Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

Mima Simić: Sve što ste željeli znati, a niste...
Ponedjeljak, 07 Svibanj 2007
ImageRazgovarala: Vedrana Lukačević
Mima Simić - okultna hrvatska spisateljica opskurnog izričaja, neprohodnog stila i 'neugodnog' seksualnog opredjeljenja.  Rođena 1976. u bolnici, piše prozu, poeziju (Drvena Marija), eseje, grafite. Objavljivala navedeno u svim časopisima i novinama koji drže do sebe. Uz to se bavi kreativnim prevođenjem, uzgajanjem mačaka, popravljanjem bicikla i kišobrana. Prehodala Španjolsku u 26 dana. Posjetila grob Brucea Leeja u Seattleu. Trag ostavila u brojnim medijima (proza, kritika, glazba, strip, grafiti, psovka), policija joj prisluškivala telefon. Majka Glorije Scott i otac Gospodina Šejmija.

Vjerojatno i vrapci na grani znaju već sve o Pustolovinama Glorije Scott, no ako ti nije teško, ukratko nam reci kako je nastala knjiga, otkud ideja i kako je započela suradnja s Ivanom Armanini?

Premda bi vrapci to daleko bolje formulirali, nuder. Knjiga je nastala kad mi je bilo svega 16 godina, u milom mi Zadru – pisanje je bila jedna od strategija zabavljanja sebe i okoline u vrijeme kad struju i vodu nismo mogli vidjeti ni na televiziji, a Maslenički most bio je tobogan za ribe. Trebala sam se, međutim, strpiti koje desetljeće dok hrvatska čitateljska javnost nije dovoljno sazrela da može podnijeti lik i djelo Glorije Scott, pa je zbirka pustolovina objavljena tek 2005. (AGM). Ivana Armanini ukrala je moje rukopise još dok se nismo poznavale i po njima napravila strip. Srećom, njezin talent gotovo se može mjeriti s mojim, pa su stripovi ispali genijalni i savršen komplement proznim pustolovinama slavne londonske detektivke.


Image
Pustolovine Glorije Scott, AGM, 2005.
Mnogi su pohvalili stripizaciju tvoga romana; jesi li i sama zadovoljna, koliko si samokritična?
U slučaju Pustolovina Glorije Scott, srećom, samokritika je izlišna. To djelo plod je alkemije vrhunaravnog nadahnuća i vještog baratanja perom (i inim volšebnim artističkim instrumentima, u slučaju Ivane Armanini). Primjerak je to intuitivno-postmodernističkog rada, usudila bih se reći revolucionarnog po svojemu značaju za hrvatsku – no, ništa manje, i za svjetsku – književnu proizvodnju.


Kako si otkrila ženskog Sherlocka Holmesa u sebi?

Kiretažom.


Kada si počela pisati?

S tri godine – makar me roditelji uvjeravaju da su još na ultrazvuku mogli nazrijeti bezubi, samozadovoljni osmijeh, na mojemu fetusnom licu dok sam pupčanom vrpcom ispisivala svoje prve prenatalne radove.


Pročitala sam da si odrasla uz Bibliju :-) – kakav je utjecaj imala na tvoj daljnji život, razvoj…?

Uz Bibliju me vežu samo lijepe uspomene i pokoji ožiljak na tjemenu. Pored medicinskih enciklopedija bila je to najteža knjiga u kućanstvu i otac je njome nerijetko znao podebljavati svoje pedagoške argumente. U tom smislu rekla bih da je bila presudno štivo u mojem psihofizičkom razvoju.


Je li točno da između tebe i brata, Romana Simića, postoji spisateljsko rivalstvo?

Ne samo između mene i njega, već i između njegove supruge, Ivane Simić Bodrožić, koja je sad počela pisati prozu samo da nama napakosti, a moram opet spomenuti i našega oca, koji je isto žestoka obiteljska konkurencija s nekoliko udžbenika fizike za sobom. Često nam idilični obiteljski ručkovi znaju prerasti u raskalašene tučnjave zbog stilskih i žanrovskih razilaženja.


Što misliš o njegovoj prozi, voliš li ga čitati?

Znala sam da ovaj intervju neće biti o meni. Svi uvijek samo žele čuti o njemu. Roman ovo, Roman ono. E, pa, gurnite si tog čemernog pričoklepca u čmar!


Čemu daješ prednost poeziji ili prozi i što radije čitaš?

Poeziju čitam rijetko, no redovito je slušam na valovima različitih radiopostaja. Proza je ipak moje područje – kako kreativno, tako i receptivno.


Image

Okarakterizirala si samu sebe kao «anarho-lezbijska feministica», što je to?
Nemam pojma, al moraš priznati da dobro zvuči.

Kada si se počela baviti glazbom, kako je i kada započeo s radom bend Drvena Marija?

Glazbom se bavim otkad sam majci krv popila da mi kupi gitaru – odonda skladam u raznim kombinacijama, a dobitna se pokazala ona s Romanom, s kojim sam stvorila neke od najljepših balada, himni i ditiramba na hrvatskome jeziku.


Naziv benda – čija je ideja i zašto Drvena Marija? I čemu pridjev soc--religiozan?
Inicijalni (radni) naziv benda, još tamo sredinom devedesetih, bio je Irudi, album se trebao zvati «Jarče Irude». Međutim, u jednom od druženja s Antom Perkovićem (glazbenikom, kritičarem, novinarom i piscem) na površinu je isplivao ovaj ingeniozni naziv – bio je to jedan od onih epifanijskih trenutaka... Pridjev «soc-religiozan» sam se nametnuo, jer naš glazbeni opus obuhvaća svu tragikomediju ljudske egzistencije (nešto poput uglazbljenoga Balzaca – samo na hrvatskome).

 

Čula sam da si mnogo putovala, putujući svašta iskusila – jesi li avanturistica, nemirna duša ili su to bila mladenačka lutanja?Sve što si čula istina je. I ono što ti je neugodno pitati. Putujem kad god mi se ukaže prilika, gdje god me pozovu – bio to Washington ili Kikinda. Ne diskriminiram po geografskoj osnovi, bitno je da je novo. A moja duša, kako veliš, definitivno ima crve u guzici.

Čime se trenutno baviš, od čega živiš?

Upravo mi je leglo 125.000 kn netom osvojenih na skarednom uskršnjem «Milijunašu», tako da ne moram neko vrijeme brinuti o egzistenciji (makar sad imam više prijatelj/ic/a nego ikad, i svi očekuju da plaćam piće). A što se tiče poštenog rada, pišem filmske kritike za radio i pokoji tiskani medij (Hrvatski filmski ljetopis, Feral), a kako se od toga baš i ne da živjeti, usput i prevodim i džeparim po tramvajima.


Kako si postala Feralova suradnica? Pročitala sam jednu kolumnu na netu iz Ferala i umrla od smijeha (ono o sudjelovanju na «Milijunašu» i u «Karici») – smatraš li se duhovitom, nasmijavaš u društvu? :-)

Ponudila se, oni uzeli. Drago mi je da te moji tekstovi nasmijavaju, ali praznom laskom nećeš mi se uvući u novčarku.


Kako si postala feministička aktivistica? Što je feministički aktivizam i zašto je za tebe bitan?

Za mene je svaki aktivizam bitan i smatram da je aktivizam (bilo da je riječ o mikroaktivizmu međuljudskih odnosa ili o makroaktivizmu lobiranja i/ili uličnih prosvjeda) dužnost svake osobe. Feministički aktivizam, odnosno skretanje pozornosti na društvene nepravde po rodnoj/spolnoj osnovi meni je najprirodnija stvar na svijetu, isto kao što mi je prirodno skrenuti pozornost na svaku drugu društvenu nepravdu kojoj svjedočim. Ne smatram da jedna vrsta aktivizma isključuje drugu – problem je samo u tome što se ljudi teško suočavaju s raznoraznim «tuđim» nepravdama jer nemaju vremena ni energije ni za vlastite.


Tvoje 'neugodno seksualno opredjeljenje', glede kojega si se otvoreno izjasnila često ti stvara probleme u javnosti, kako se nosiš s time?

Pa i ne stvara mi toliko problema koliko bi se pretpostavilo. Osim sporadičnih žutičavih novinarskih ispada, činjenica mojega lezbijstva dosta dobro preživljava – kako u privatnome, tako i u javnome mi životu. A i to je dio aktivističke priče – «otvoreno izjašnjavanje» – kako ga nazivaš. U svijetu u kojemu ljudi ne bi bili diskriminirani po seksualnoj osnovi, ne bi bilo ni potrebe da se itko «izjašnjava». Ovako za to ima itekako potrebe, i to je još jedan djelić mog aktivističko-egzistencijalnog puzzlea.


U sretnoj si vezi s partnericom već duže vrijeme; kako si upoznala svoju djevojku, kako ste se odlučile na zajednički život, je li to bila ljubav na prvi pogled?

A jesi tračerica! Priznaj da zapravo pišeš za Arenu. Već vidim naslove: «Lezbijka uselila sa ženskom partnericom prije vjenčanja!». Što da ti velim? Na prvi pogled sam se mogla zaljubiti samo ja – ona, srećom, ima dioptriju -13, pa naša veza jako dobro funkcionira.


Zašto ti je sa ženama 'zanimljivije i inspirativnije'?

Tako je pokazalo iskustvo. Jedini mladić koji je dosad žešće konkurirao ženama bio je Norvežanin – rekla bih da je (osim onog organskog) jedan od razloga mojoj inklinaciji ženskom spolu i taj što su muškarci u ovim područjima poprilično obilježeni patrijarhalnom kulturom koje se grozim – pogotovo u intimnim odnosima.



Image
Baviš se uzgajanjem mačaka; koje životinje još voliš i kako uspijevaš izaći s mačkama na kraj budući da živiš u stanu?
Uzgajanje je možda krivi izraz – točnije bi bilo reći da udomljavam mačke. S poduzetnom prijateljicom, čije ime i prezime neću spominjati da njeni roditelji ne pomisle da je lezbijka, udomila sam pravo felinoidno krdo, a sa ženskom partnericom (nazovimo je Nataša) odgajam dvije zločeste mačketine, s poražavajućim rezultatima. Životinje volimo sve (zato ih ni ne jedemo), ali prostora u stanu imamo samo za mace, pokoju mušicu i pauka.


Najdraža knjiga, zašto?

Ova na kojoj trenutno radim. Zato jer joj se moram umiljavati da se napiše.


Najdraži pisac?

Virginija Woolf, jer se da čitati odozada.


Najdraži film?

Gotovo sve od Bergmana, ali ne gledam ga gotovo nikad. To je najpametnije kad su najdraže stvari u pitanju.

Najdraža glazba – grupa, pjevač / ica?
Drvena Marija i jazz.


Najveća životna želja?

Zlatna ribica.


O čemu najčešće maštaš?

O seksu sa sijamskim blizankama švedskog podrijetla.


Čula sam da se baviš popravljanjem bicikala, možeš li mi popraviti bicikl, u komi je od petogodišnjeg nekorištenja i stajanja u vlažnom podrumu? :)

Kakva neobična koincidencija! Pa moja uža specijalnost je proučavanje, khm-khm, vlažnih podruma i njihovih mračnih tajni... Imaš moj broj – ruf mich an.
 
Prilagođeno pretraživanje

| Powered by NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)