Razgovarao: Robert Olujić
Intervju
sa Teom
Hatadi, slikaricom, jednom od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja se
bavi bodypaintingom. U posljednje vrijeme jedna od glavnih
preokupacija ove mlade umjetnice je problematika rata koju tematizira
kroz izradu plišanih tenkova “s ciljem da nešto hladno i opasno
pretvori u toplo i mekano, a da ljudi istovremeno osjete hladnoću
oružja koja je samo pokrivena ili sakrivena iza meke i čupave
površine”.
Mogli bi proširiti priču kako je takva vrsta hladnoće
prisutna u gotovo svim pojavama današnjeg svijeta blistavih reklama
i kičastih šoping centara. No neću sad duljiti, jer poznavajući
sebe još bih mogao zastraniti u neke sasvim druge teme. Dakle...
Molio bih te sad da kažeš par
riječi o sebi općenito, svojem radu, gdje si sve izlagala, s kim surađivala, trenutna preokupacija...
O meni? Pa eto, trenutno sam
apsolventica na ALU u Zagrebu na nastavničkom odsjeku u slikarskoj klasi prof.
Dalibora Jelavića. Osim bodypaintingom, bavim se raznim umjetničkim
izražajima. Već nekoliko godina moja glavna tema radova je rat,
ratni alati i socijalna tematika koju je sam rat potaknuo i nametnuo.
Prije toga radila sam jedan projekt "Angels" uz podršku
mentora prof. Jelavića i same Akademije koji je kroz bodypainting
predstavio tri skupine anđela. Sad se sigurno pitaš kakve to veze
ima s ratom. Pa ukratko, za onog tko ne zna, anđeli su stvoreni kao
nebeska vojska (dakle vojska je ključna riječ). Anđeli su
podijeljeni u tri skupine i u svakoj skupini su tri različite
nazovimo ih jedinice, a svaka jedinica ima svoju ulogu, svoja
obilježja, svoj zadatak i svoju hijerarhijsku poziciju. Na tom
projektu sam surađivala sa velikim hrvatskim fotografom Miom
Vesovićem. Osim Velesajma kulture radila sam bodypainting uživo na
gramatfestu u Gramatu gdje sam surađivala sa Tamarom
Roglić, te na IX. obrtničkom i gospodarskom sajmu u Križevcima
na kojem sam surađivala sa mladim Križevačkim modnim dizajnerom
Igorom Galašem. Moji najbolji radovi što se tiče bodypaintinga
nastali su u Pragu u bliskoj suradnji sa češkim fotografom Jiri
Ruzekom. Što se tiče ostalih projekata mogla bih izdvojiti
radionicu suvremene umjetničke prakse INTERaktiv gdje sam izabrala
grupu koju je vodio Boris
Cvjetanović, naš također veliki fotograf. Ta suradnja bila je
iznimno ugodna i rezultirala je izložbom u galeriji SC prošle 2006
godine. Trenutno radim skupnu izložbu sa još pet mladih umjetnika.
Prije si se više bavila slikarstvom
u klasičnom smislu te riječi. To tvoje ekspresionističko
apstraktno slikarstvo (da se tako uvjetno izrazim) meni se osobno
jako sviđa. Međutim, nekako mi se čini da si u posljednje vrijeme
taj način izražavanja stavila na stranu. To mi se čini stoga jer
na cunterview-u ne vidim da si stavila te svoje starije radove. Da li
je tome tako ili...?
Prije bih rekla da je ideja evoluirala
i postala malo preciznija nego da je stavljena na stranu. Zajedno s
idejom na kraju promjenila se i forma. Nakon radova koje spominješ
slijedile su slike koje naglašuju estetiku oružja u
expresionističkoj maniri. Ta estetika oružja postoji u svijetu i
može izazvati kobne posljedice kod ljudi koji "ne znaju šta bi
sa sobom". Te slike nisu bile izložene nigdje osim na akademiji
a predstavljaju prijelaz između starih radova koje si spomenuo i
današnjih plišanih tenkova. Drago mi je što ti se moji stariji
radovi sviđaju. Istina je to što kažeš, prije su moji radovi bili
više nadrealni, i puni detalja u "horror vacui" maniri bez
iluzije prostornosti. Danas taj način koristim u bodypaintingu te i
danas radim istu takvu umjetnost samo na živoj podlozi. Tako da sam
taj način ukomponirala u nešto gdje funkcionira puno bolje.
Od kada se baviš body paintingom? I
koliko je ta vrsta izraza raširena kod nas u Hrvatskoj? Ja osobno u
našim krajevima nisam na to naletavao...
Bodypaintingom sam se počela baviti
krajem 2004.godine kada sam bila na CEEPUS-ovoj
razmjeni studenata u Pragu.Bio je to jedan uspješan eksperiment
fotografa, modela i mene. Koliko je bodypainting prisutan u Hrvatskoj
ne bih znala.Osobno sam čula da nekoliko ljudi radi bodypainting,
koliko njih se intenzivno bavi tom vrstom umjetničkog izraza ne
znam.
Ajde please reci par riječi o
svojem performansu na Velesajmu kulture. Nažalost nisam mogao doći
na kraj tog događaja jer sam bio zauzet lovljenjem drugih autora
izvedbi. Što je bilo na kraju? Da li je oslikana cura negdje izašla
itd?
Performans na Velesajmu kulture za mene
je bio novo iskustvo, što sa prostorom i načinom prezentacije, tako
i sa organizacijom i medijskom popračenosti. Možda sam očekivala i
više ali sve u svemu sam zadovoljna, a najviše suradnjom s Tanjom
Topolovec i svojim radom. Model se nije prošetao među prisutnima,
čisto zbog samog koncepta. Sve se izravno prenosilo na projekciji
tako da smatram da to nije bilo potrebno. Što je bilo na kraju? Pa
zapravo, kao što sam i navela ranije, ono što je bio cilj je
prisutnost gledatelja u nastajanju samog djela.
Moje shvaćanje tog performansa je
da se (osim sto je bio prezentacija samog bodypaintinga) kontrast
između konačnog rezultata i samog procesa izvođenja umjetničkog
djela želi uravnotežiti budući da se radi o real time streamanju
tvojeg oslikavanja te cure. Jesam li blizu tvojoj ideji ili samo
tripujem?
Bodypainting je bio prezentiran u
sklopuVox Feminae festivala tako da sam inspiraciju tražila na
Hel-look stranici. Proučavala sam uglavnom uzorke tkanina
(ornamente) i boje koje se nose na ulici, nisam ulazila dublje u
kreacije, krojeve ili vrste tkanina (to mi nije bio prioritet). Za
sam performans priprema je trajala i nekoliko tjedana, a u to je
uračunata i izrada backgrounda koji mi je bio polazišna ideja za
sam bodypainting. Na background, koji sam slikala akrilom na platnu,
postavila sam jednu živu kompoziciju gdje sam ukomponirala
kombinacije boja i uzoraka koje se najviše pojavljuju u uličnoj
modi kako u Helsinkiju tako i kod nas u Zagrebu. Dakle, ideja je bila
kroz bodypainting približiti ljudima najprisutnije ulične uzorke i
boje tkanina. Vjerujem da sam u tome i uspjela, bez obzira da li je
netko primjetio ili ne. Što se tiče real time-a željelo se postići
to da sama publika na neki način bude prisutna u nastajanju
bodypaintinga, koliko smo uspjeli u tome ne bih znala. Kao što i sam
znaš, bila sam s modelom u zatvorenom prostoru, pa ne mogu govoriti
o samoj reakciji publike.
Osvrnuo bih se još malo na tematiku
rata kojom se baviš. Budući da si izrađivala šarene tenkove od
plišanih materijala, oni nalikuju nekoj vrsti igračka. To bi se
stoga moglo shvatiti i kao sugestija kako je vođenje rata nesto
nezrelo, infantilno; neka vrsta igre («pomalo» opasne
igre) za one koji imaju veliku moć. Što mislis o toj
interpretaciji? Vidiš li i ti to tako?
Ta infantilizacija možda najviše
vrijedi za ljude koji uživaju u akcijskim filmovima. Postoji kod
rata veliki raspon osjećaja koje može izazvati, od čistog
financijskog interesa do straha, patnje, mržnje ali i nekakve
dekadentne zabave. Kad čovjek to osjeti malo se zabrine jer shvati
da vrag s velikom lakoćom može odnijeti šalu. Moji posljednji
radovi, tenkovi o kojima govorimo, izgledaju kao igračke i bio je
cilj da nešto hladno i opasno pretvorim u toplo i mekano. Ipak želim
da ljudi osjete tu hladnoću oružja koja je samo pokrivena ili
sakrivena iza te meke i čupave površine. Ta kontradikcija je
"okidač" za otvaranje pitanja u glavi promatrača. Željela
bih osvijestiti ljude da shvate da se to i njima događa a ne samo
"nekima tamo daleko". Moja želja je da se to zaista
pretvori samo u igru i da takvu ružnu stvarnost pretvorim u miran
san i dječju nevinu radost. Dakako da stoji i tvoja rečenica da je
zaista taj rat jedna nezrela i opasna igra odraslih i moćnih, a
nažalost danas u većini slučajeva na istoku sudjeluju i sama djeca
koja nevinu igru nikada nisu ni okusili.
Za kraj, želiš li možda još
nešto dodati?
Htjela bih još spomenuti da će se od
04. travnja 2007. u Galeriji SC otvoriti izložba na kojoj izlažem s još 5
autora, a oni su : Maja Rožman, Zdravko Horvat, Karla Šuler,
Martina Miholić i Igor Juran. Autori se kružno nadovezuju jedni na
druge pa će to biti zanimljivo jer će se svatko baviti tuđim
temama, pa pozivamo ljude da to pogledaju. Nakon Zagreba izložba se
u drugoj polovici četvrtog mjeseca seli u Osijek u Galeriju Kazamat,
pa će i osječani to moći vidjeti.
|