Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

Tea Hatadi: Intervju za upoznavanje
Utorak, 06 Ožujak 2007
ImageRazgovarao: Robert Olujić
Intervju sa Teom Hatadi, slikaricom, jednom od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja se bavi bodypaintingom. U posljednje vrijeme jedna od glavnih preokupacija ove mlade umjetnice je problematika rata koju tematizira kroz izradu plišanih tenkova “s ciljem da nešto hladno i opasno pretvori u toplo i mekano, a da ljudi istovremeno osjete hladnoću oružja koja je samo pokrivena ili sakrivena iza meke i čupave površine”.Mogli bi proširiti priču kako je takva vrsta hladnoće prisutna u gotovo svim pojavama današnjeg svijeta blistavih reklama i kičastih šoping centara. No neću sad duljiti, jer poznavajući sebe još bih mogao zastraniti u neke sasvim druge teme. Dakle...

Molio bih te sad da kažeš par riječi o sebi općenito, svojem radu, gdje si sve izlagala, s kim surađivala, trenutna preokupacija...
O meni? Pa eto, trenutno sam apsolventica na ALU u Zagrebu na nastavničkom odsjeku u slikarskoj klasi prof. Dalibora Jelavića. Osim bodypaintingom, bavim se raznim umjetničkim izražajima. Već nekoliko godina moja glavna tema radova je rat, ratni alati i socijalna tematika koju je sam rat potaknuo i nametnuo.

Prije toga radila sam jedan projekt "Angels" uz podršku mentora prof. Jelavića i same Akademije koji je kroz bodypainting predstavio tri skupine anđela. Sad se sigurno pitaš kakve to veze ima s ratom. Pa ukratko, za onog tko ne zna, anđeli su stvoreni kao nebeska vojska (dakle vojska je ključna riječ). Anđeli su podijeljeni u tri skupine i u svakoj skupini su tri različite nazovimo ih jedinice, a svaka jedinica ima svoju ulogu, svoja obilježja, svoj zadatak i svoju hijerarhijsku poziciju. Na tom projektu sam surađivala sa velikim hrvatskim fotografom Miom Vesovićem. Osim Velesajma kulture radila sam bodypainting uživo na gramatfestu u Gramatu gdje sam surađivala sa Tamarom Roglić, te na IX. obrtničkom i gospodarskom sajmu u Križevcima na kojem sam surađivala sa mladim Križevačkim modnim dizajnerom Igorom Galašem. Moji najbolji radovi što se tiče bodypaintinga nastali su u Pragu u bliskoj suradnji sa češkim fotografom Jiri Ruzekom. Što se tiče ostalih projekata mogla bih izdvojiti radionicu suvremene umjetničke prakse INTERaktiv gdje sam izabrala grupu koju je vodio Boris Cvjetanović, naš također veliki fotograf. Ta suradnja bila je iznimno ugodna i rezultirala je izložbom u galeriji SC prošle 2006 godine. Trenutno radim skupnu izložbu sa još pet mladih umjetnika.

ImagePrije si se više bavila slikarstvom u klasičnom smislu te riječi. To tvoje ekspresionističko apstraktno slikarstvo (da se tako uvjetno izrazim) meni se osobno jako sviđa. Međutim, nekako mi se čini da si u posljednje vrijeme taj način izražavanja stavila na stranu. To mi se čini stoga jer na cunterview-u ne vidim da si stavila te svoje starije radove. Da li je tome tako ili...?
Prije bih rekla da je ideja evoluirala i postala malo preciznija nego da je stavljena na stranu. Zajedno s idejom na kraju promjenila se i forma. Nakon radova koje spominješ slijedile su slike koje naglašuju estetiku oružja u expresionističkoj maniri. Ta estetika oružja postoji u svijetu i može izazvati kobne posljedice kod ljudi koji "ne znaju šta bi sa sobom". Te slike nisu bile izložene nigdje osim na akademiji a predstavljaju prijelaz između starih radova koje si spomenuo i današnjih plišanih tenkova. Drago mi je što ti se moji stariji radovi sviđaju. Istina je to što kažeš, prije su moji radovi bili više nadrealni, i puni detalja u "horror vacui" maniri bez iluzije prostornosti. Danas taj način koristim u bodypaintingu te i danas radim istu takvu umjetnost samo na živoj podlozi. Tako da sam taj način ukomponirala u nešto gdje funkcionira puno bolje.

Od kada se baviš body paintingom? I koliko je ta vrsta izraza raširena kod nas u Hrvatskoj? Ja osobno u našim krajevima nisam na to naletavao...
Bodypaintingom sam se počela baviti krajem 2004.godine kada sam bila na CEEPUS-ovoj razmjeni studenata u Pragu.Bio je to jedan uspješan eksperiment fotografa, modela i mene. Koliko je bodypainting prisutan u Hrvatskoj ne bih znala.Osobno sam čula da nekoliko ljudi radi bodypainting, koliko njih se intenzivno bavi tom vrstom umjetničkog izraza ne znam.

Ajde please reci par riječi o svojem performansu na Velesajmu kulture. Nažalost nisam mogao doći na kraj tog događaja jer sam bio zauzet lovljenjem drugih autora izvedbi. Što je bilo na kraju? Da li je oslikana cura negdje izašla itd?
Performans na Velesajmu kulture za mene je bio novo iskustvo, što sa prostorom i načinom prezentacije, tako i sa organizacijom i medijskom popračenosti. Možda sam očekivala i više ali sve u svemu sam zadovoljna, a najviše suradnjom s Tanjom Topolovec i svojim radom. Model se nije prošetao među prisutnima, čisto zbog samog koncepta. Sve se izravno prenosilo na projekciji tako da smatram da to nije bilo potrebno. Što je bilo na kraju? Pa zapravo, kao što sam i navela ranije, ono što je bio cilj je prisutnost gledatelja u nastajanju samog djela.

Moje shvaćanje tog performansa je da se (osim sto je bio prezentacija samog bodypaintinga) kontrast između konačnog rezultata i samog procesa izvođenja umjetničkog djela želi uravnotežiti budući da se radi o real time streamanju tvojeg oslikavanja te cure. Jesam li blizu tvojoj ideji ili samo tripujem?
Bodypainting je bio prezentiran u sklopuVox Feminae festivala tako da sam inspiraciju tražila na Hel-look stranici. Proučavala sam uglavnom uzorke tkanina (ornamente) i boje koje se nose na ulici, nisam ulazila dublje u kreacije, krojeve ili vrste tkanina (to mi nije bio prioritet). Za sam performans priprema je trajala i nekoliko tjedana, a u to je uračunata i izrada backgrounda koji mi je bio polazišna ideja za sam bodypainting. Na background, koji sam slikala akrilom na platnu, postavila sam jednu živu kompoziciju gdje sam ukomponirala kombinacije boja i uzoraka koje se najviše pojavljuju u uličnoj modi kako u Helsinkiju tako i kod nas u Zagrebu. Dakle, ideja je bila kroz bodypainting približiti ljudima najprisutnije ulične uzorke i boje tkanina. Vjerujem da sam u tome i uspjela, bez obzira da li je netko primjetio ili ne. Što se tiče real time-a željelo se postići to da sama publika na neki način bude prisutna u nastajanju bodypaintinga, koliko smo uspjeli u tome ne bih znala. Kao što i sam znaš, bila sam s modelom u zatvorenom prostoru, pa ne mogu govoriti o samoj reakciji publike.

Osvrnuo bih se još malo na tematiku rata kojom se baviš. Budući da si izrađivala šarene tenkove od plišanih materijala, oni nalikuju nekoj vrsti igračka. To bi se stoga moglo shvatiti i kao sugestija kako je vođenje rata nesto nezrelo, infantilno; neka vrsta igre («pomalo» opasne igre) za one koji imaju veliku moć. Što mislis o toj interpretaciji? Vidiš li i ti to tako?
Ta infantilizacija možda najviše vrijedi za ljude koji uživaju u akcijskim filmovima. Postoji kod rata veliki raspon osjećaja koje može izazvati, od čistog financijskog interesa do straha, patnje, mržnje ali i nekakve dekadentne zabave. Kad čovjek to osjeti malo se zabrine jer shvati da vrag s velikom lakoćom može odnijeti šalu. Moji posljednji radovi, tenkovi o kojima govorimo, izgledaju kao igračke i bio je cilj da nešto hladno i opasno pretvorim u toplo i mekano. Ipak želim da ljudi osjete tu hladnoću oružja koja je samo pokrivena ili sakrivena iza te meke i čupave površine. Ta kontradikcija je "okidač" za otvaranje pitanja u glavi promatrača. Željela bih osvijestiti ljude da shvate da se to i njima događa a ne samo "nekima tamo daleko". Moja želja je da se to zaista pretvori samo u igru i da takvu ružnu stvarnost pretvorim u miran san i dječju nevinu radost. Dakako da stoji i tvoja rečenica da je zaista taj rat jedna nezrela i opasna igra odraslih i moćnih, a nažalost danas u većini slučajeva na istoku sudjeluju i sama djeca koja nevinu igru nikada nisu ni okusili.

Za kraj, želiš li možda još nešto dodati?
Htjela bih još spomenuti da će se od 04. travnja 2007. u Galeriji SC otvoriti izložba na kojoj izlažem s još 5 autora, a oni su : Maja Rožman, Zdravko Horvat, Karla Šuler, Martina Miholić i Igor Juran. Autori se kružno nadovezuju jedni na druge pa će to biti zanimljivo jer će se svatko baviti tuđim temama, pa pozivamo ljude da to pogledaju. Nakon Zagreba izložba se u drugoj polovici četvrtog mjeseca seli u Osijek u Galeriju Kazamat, pa će i osječani to moći vidjeti.

 
Prilagođeno pretraživanje

| Powered by NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)