1990. i 1991. godine provela je nekoliko mjeseci u Indiji kao asistent režije Vesni Ljubić, snimile filmove o Satya Sai Babi te o hodočašćima u Tirupatiu i Puttaparthiu (države Andra Pradesh i Tamil Nadu). Izučava popularni i paralelni film Južne Azije tijekom studijskih boravaka u Indiji.

Selektor za južnoazijski film na IFFR-u (Festival u Rotterdamu), član selekcijske komisije IDFA-e (Festival u Amsterdamu) te selekcijske komisije nizozemskih filmskih fondova “Jan Vrijman” - IDFA (za dokumentarni film) i “Hubert Bals” (za igrani film) IFFR-a. Savjetnik je STIFO-a, fonda koji pomaže kreativni nizozemski film.

• - selektorica  Regionalnoga dokumentarnog programa Sarajevo film festivala
• - programer Kerala festivala India (IFFK)
•  - tutor na dokumentarnim radionicama Europske dokumentarističke mreže (EDN) sa sjedištem u Kopenhagenu
• - od ove godine glavna je selektorica festivala u Bukureštu, (Rumunjska) - (BIFF)
• - gost-predavač na sveučilistima Anadolu University u Eskisehiru u Turskoj te u Genevi na Ecole superieure des Beaux-arts i na nizozemskoj Filmskoj akademiji.
• - u Nizozemskoj režirala tri filma - Soba bez pogleda, 1997., Soske, 2001. i U prebijeloj samoći, 2002.

• - bila član žirija na mnogim festivalima - između ostaloga: IDFA – Joris Ivens žiri, DocuArt Neuwebrandenburg, Mumbai MIFF, Moskva, Krakow, Bornholm, Nordic Festival Aarhus, Zagreb DOX, Sarajevo festival (fiction),  DokuFEST Kosova

Bavite se režijom, scenarijem – koji Vam je «posao» od tih najdraži te da li jedan od njih za Vas ima posebno značenje i zašto?
Režiram uvijek po vlastitom scenariju ili radim zajedno na scenariju s nekim, tako da tek kada odista osjećam neku temu kao svoju, mogu pronaći pravi redateljski pristup. Kod mene se događa više čulna nego mentalna inspiracija. Ja se odlučujem filmski progovoriti o nekoj temi tek kada me zbilja i fizički "zaboli" u želucu od određene teme. Svaki film moram prvo "vidjeti" kada zažmirim i tek onda imam hrabrosti krenuti u snimanje. Ekipe, čak i ovdje u Nizozemskoj govorile su mi da sam jedna od rijetkih redateljica koja točno zna što hoće i ne snima pet varijanti istoga kadra.

Kako Vas je privukla filmska umjetnost?
U osnovnoj školi u Bjelovaru kod nastavnika Mladena Peića moja smo se sestra Nevenka Šešić i ja počele baviti filmom. Bilo mi je tada 10 godina. U školskoj kino-sekciji radili smo male dječje filmove. Učili smo i snimati i montirati i režirati, kasnije čak i sami projicirati filmove, animirati... Bili su to mali-veliki filmovi. Mali jer su bili dječji i na traci 2x8 mm ili super 8, trajali su nekih 10-15 minuta, a veliki zato što smo mi bili odistinski autori koji su radili sve poslove, čak smo i glumili u filmovima kolega, imali smo iskonsku strast za filmom, bili smo mu predani i spiritualno i fizički. Sjećam se da bih ponekad, na sveopće razočaranje svojih roditelja, došla doma iz osnovne škole tek oko 10 uvečer jer bih nakon škole  ostala u kino- klubu i montirala neki film ne gledajući na sat. Išli smo na dječje filmske festivale, imali filmski žiri, ceremonije dodjele nagrada, filmske debate... Sve je to bilo u organizaciji Hrvastkoga filmskog saveza koji smatram krucijalnom filmskom institucijom u zemlji. Savez je odgojio na stotine mladih kojima je film, ako ne postao profesija, a ono strast i opsesija, koji su naučili gledati film, cijeniti artistički autorski izričaj, koji su preko Saveza i kino-klubova postali filmski "pismeni". Savez je prepoznao talente i pružio je esencijalnu podršku desetinama mladih koji bi bez Saveza vjerojatno zaglibili u ‘krivim’ profesijama.

Vaš prvi scenarij?
Ako govorimo o mome profesionalnome scenariju, onda je to dokumentarni film LAM ARABI, koji sam za Sarajevsku televiziju snimila o bjelovarskom nastavniku likovnoga odgoja, Franji Friedlu, čovjeku koji je trvrdio da komunicira s vanzemaljcima. Mene  je zaintrigirao svijet čovjeka koji pomno izučava nešto što on osjeća autentično kao svoj svijet. Friedl je napisao gramatiku jezika vanzemaljaca, on ih crta, objašnjava njihov nazor i razloge dolaska na Zemlju. On vjeruje da je odabran od strane naroda Gina kao medijator između ljudi i bića sa te druge planete. Njegovo uvjerenje je čvrsto utemeljeno i nepokolebljivo, on zna odgovore na mnoga pitanja i pronalazi logiku koja te odgovore povezuje. U filmu o Friedlu pokušala sam odškrinuti vrata tog egzotičnoga svijeta moga sunarodnjaka iz Bjelovara. Bilo mi je to kao putovanje u nepoznati predio svijeta, u svijet mašte, možda zbilje ili možda snoviđenja,  no u svakome slučaju u svijet nepoznatoga i intrigatnoga. Mi smo komponirali i vrlo nadrealističnu glazbu za taj film, a  vizualna je komponenta režirana tako da dočarava, zapravo, Franjinu usamljenost i izoliranost, kako onu fizičku, tako i spiritualnu. Film je imao velikoga odjeka u Sarajevu. Prije filma režirala sam radio-dramu o istoj temi te je Bjelovarčanin Franjo gostovao tamo na Otvorenome sveučilištu, održao predavanje koje je trajalo gotovo do ponoći, skupio mnoštvo poklonika medju Bosancima koji su se nakon prvih uštogljenih dva sata počeli otkravljivati te sami ispovijedati iskustva o njihovim osobnim susretima s vanzemaljcima. 

Prvi film koji ste u životu pogledali?
Bio je to film Kapetan Leši, u bjelovarskom kinu Partizan. Ratni, partizanski film, vrlo napet, no ipak sjećam ga se, kao, nekako nježno, toplo ispričane ljudske priče. Film me se izuzetno duboko dojmio, sjećam se da me i dosta uplašio: pucanje i sve ostalo doživjela sam krajnje realistično. Poslije sam u Bjelovarskoj gimnaziji maturirala s radom Psihološko djelovanje filma na gledaoca, i proučavajući građu za ovaj rad našla tolike primjere iz svjetske povijesti filma koji govore o nevjerojatno dramatičnim reakcijama gledatelja na prve filmske predstave. Gledatelji su se sakrivali ispod stolica u kinu na Ulazak vlaka u stanicu itd., no i dandanas na nekim projekcijama ima burnih fizičkih reakcija, poput one kada je žena u Chicagu dobila infarkt gledajući M. Gibsonov The Passion of the Christ, a jedna se trudnica prerano porodila pri projekciji sličnoga filma.

Poželite li ikada vratiti se u Hrvatsku?
Da, i stalno se vraćam. Dolazim doma u Bjelovar bar 3-4 puta godišnje, radim Doku Art u Bjelovaru s grupom filmskih znalaca i entuzijasta, surađujem sa Zagreb Doxom od početka, s Hrvatskim filmskim savezom, držim predavanja u Bjelovarskoj gimnaziji, imam filmske seanse s učenicima Đackog doma u Bjelovaru, dolazim na filmske festivale u Motovunu, Anima Fest u Zagrebu, SAF-ove radionice u Čakovcu... Tako da se osjećam vrlo doma i u Hrvatskoj, kao i u Nizozmeskoj, kao i u Indiji.

Vaše vrline / mane kada je riječ o poslu?
Radim previše stvari u isto vrijeme. Tesko mi je reći NE prijateljima iz Hrvatske / Indije / Bosne, kada me zamole da im nešto "malo" pomognem oko projekta. To se onda pretvori u višetjedni ili čak višemjesečni  angažman, a krenulo je "’Ajde da te nešto pitam…"

Prednosti rada i života u Nizozemskoj?
Sve je dobro organizirano, funkcionira besprekorno, ljudi vam iskreno kažu što može i što ne može, pa znate odmah na čemu ste... Nema prijateljskih usluga u poslu, (sve se plaća), nema dužih dana snimanja jer vam "fali kadar", svatko u vama vidi i konkurenciju te se svatko brine samo za sebe i svoje projekte, nemate kome "plakati na ramenu" osim svome partneru, jer se vaša slabost lako iskoristi kontra vas samih... Trebate biti  tough što je teško ako niste tako odgajani.

Jeste li zaljubljeni - u koga / što?
Da, u Johna, gitaristu i kompozitora glazbe za moje filmove te u poeziju Rilkea, filmove Tarkovskoga i Paradzanova, Bergmana i Bunuela.

Kojega biste redatelja/icu odabrali da snimite s njime/njom film?
Vesnu Ljubić, redateljicu iz Sarajeva. Kod nje sam bila asistentica režije 1986. godine i susrela se s radom na pravome, velikome, igranome filmu te radila u Indiji više mjeseci na raznim projektima. Ona daje povjerenja drugima, inspirira ih, nesebično daje svoje znanje, svoju nadahnutost, njezin žar o određenoj temi/čovjeku/pjesmi/filmu/glazbi toliko je snažan da postaje zarazan. Ona me inspirira i na planu svakodnevnoga života i svojim primjerom ukazuje kako unatoč svemu, izabrati ispravan, etičan put u životu.

Kroz godine Vašega rada na području filma, što biste nam poručili kao bitno, neprocjenjivo, a vezano uz filmsku umjetnost?
Gledati puno filmova! Ne samo svoje radove, nego i filmove drugih. Puno, svakodnevno, strpljivo! Treba biti otvoren prema svim vrstama filmova. Treba razviti čulo za drugačiju vrstu filmova od one koju uobičajeno gledamo i volimo. Baš sam neki dan vidjela izvrstan film iz Bangladeša, vrlo nadahnut, intrigantan, s izvrsnom glumom. Pitam se koliko bi ljudi došlo vidjeti u Zagrebu film iz Bangladeša? Sreća da festivali kao ovaj u Rotterdamu imaju stalnu, odanu publiku te i oni koji tijekom godine ne gledaju ništa drugo osim američkoga filma, odjednom osjete neki avanturistički izazov i dolaze na filmove iz mog programa koji donose svježinu cineasta iz Šri Lanke, recimo, (impresivan film o budističkom svećeniku Sankara, redatelj Prassana Jayakody) ili iz Indije (Mixed Doubles, o bračnim parovima - swingerima u Mumbaiju, redatelj Rajat Kapoor). Ako netko ima vremena - ciklus indijskih klasika i suvremenika pod naslovom NAMASKAR, od Bollywooda do autorskoga filma – prikazuje se na Sarajevskoj zimi.

Na ZagrebDoxu se ovih dana prikazuje Suvremeni indijski dokumentarni film u izboru Rade Šešić. (op.ur.)

Razgovarala: Vedrana Lukačević

Komentari

Dodaj Novi

Komentiraj
Ime:
Email:	nemoj obavještavatiobavijesti
Naslov:
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

Powered by !JoomlaComment 3.26

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."