 Razgovarala: Tanja Topolovec
Tajči Čekada mlada je avangardna modna kreatorica iz Rijeke koju smo na cunterview-u već predstavile. Kreativna je, svestrana i puna neobičnih zamisli.
Da nam je još ovakvih kreativki, možda crveni tepih ne bi imao loš okus.
Ako čitate dalje, saznat ćete, između ostaloga, da je u njezinim planovima suradnja s Bjork, kako izgleda njezina posljednja kolekcija odjeće za ljude i životinje koji odlaze živjeti na Mars, kako razvija svoje ideje, zašto voli performans, gdje crpi inspiraciju i što misli o domaćoj modnoj sceni...
Svestrana si i teško je izdvojiti jednu granu umjetnosti kojom se baviš, no u čemu se najviše vidiš?
Prvenstveno, ja sam modni dizajner. Nekoliko puta godišnje izradim novu kolekciju koju isključivo premijerno predstavljam na samostalnoj reviji u mojoj organizaciji. Razlog ovakvog predstavljanja je dvojak; prvo, želim u potpunosti kontrolirati način prezentacije koji mora biti u skladu s mojim emotivnim doživljajem i umišljajem nove kolekcije a drugi je, sebe pripremiti na ostale revije, festivale i slična događanja na kojima će kolekcija biti predstavljena. Razlog ovakvog načina prvog predstavljanja je i u emotivnom naboju kojeg to predstavljanje ima te emotivno pražnjenje nakon dugog i napornog rada prijeko potrebnog za daljnju realnu prezentaciju. Danas je teško govoriti o raznim granama umjetnosti sve je tako isprepleteno a i tehnički dostupno da jednostavno ako se dovoljno opustite i sebi dopustite možete koristiti bilo koji ili sve umjetničke izraze da bi izrazili svoje ja. Zadnje vrijeme počela sam se intenzivno baviti onim što se u suvremenoj umjetnosti zove performansom jer upravo takav čin, prije nego li grana umjetnosti, dopušta upotrebu svih elemenata umjetničkog izraza.
 Imaš i vlastiti studio u klubu Palach u Rijeci; prodaješ svoje kreacije i u nekoliko butika u Hrvatskoj. Ima li kruha od toga?
U dućanima prodajem komercijalniju varijantu t.j. naknadnu nadopunu nekih kolekcija i to isključivo unikate. Marže na takvu robu su previsoke pa se realna vrijednost nekog odjevnog predmeta apsurdno udvostruči što naravno usporava prodaju. Ukratko, roba je precijenjena. Posljedica toga je što se ne proda uvijek sve što uđe u dućan pa se tako u studiju gomilaju raznorazne krpice koje nakon nekog vremena gube smisao jer izlaze iz konteksta i kolekcije u čijem su sklopu egzistirale pa tako više ne mogu biti niti prezentirane. Lova je ipak sigurnija kada se stvara po narudžbi. No tu ipak prevladavaju tuđe ideje i želje a čija realizacija i nije nekakva zabava. E sad, sve bi to bilo o.k. da ja nemam konstantnu potrebu svako malo stvarati nove apsurdne kolekcije čije modele normalno nikad nitko ne kupi. Jedna takva kolekcija se sastoji od deset do petnaest modela i to se ponovi dva do tri puta godišnje plus svi dodatni troškovi te je odgovor na tvoje pitanje, ima kruha? : Nema kruha ! Zato imam pun studio raznoraznih suludih kostima i konstrukcija koje su mi jedino donosile zabavu u stvaranju, i putovanjima na razne događaje gdje sam ih prezentirala i gdje upoznajem slične zanesenjake s kojima bar na kratko dijelim osjećaj vrijednosti onog što radimo pa makar to bio i privid. .Problem je u tome što kod nas komercijalne institucije, sustavi, ne shvaćaju vrijednost avangarde te ono što im ona donosi. A da su pametni i da je znaju prepoznati i normalno nešto platiti njihova zarada bi bila stostruka. Sjetimo se mini suknji i sablažnjavanja javnosti nakon sto ih je Coco prvi puta prezentirala. Što bi se desilo sa čovječanstvom da se tada odustalo. Šala ali i istina.
Radiš i po narudžbi; koje su ti najčešće mušterije i kakvi su odjevni predmeti najtraženiji?
Hlače su najtraženije, mislim da to dovoljno govori o materijalnom statusu ljudi danas. Mušterije su vrlo raznolike al ipak su to najčešće ljudi s kojima se više ili manje družim a to je rulja koja „zuji“ oko Palacha i koji se na kupovinu odlučuju nakon što vide neki od mojih modela na revijama pa onda traže neku od varijacija istih . Koji put oblačim bendove za nastupe, npr. šivam za Let 3, posljednjih mjeseci radim kao stilistica za tv emisiju Marije Štrajh, „Sexy akademija“,itd.
Prodaješ li i preko interneta te da li vidiš budućnost u tome?
Nisam se još u to uključila, mislim da će to biti uskoro nužno i nezaobilazno, morat ću se ubaciti u mrežu, no još uvijek mi se ne da o takvim stvarima misliti. To mi je dosadno, zašto bih to morala, nemam vremena. Zašto takve stvari ne bi radili ljudi koji to vole i kojima je to posao. Vjerojatno zato što danas dizajneri nemaju novaca niti za materijale a kamoli da imaju svoje promotere, menadžere koji bi obavljali te poslove za njih i koji bi također dobijali novce za to.
Vjerujmo zajedno da će se to uskoro promijeniti.
Ima li neka poznata ličnost ili grupa koju bi voljela odijevati?
Voljela bi jako surađivati s Björk a i nadam se da hoću.
Kako doživljavaš modna događanja u Hrvata? Što te najviše frustrira, a što veseli?
Većina modnih događanja je jako dosadna i dosadna. Glupo mi je što su manekenke sve visoke i mršave i uglavnom nose odjevnu veličinu 38, ne kužim šta sa ostalim brojevima nije u redu i zašto se moraš udati za nogometaša. Često su takva modna događanja ograničavajuća, moraš se uklopiti u ono što bi oni htjeli. Nema modnih kritičara. Revije služe kao kuhinje medijskim kuharima koji su do jučer „ojkali“ na „prelu“ u selu, a sad pišu, da skuhaju novu porciju trača za javnost. A javnost skrivena u svojim istrošenim foteljama kupljenim na krediti u „sedamdestima“ naslađuju se punih ustiju „patnjom“ njihovih zvijezda. Nitko da popizidi i da sve okrene na glavu.
Imala si modni performans na $treet Fashion Fest promociji u sklopu Velesajma Kulture u Studentskom Centru u Zagrebu, kakvi su dojmovi i misliš li da i takva alternativna modna događanja imaju svoju publiku u Hrvatskoj?
Sjajno smo se proveli a i djevojke koje su nosile reviju su bile genijalne. Takva događanja su meni najdraža. Mislim da imaju i publiku i budućnost. Problem je u tome da je ta publika puno manja u odnosu na cjelokupnu scenu a tome su krivi upravo oni medijski „ojkavci“ koji su me upravo u odgovoru prije naveli na zle misli.
Tvoji modeli su uglavnom eksperimentalnoga karaktera, da li bi više voljela raditi klasične modne revije ili te privlače drugačiji načini predstavljanja vlastitih kreacija? Koji je to način, koji bi za tebe bio idealan?
Performans..., dosadna mi je klasična revija, ne volim robu a pogotovo me baš briga za trendove i lijepe stvari. Sve su mi te klasične revije i na kraju krajeva sva ta moda u današnjem smislu, bez veze. Čak mi taj cijeli svijet ide malo i na živce. Zanima me isključivo avangarda, ako se to može tako reći , i suradnja sa umjetnicima kojih razumijem i koji mene razumiju, te predstavljanje umjetnosti bez obzira na načine ili na sve načine koji su nam dostupni i koji nam se u datom momentu sviđaju. Možda se to može svesti pa i po cijenu da me shvatiš buntovnicom u poruku, što bizarnije to bolje.
Imaš li modne uzore i gdje crpiš inspiraciju za svoje kreacije?
Nemam modne uzore, mogu nabrojati masu dizajnera čiji me rad oduševljava ali mi se ne da. Inspiraciju crpim u raznoraznim dokumentarcima, novinama, knjigama, stablima, mirisima, psima, krvi, smrti, sladoledu a najinspirativnije na mene djeluje konstantno druženje sa hrpom umjetnika i prijatelja koji djeluju unutar umjetničke produkcije MMC-a tj Palacha. Trebala bi upoznati te ljude da bi shvatila razlog ovakvog stava .
 Sve fotografije su iz revije 'Mars', travanj 2007.
Možeš li nam opisati svoj proces izrade kolekcije od ideje do realizacije i radiš li uvijek sama, ili djeluješ unutar nekog kolektiva?
Sjetim se nečega pa „brijem“ po tome dok ne razvijem stvar do kraja. Uvijek djelujem u interakciji sa prijateljima umjetnicima. Najčešće surađujem sa Krešom Kovačičekom koji me nadopunjuje u nekoj bizarnoj ideji gomilom još bizarnijih dok na kraju ne poludim i počnem crtati, krojiti, šivati.
Otkrij nam svoje planove za budućnost i nešto o svojoj posljednjoj kolekciji za ljude i životinje koji odlaze živjeti na Mars?
Imaginacija ima dužnost zamišljati nove prostore i uvjete, moguće scenarije i solucije. Ona vrijedi utoliko što nije racionalna. Ona treba intuitivno projicirati i naslućivati. No što je danas racionalno? Svojom racionalnošću smo uništili planet, skrivamo istinu o globalnom zatopljenju, o skoroj propasti. Put na Mars je sve bliže. Vjerojatno neću ponuditi nove znanstvene spoznaje, ali se trudim zamisliti kako će to izgledati, kako će izgledati kada se krene naseljavati Mars. Trebaju nam novi prostori, Zemlja je postala ugrožena i klaustrofobična, i to ima utjecaja na duh. Nov prostor, pionirski duh, , ali s manjkom potencijalnih žrtava nečijeg naseljavanja. Ovo su uzbudljivi koncepti. Ovaj projekt zamislila sam puno složenije nego što je obična modna revija. Naravno, prvo na Mars nosim sadnice lavande i ružmarina, koje će se tamo sasvim dobro snaći, Gzmauti će se brinuti o njima. Uključiti ću svoje prijatelje koji se bave nekim od umjetničkih izričaja pa i one čija je umjetnost za neke diskutabilna jer je oni jednostavno žive. Poput domara Ilije u Palachu koji se godinama nateže s američkom tvrtkom Ford i hrvatskom poštom zbog krađe njegovog patenta mehaničke zračne sirene koja ne trubi nego viče Fooord. Upravo to življenje umjetnosti je temelj ove nove priče. Željela bih stvoriti, makar privid savršenstva, trenutak u kojem se umjetnost i stvarnost preklapaju, trenutak u kojem se izvođači i promatrači, ljudi, životinje, biljke, minerali, ne osjećaju odvojeno, nitko nije s druge strane.
Upravo tako zamišljam novi život na Marsu.
|
