Piše: Gabrijela Ivanov

Tek se spremam na neko mini ljetovanje, ali mislim da sam za ovu godinu već doživjela najveće gušte. Nisam htjela ići na nikakve festivale ni razvikane koncerte. Čekala sam strpljivo ono što me, imala sam taj feeling, zbog nekog razloga, nemjerljivo više od svega ostalog zanima: CocoRosie 30.6. u &TD-u.

 

Sierra Casady, photo by Davor Ivanović

Tko me imalo zna, zna i da nikad ne stojim u prvim redovima. Ovdje sam bila. To je bio dvojako mudar potez i jer se poslije ispostavilo da je užasno vruće bilo u pozadini prepune dvorane. A naprijed, klima čitaj ugoda, puno čudnih detalja i instrumenata, jedan božansko razigrani, a drugi... svakako neljudski glas.

Jedna osoba mi je skrenula pažnju na činjenicu da u ovom času CocoRosie na myspaceu imaju 3 milijuna 149 tisuća 950 profile viewsa (uz 106 906 prijatelja), te da na koncertu nikad nije vidjela toliko 'pozera'.

 

Drago Car i Bianca Casady

Meni osobno činilo se da nema "ljepših" ljudi u gradu nego na tom koncertu. Ono pozerski što je moj frend vidio, mislim da je više bio vizual tih ljudi, dakle je to ekipa koja ili je, ili voli izgledati "individualno kul", ali ono u što sam sigurna je da je u zraku bila jedna krasna energija koju rijetko osjetim na koncertima. Podsjetila me ta atmosfera malkice i na konferenciju Transgresija roda, koja se događala baš u tom istom prostoru 2005. Uglavnom, njegov point je bio da CocoRosie nisu toooliko super bend, i da se svi ljepe za njih, čisto jer je "kul" slušati CocoRosie, ali da ima puno boljih bendova, te da prema tome, to je pozerstvo. ...Whatever.

Svatko vidi ono što želi vidjeti, ili ono što traži, tako je moj argument za toliku privlačnost njihove glazbe činjenica da je to bend koji trenutno najviše na svijetu tako očito iznosi podsvijest (a malo manje očito i nadsvijest) u svojoj glazbi. Pravi je čarobnom. Vraća davno izgubljeno. Ljudi su time uvijek bili privučeni.

Također, u toj svojoj čaroliji, jako su simbolične. Možda je njihov nered i pojava na pozornici posve slučajna, no znajući da slučajnosti ne postoje, uživala sam u svom čitanju njihovih simbola... ovaj put. Jer, ono što je tako krasno neopterećeno kod njih je da se sa svojom pojavnošću igraju i pozivaju da i sami napravimo korak iza onog vidljivog.

 

"Svi smo daleko od onog kako izgledamo" kao da je bila njihova poruka u Zagrebu, a osim pokojeg "Thank you" i "Huala" nisu ništa drugo rekle. Ali moj unutarnji dijalog su uspostavile od trenutka kad su izašle na pozornicu.

 

Sierra Casady, photo by Davor Ivanović

Sierra (Rosie - inače školovana za opernu pjevačicu) je bosa izašla "sa tabletićem na glavi" (kako je to slikovito osoba ispred mene nazvala). Imala je "havajsku dugu suknju" (tako sam ja to nazvala, tek kasnije saznavši da je ona rođena na Havajima) i "zlatni" jednodjelni kupaći kostim koji je otkrivao njenu gracioznu figuru. Na usnama je imala crveni ruž obrubljen tamno smeđom olovkom, nacrtane suze smjestile su se ispod lijevog oka, a obrve su joj bile obojane florescentnom šminkom koja je u zeleno-žuto-narančastoj formaciji provirivala ispod "tabletića". Oko vrata grudi joj je skrivala otrgnuta rozo - bijelo čipkana majica koja je mene osobno najviše podsjećala na dječji bavarin (ono što bebe nose oko vrata dok jedu da se ne uprljaju). 

 

Bianca (Coco - u zadnje vrijeme vizualna (i očito) glazbena umjetnica zaslužna i za sve čudne instrumente koje je napravila za bend) je pak izašla u svijetlim niskim rasparanim trapericama, čini se da je ispod imala body ili majicu nekog dječjeg piđama uzorka, gore crni dio korzeta i preko toga ne pretjerano uočljivu, ali svakako prisutnu kožnu konstrukciju koju ćete vidjeti u SM igrama ako vas zanimaju. Na glavi je imala maramu sa marihuana uzorkom, a preko nje crnu šiltericu sa velikim slovom T naprijed. Ispod usta, nasred brade imala je rainbow zastavu nacrtanu florescentnom šminkom, usta tamno smeđa, svijetlo plavu leću u desnom oku čiji kapak je bio tamno obojan i krvavu suzu koja je curila iz vanjskog ruba lijevog (smeđeg) oka.

Uglavnom, lica su im bila neprepoznatljiva, niste mogli vidjeti osobe u njima ako ste se koncentrirali na lica, bile su više kao neke pjevajuće ideje. Sierra je tijekom koncerta vukla poveznice sa snažnom, češće veselom, ali ponekad i rastuženom božanskom majkom koja je između ostalog na kraju tražila od žena da se pobliže upoznaju, više poštuju i vole svoje tijelo (i da od drugih traže to isto), Bianca je pak sa Transrodnom Tolerancijskom kapom (sa zadnje / druge strane kape pisalo je Terror) i LGBTIQ bradom uz SM outfit i marica maramu podsjećala na potrebu prihvaćanja, odnosno bar neosuđivanja bilo kakvih "alternativnih" životnih stavova, bivstovanja i uvjerenja.

 

Photo by Davor Ivanović

 

Njihova glazba pružala je ponešto za svakoga, mogao si se koncentrirati ili na sadržaj ili na formu, tako da je u bombon paketu bilo ljubavnih dilema, od polaganih do brzih stvari, ponešto LGBT i općenito rodno angažiranih pjesama kao i čiste zabave koja na kraju poziva na držanje za ruke. Riječi pjesme Japan naime idu: 'Everybody wants to go to Japan, Everybody wants to go to Japan, Everybody wants to go to Japan, Everybody just hold hands!' Naravno, svi su skakali na catchy tune, ali nitko se (ni ja) nije imao muda (ne bi li ih drugi ismijali) uhvatiti za ruke (jer držanje ruku u grupi sa strancima definitivno nije "kul").

 

Live and let live, Be and enjoy... ali pogledaj često unutar sebe jer jedino tamo ćeš naći svijetlo... idu doslovno neke njihove poruke i riječi. Duhovna komponenta koja definitivno postoji u njihovoj glazbi tako je suptilno utkana da ukoliko imate ikakavu odbojnost prema tome, nećete je ni primijetiti... Možda je tu zbog kreativnog, otvorenog, gotovo nomadskog okruženja u kojem su odrasle, ili zbog toga što imaju indijansko porijeklo, zbog toga što im je otac bio učitelj Steiner Waldorfske škole kao i šaman i pobornik Peyote (Native American) učenja... zašto i kako neukalupljene CocoRosie imaju tu poveznicu sa podsvjesnim, nadsvjesnim i mističnim, vjerojatno nikad nećemo u detalje saznati. Što nas svakako ne može spriječiti da uživamo i inspiriramo se njihovim djelima.

Ono na čemu sam im ja osobno zahvalna je na činjenici da su me potakle da napokon, nakon 4-5 godina napišem mrvicu duži tekst i stavim ga online. Dakle, da ponovo podijelim nešto "svoje".

Bianca na bisu, (mobile) photo by Drago Car

If you don't know why you shine
You have to go into the sun
You'll have to go inside
- from Sunshine

O my brother, O my brother
Crystal brother of two spirits
Then we gathered in a circle
Stood round the rainbow fire
Burning embers hearts united
We remembered mystical beauty
If you look hard you can find a
Rainbow trail it's deep inside ya
Fear not you're a rainbowarrior
Golden light on everything gleaming
- from Rainbow Warrior

• Na bisu je Bianca otpjevala pjesmu Kevina Lyttlea - Turn MeOn (lyrics, video1, video2)
• Youtube zapisi sa koncerta u Zagrebu: kontemplativni trenutak sa I Give You My Milk, Willow Tree, zatim Japan, Rainbow Warriors
• Muzika.hr: Queer anđeli u zatvaranju kulturnog Zagreba
• Slobodna Dalmacija: Duo Cocorosie - šamanove kćeri ludovale stageom Teatra ITD
• Pogledajte i odličan dokumentarac ETERNAL CHILDREN o Antony & The Johnstons, CocoRosie, Vashti Bunyan, Devendra Banhartu...
  
• Veliko Hvala Davoru (Trixyju) i Dragi na ustupljenim fotkama.
  

 

(mobile) photo by Drago Car

(mobile) photo by Drago Car

 

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."