 Možda zvuči otrcano, ali glazba je magija.
- Nema recepta za život, ali truditi se biti dobar nije loša opcija, jer se sve što učiniš vraća. Iako sam po prirodi osvetoljubiva, na prvu uvijek idem pozitivno i trudim se takva ostati koliko je god moguće; zloća poružnjuje i iscrpljuje.
- Svaki glazbenik mlađe generacije ima fazu fascinacije jazzom.
- Za mene teatar kao mjesto zbivanja ima posebnu čar i onaj tko mi ponudi zanimljivu temu i uvjerljivu razradu u dobro promišljenome vremenskome trajanju ima moju vječnu pozornost, bez obzira na to koliko ja doma visila na YouTubeu. Mirela Ivičević
Na ovogodišnjem Muzičkom biennalu izvedena je tvoja komorna operu «Za tri lipe» - kako je nastala, odakle ideja te što znači da je opera zamišljena kao «šareni blog za razmišljanja u operi»?
Šareni jer je osnovni plan bio napraviti patchwork manjih formi, odnosno brojeva, s takvim odnosom sličnosti i razlika koliko je potrebno da nastane kompaktna te evoluirajuća cjelina; blog jer je riječ o nizu vrlo subjektivnih, nepretencioznih misli o operi te o još nekoliko stvari. Za tako nešto blog mi se učinio pogodnom formom, zato jer je sam po sebi takav – subjektivan i nepretenciozan, a i zato jer sam libreto pisala sama, a dosad nikada nisam pisala libreto, pa sam izabrala ono što mi se činilo za laika jedinom legitimnom formom. Tako je nastala ideja da sadržaj jednoga zamišljenoga osobnoga web-loga na kojemu bih u nekoj drugoj situaciji nizala misli o operi ili o nečemu drugome, pokušam prenijeti u trodimenzionalan prostor te povezati u jednu smislenu cjelinu.
 Nora Krstulović redateljica je «Za tri lipe» te u vezi s operom spominje kako je fascinirana «istovremeno dekonstrukcijom i glorifikacijom opere kao forme»; tvoje mišljenje o tome?
Teško je objektivno analizirati samoga sebe i vlastite postupke, ali ta rečenica mi zvuči dosta logično, s obzirom na ono što se u Za tri lipe zbiva. Svakako da sam htjela «rasklimati» ili bar poigrati se s nekim opernim klišejima za koje smatram da više ili bar često ne funkcioniraju, a s druge strane, ponuditi i sebi i publici razlog da ipak dođu pogledati, odnosno poslušati jedno glazbeno-dramsko djelo, uz premisu da tako nešto ipak može biti interesantno.
Jesi li zadovoljna kostimografijom, glumcima, pjevačima…? Kako je došlo do suradnje s ljudima uključenima u projekt i je li tvoja odluka (i inače) presudna u odabirima?
Situacija je bila nezahvalna s obzirom na jako malen budžet (odatle prvotno i naslov); trebalo je mnogo improvizirati, a što je manje tehničke logistike, toliko je još važnije da oko sebe imaš ljude koji su kreativni i sposobni snaći se u svakojakim situacijama. Kompozitor, a i režiser može pisati i planirati do mile volje, ali ako nema kvalitetne izvođače, od svega toga ništa. Njih sam birala sama, pri izboru sam pucala visoko i imala tu sreću da su svi ti talentirani ljudi s kojima sam htjela raditi, pristali na suradnju. Neki od njih moji su prijatelji i kolege s kojima sam i ranije uspješno surađivala, a imala sam sreću upoznati i neke nove, vrlo kreativne ljude koji su svojim radom doprinijeli uspjehu opere. To su, osim tri lipe, odnosno Lane Barić, Marije Kuhar i Hane Hegedušić, Ana Benić (flauta), Gordan Tudor (saksofoni), Ivan Batoš (klavir), Goran Gorše i Marko Mihajlović (udaraljke), Helena Babić (kontrabas) i Ivan Josip Skender - dirigent. Također, puno su nam pomogli i ljudi iz ITD-ove tehnike, s kojima je redateljica Nora već uspješno radila, te njima također puno hvala na trudu i podršci. Kostime smo dobili od kostimografske klase na Tekstilno-tehnološkome fakultetu, i iako nisu šivani posebno za nas, savršeno su odradili svoj dio posla.
Ideja tvoga muzičkoga pisma te poruka koju prenosiš ljubiteljima glazbe?
Pitanje je na mjestu, ali bojim se da sama sebi ne zazvučim kao neki Aristotel wannabe . Hoću reći, postoji nit vodilja, prije svega meni samoj, ali mislim da nije od prevelike koristi za slušatelje da dobiju njezinu, nikada dovoljno preciznu verbalnu analizu; o glazbi je teško pričati, a i ako se već priča, bolje je to prepustiti muzikolozima.
Ideja jest u notama, i jedino tada ima smisla ako je se uistinu i čuje u glazbi samoj. Ako baš moram pričati – fascinira me moć organiziranoga (ili namjerno neorganiziranoga) zvuka u vremenu, kao zagonetke za intelekt, ali i njegov iznimno jak utjecaj na psihu i emocije, na doživljaj sebe samoga i onoga što se zbiva oko tebe. Možda zvuči otrcano, ali glazba je magija. Neuspješno «čaranje» možda će rezultirati ekstremnom dosadom, ali u principu, moguće je inducirati svu paletu različitih stanja svijesti. Ovladati tom vještinom nevjerojatan je izazov.
S koliko si godina prvi put bila na operi i kada si zavoljela tu glazbenu formu?
Ne pamtim točan datum, ali svakako još dok sam bila dijete, opera je u Splitu vrlo popularna forma, nema djeteta koje roditelji ne vuku sa sobom u kazalište, a da ne završi na kakvoj opernoj izvedbi. Da sam je baš odmah zavoljela, ne mogu reći. Sjećam se da mi je bio super crveni baršun u mračnoj loži, igra svjetla, kostimi, instrumenti u rupi. Opera sama bila mi je, naravno, dosadna. Tadašnji dječji model za uspješnu glazbeno-dramsku priču bili su, ako uopće, eventualno ono dvoje iz filma Prljavi ples ili iz Briljantina; pretili solisti koji nešto vrište nisu me baš posebno fascinirali. Kako sam rasla, postajalo mi je jasnije kako problem nije samo u meni, jer se velika većina odraslih također krišom dosađuje kunjajući, čisteći nokte, zagledajući da nitko ne vidi u ložu pokraj, i tako sve do poznate arije… Da opera može, a uistinu može biti i zanimljiva, shvatila sam tek mnogo, mnogo kasnije. No bez obzira na to, kada me je profesor Šipuš nazvao i ponudio mi pisanje opere, prvo što sam pitala bilo je – a šta nema nešto manje? Pomislila sam kako je šansa za pisanje uspješne opere jednaka onoj za dobivanje na lutriji. Srećom, on je odgovorio: ne, nema ništa manje i male su šanse na sreću istovremeno i veliki izazov, jer mi je na kraju svega, jako drago zbog ovoga iskustva.
 Zašto se smanjuje broj operne publike?
I o tome sam pisala u Za tri lipe. Zato jer je često tematski neaktualna, izvedbom i izražajnim sredstvima neuvjerljiva, a ni trajanjem te uvjetima u kojima se gleda ne poštuje baš zakonitosti ljudske pažnje te vrijeme na koje je «cijepljen» mozak suvremenoga čovjeka. Hrvatski - ne da mi se fino i pristojno sjediti na neudobnoj stolici, s mjesta s kojega ne vidim možda niti pola pozornice te gledati dvoje ružnih ljudi kako tri sata neuvjerljivo glume, dvoje lijepih, čak štoviše, a pritom ni ne pjevaju baš najbolje, a sve to za nemalo para. Ako hoću priču o kurvi koja se zaljubi u zgodnoga i bogatoga tipa, umjesto Traviate, hvala bogu na remakeovima, uzmem Zgodnu ženu u videoteci.
Sve gore navedeno, međutim, otpada u slučaju genijalne realizacije genijalne opere, naravno. Ima i toga.
Kako si se odlučila za studij kompozicije?
Počela sam pisati još kada sam bila mali klavirist u osnovnoj muzičkoj školi, a najintezivnije tijekom srednje škole. U muzičkoj školi u Splitu nema posebnoga predmeta za kompoziciju, tako da sam do studija dosta tapkala u mraku, odnosno razvijala ideje prema čistome senzibilitetu i zakonima logike, ne poznavajući dobro ni tehnike ni glazbenu literaturu 20. stoljeća, kao ni ono što su drugi prije mene pisali. To se pokazalo dobrim, jer da sam sa 17 godina sve to poznavala, možda bih zapela na analitici pa se ne bih ni usudila otići na prijemni, jer sam tamo srela puno potencijalnih kolega koji znaju sve o svemu, ali se s druge strane ne usude izaći iz sigurne sjene provjerenih tuđih ideja. Moj studij kompozicije nije se dogodio prema nekom većem planu i programu, već iz najjednostavnijeg poriva za onime što me fascinira i što mi ide neloše. Klasična odluka naivne 17-godišnjakinje.
Za koji si kratkometražni film radila glazbu i kako je došlo do toga?
Riječ je o filmu Spuren suchen Nathalie Aubourg iz 2006.; to je moj prvi film mimo studenskih projekata unutar moga matičnoga bečkoga fakulteta Universität für Musik und darstellende Kunst. Riječ je o kratkome trominutnome dokumentarnome filmu na temu usporedbe gradova Rijeke i Beča. Filmove u posljednje vrijeme radim i sama, iako ih ne volim tako zvati, zvuči kao da sam neka velika filmmakerica, a nisam, niti imam slične ambicije. Radim ih isključivo u funkciji glazbene vizualizacije, ako je glede šire ideje potrebna - s to nešto praktičnoga znanja koje imam. No, neizmjerno će me radovati ako mi u život uleti neki pravi filmmaker kompatibilnoga senzibiliteta, da združimo stvaralačke snage u neku kvalitetnu kreaciju.
Skladaš kompozicije i za jazz sastave; koje, i otkud ljubav prema jazz glazbi?
Svaki glazbenik mlađe generacije ima fazu fascinacije jazzom. U klasi Christiana Mühlbachera dobila sam mnogo dublji analitički uvid u to što je sve u jazzu i sa jazzom moguće. Ali ja jazz shvaćam prije svega kao još jedno sredstvo u svome radu, nisam vjerna nijednome stilu, samo iskorištavam njegove principe i tehnike za vlastite potrebe, nevjerna sam žena . I kada pišem glazbu za klasične jazz sastave, to nije jazz u užemu smislu riječi, samo ga „fjužiram“. Ni ne vjerujem u to kako bih ja mogla stvoriti dobar, ortodoksni jazz. Moj senzibilitet ipak je drugačiji. Jazz je često sav u urednim ritamskim kućicama, preneurotična sam ja za to. No vjerna sam jazz slušateljica.Ono što u jazzu obožavam je neposrednost. Nema skrivanja, skladatelj mora aktivno sudjelovati u izvedbi i obratno; svirač, makar kroz improvizaciju, aktivno stvara, to je najbolje. Na faksu smo imali u okviru programa i puno jam sessiona, iz njih je nastao kasnije i projekt Profesionelle diletanten, i moj udreni, sad već bivši, s obzirom na to da smo na 100 strana svijeta, bend Elektronischerfrosch & die Frühlingbohnen, gdje ja zaneseno, iako skroz diletantski frljim flautu i s kojim sam odradila fin broj koncerata…Osim toga, kad si, kao, jazz kompozitorica, može ti se dogoditi, kao što se meni desilo, da dirigiraš Bigbandom Nouvelle cuisine u Porgy&Bess, što to se svodi na to da cca dvadeset posto više nego manje zgodnih, mahom mlađih te nabrijanih (muških!) jazzera., pred jako puno publike svira kako ti hoćeš, a to je vrlo dobar osjećaj (Valjda sam od onih u kojima se skriva domina).
Kako si se odlučila za istraživanje elemenata dalmatinskoga folklora i njihove interakcije s drugim glazbenim fenomenima?
Išlo mi je na živce nekakvo nepisano pravilo na koje sam nabasala tijekom studija, a radi se o tome da se slijed konsonantnih intervala te funkcionalna harmonija moraju izbaciti iz stvaranja jer to nije više cool, jednako koliko mi ide na živce i nevješta upotreba te glorificiranje istih, ništa dogmatično nije mi drago, pa po tome rado prčkam.
Za običnoga čitatelja, a ne glazbenoga freaka - u dalmatinskome obalnome glazbenome folkloru dominira interval terce te njome građeni akordi u karakterističnim slijedovima - ono što često čujemo u klapskim pjesmama. Na takvome sam zvuku odrasla, ti elementi dio su moga glazbenoga svijeta, rado ih kombiniram s ostalim izražajnim sredstvima, jednostavno zato jer me zanima, i u krajnjoj liniji sviđa mi se dobiven rezultat. Naravno da ima ekstremno primitivnih pokušaja upotrebe folklora, pa i u «ozbiljnoj» glazbi, ali za to nije kriv sam folklor nego skladatelj koji nije vješt. Jako je važno ne zapeti u zamci samodostatnosti onoga ŠTO rabiš. Presudno je ZAŠTO te KAKO.
Osim toga, to je dio mene koji naprosto prirodno izlazi van, kao i u svakoga drugoga umjetnika; čovjeka odredi, kako piše u udžbeniku, cca pedeset posto onoga čime je okružen.
Pohađaš i poslijediplomski studij medijske kompozicije – možeš li nam ukratko obajsniti o čemu se tu radi?
Taj poslijediplomski studij nedavno sam završila, a specifičan je po tome što u prvi plan plan stavlja primijenjenu glazbu, dakle, kontakt glazbe i različitih medija, a na taj način i interakciju vizualnoga i zvučnoga te njezine zakonitosti, naravno, s glazbenoga polazišta.
Konkretno, kako pisati glazbu za film, televiziju, teatar; s estetske, dramaturške, tehničke te sa svih ostalih mogućih strana. Osim same medijske kompozicije, predmeti kao što su Jazz teorija, Kompozicija i aranžman, Glazbeno procesiranje i produkcija, Studijska tehnika, Glazba i kompjuter, Analiza filma, Režijski koncepti teatra i multimedije, Radijska umjetnost itd., daju i teorijski i praktičan uvid u doista sve aspekte stvaranja takve vrste glazbe, pri kojemu je faza notnoga papira i olovke tek prva, no nikada i jedina faza.
Hoće li, prema tvome mišljenju, film i digitalni mediji posve istisnuti operu kao formu?
Ne mora značiti. To su potpuno različite stvari - zato jer se prve dvije kreću, izuzevši vrijeme, još uvijek prema principu u dvije dimenzije, a opera u tri. Ili još preciznije, ona je živa, kao i sve ostalo što se u teatru zbiva, a to je velika prednost. Bez obzira na to o čemu se radi - o težoj psihoanalizi iz nekog starogrčkoga pera, nogometnoj utakmici, lijepome pjevanju ili pornu, live doživljaj uvijek je intenzivniji. Naravno, intenzivnije pozitivan, kao i intenzivnije negativan, ovisno o ponuđenome. Stvari su transparentnije, utoliko je teže, ali istovremeno i lakše. Za mene teatar kao mjesto zbivanja ima posebnu čar i onaj tko mi ponudi zanimljivu temu i uvjerljivu razradu u dobro promišljenome vremenskome trajanju ima moju vječnu pozornost, bez obzira na to koliko ja doma visila na YouTubeu.
Tvoja najdraža opera, najdraži lik?
Carmen.
Što te najviše fascinira u glazbenoj umjetnosti?
Univerzalnost.
Najdraži instrument?
Bas klarinet.
Najdraži operni pjevač / ica?
Marija Kuhar, naravno.
Posljednja opera na kojoj si bila, dramska predstava, film?
Izuzev opera na MBZ-u 2007., posljednja na kojoj sam bila je I HATE MOZART Bernharda Langa i mog profesora Regiekonzepten Michaela Sturmingera; dramska predstava austrijsko uprizorenje The shape of things Neila Labutea; film Život drugih.
Koje još medije preferiraš i što misliš koji su mediji najaktualniji?
Bez interneta nema života, iako se rado volim isključiti i pobjeći negdje gdje ne hvatam apsolutno nikakav signal (ali potom, nakon nekoliko dana slijedi onaj poznati osjećaj kao da hodam bez krucijalnog odjevnoga predmeta.) Mrzim kad je nešto pretpostavljeno, žalim za vremenom kad nije bilo nepristojno ne odgovoriti na mail u roku od 24 sata i kada je www služio isključivo za neobaveznu zabavu.
No, neovisno o preferenciji, danas je najaktualnije ono što je najbrže, ovisni smo o brzini informacije baš kao o cigaretama.
S druge strane, ono što je dobro, jest da je digitalizacijom života nastao i raj novih izražajnih sredstava koji svakako potiču kreativnost. Ja osobno volim kombinacije različitih medija, kao i živoga i neživoga, slike i figure, akustike i elektronike, s time da pokušavam ostaviti čovjeka i njegovu neponovljivost u prvome planu.
Planovi za budućnost?
Puno raditi, doživjeti, učiti, naučiti, vratiti se u Hrvatsku i napraviti s prikupljenim iskustvom nešto korisno za sebe i druge. Prenijeti onima na kojima svijet ostaje i to. Na kraju u mirovinu loviti ribe, brati masline i igrati se s unucima.
Prilična sam idealistica.
Tvoja glazbeno-životna maksima?
Nema recepta za život, ali truditi se biti dobar nije loša opcija, jer se sve što učiniš vraća. Iako sam po prirodi osvetoljubiva, na prvu uvijek idem pozitivno i trudim se takva ostati koliko je god moguće; zloća poružnjuje i iscrpljuje.
U umjetnosti, vjerovati u sebe, ali istovremeno paziti da se ne prepustim do kraja taštini i ne shvaćati se preozbiljno, s obzirom na to da su statističke šanse da smo na kraju bilo što više od neprimjetne mrvice u vremenu, i tako i tako zanemarive, također nije loše.
Ne izdati svoje umjetničke principe ni pod koju cijenu.
I da, res non verba, više volim akciju nego priču. A i prigodno je za kraj priče.
Vedrana Lukačević
|
