 Renata Poljak
Renata Poljak iz Splita, koji joj je
mnogo draži od Zagreba zbog mentaliteta ljudi; voli živjeti “malo
ovdje, malo ondje”, od Beča, Nice, Firenze, Pariza, pa sve do
Amsterdama. U svim je gradovima stekla mnogo prijatelja te obožava
život, kako sama kaže, “jedne male Europe”. Svestrana je,
kreativna, nestrpljiva, nagla i ne prihvaća kompromise. O
vlastitu umjetničkome stvaranju kaže da ne posjeduje 'recept' koji
će medij upotrijebiti – prvo nastaje ideja, a potom medij kroz
koji se zamišljena misao 'najbolje' izražava.
U ranim je
tridesetima, a već se osim instalacijama, bavi i režijom i produkcijom, pisanjem
scenarija i montažom.
Radi se prvenstveno o dvama kratkim
eksperimentalnim filmovima Velika očekivanja (2005.) u kojemu Renata
problematizira novohrvatsko nasilje kroz egzemplare obalne
novogradnje, ističući primjer svoje obiteljske kuće čiji pogled
na more zaklanja veća kuća izrasla tik pred njom. Tu je i primjer
navijačkoga nasilja kroz priču o Renatinu rođaku, ex skinhedu koji
je sada zaposlenik u nekoj firmi u kojoj se obožava izderavati na
podređene mu, posebice starije radnike; i Danas (2004.), gdje su
okosnica priče rođendani koji su neizbježni kao i smrt. Kroz
rođendansku tortu povezana su tri životna doba jedne žene. Jučer,
danas, sutra – istoga tijela.
Bavite se režijom, scenarijem,
montažom, produkcijom – kako ste uspjeli sve to uklopiti? Koji Vam
je 'posao' od tih najdraži, da li jedan od njih za Vas ima posebno
značenje i zašto?
Ja sam završila fakultet u Splitu za
profesoricu likovne kulture, tako da sam kroz slikarstvo i crtanje
učila o umjetnosti. Kako bih što adekvatnije izrazila ideju, počela
sam s vremenom koristiti i neke druge medije, preko videa,
videoinstalacija, fotografije, light-boxa, neonske rečenice,
dvokanalnih videoinstalacija s aditivnim zvukom, filma. To sve spada
u polje tzv. Fine arts. Bitno mi je bilo artikulirati ideju i proces,
pa sam na taj način i odabirala medij. Ja nemam neki 'recept' koji
medij ću upotrijebiti, tj. prvo nastaje ideja, a potom medij kroz
koji mislim da se ta misao 'najbolje' izražava.
Kada je 'pala' odluka o studiju koji
ćete upisati?
Kada sam bila na repeticijama iz
crtanja kod ALIETE MONAS, gdje su mi tri sata prošla kao deset
minuta i nakon što sam bila u Firenzi i u Uffiziju, gdje sam na
Boticellija emotivno reagirala.
Vaš prvi scenarij?
'Ja, domaćica!', 1996. godina.
Prvi film koji ste u životu
pogledali?
Ne sjećam se...
Žene / muškarci u filmskoj
umjetnosti – razlike / sličnosti u pristupu?
Kao i u životu.
Vrline / mane?
Nestrpljivost, naglost; uglavnom ne
prihvaćam kompromise – ne znam da li je to vrlina ili mana.
Pronalazim sreću u malim stvarima, nisam ljubomorna, vjerujem
ljudima – ni u to nisam sigurna je li to vrlina ili mana.
Nekoliko glumaca s kojima biste
najviše voljeli surađivati i na kakvom projektu?
Livio Badurina, ne znam na kojem
projektu, no rado bih voljela bih znati:)
Propitala: Vedrana Lukačević
|