije, ali to je tako – mi smo Vojvođani, to je
različito.
Prije par godina ste rekli da su
srpski izdavači zaslužili da se država odnosi loše prema njima.
Zbog čega?
Srpski izdavači su sitni tajkuni i
pljačkaju pisce zarađujući na njihovoj muci. Najčešće ne
poštuju ni potpisane ugovore oko autorskih honorara, tako da sam
svojevremeno tužila sudu dva eminentna, beogradska izdavača. U
jednom slučaju sa Narodnom knjigom sam dobila spor, ali u slučaju
sa Stubovima kulture sam izgubila. Nisam imala novca da sudski
vještaci provjere moje tvrdnje da je tiskano bar tri tiraže jednog
mog romana. I danas, poslije deset godina još uvijek otplaćujem dug
izdavaču.
Je li se situacija u izdavaštvu u
međuvremenu što izmijenila u korist pisaca?
Sumnjam, sudeći po mizernim
honorarima koje i danas piscima plaćaju izdavači.
Mihajlo Pantić u jednom je svom
tekstu napisao da su knjige koje potpisuju žene najčitanije i
najpopularnije u srpskoj književnosti. Slažete li se s tim i kako
objašnjavate dominaciju takozvanog ženskog pisma?
Ako moj cijenjeni kolega Pantić
misli na spisateljice koje pišu u stilu ljubića i tzv. meke
literature, onda je u pravu. Bar desetak autorica čije su knjige
izuzetno popularne u Srbiji, kritika i svako tko imalo ima znanja o
literaturi, ne smatra književnošću. To su knjige za zabavu, koje
se bave tračevima i krevetskim avanturama, čorbe od suza, a ima i
politikantskog lupetanja. Široka čitalačka publika, kao i svuda u
svijetu obožava tu vrstu knjiga. U Srbiji je problem što se takve
knjige često proturaju kao istinska vrijednost. Takav stav je
štetočinski po našu kulturu, umjetnost i književnost.
Može li se razabrati neka
zajednička potka ženske proze koja se najviše čita?
Miks politike i seksa!
Nedavno ste potpisali peticiju
protiv prodaje licence novosadskog festivala Exit. Zašto?
Festival Exit je naš izlaz u svijet
i nije za prodaju. To što neki pokušavaju oteti festival i
premjestiti ga u Beograd, govori o političkom problemu u kome
živimo. Usput su tu i tajkuni sa srpske estrade koji gledaju kako će
se dočepati zarade. Centralizacijom Srbije, destrukcijom
vojvođanskih institucija i ukidanjem autonomije početkom
devedesetih, ukinuta je naša tradicija, kultura, pa i
multietničnost. Exitom smo pronašli put iz zatvora u kome se Srbija
i danas nalazi, a to smeta onima koji uživaju u izolaciji. Usput
vole da se o svemu odlučuje iz jednog centra. U Srbiji je bezbroj
onih koji bi bili što dalje od svijeta i Europe kako bi mogli
raditi što hoće. Vidim da je ponuda za kupovinu Exita stigla do
Slovenije i Hrvatske. Izgleda da se "bratstvo i jedinstvo"
još jedino održalo u službi bivše Državne bezbednosti.
|
