Anais Nin (1903-1977) drži predavanje

Piše: Elizabeta Hrstić

Tko je bila Anais Nin? Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, pak, poput Alme Mahler ili Dore Maar - tek fatalna muza muškim stvarateljima? U svakome slučaju, makar i nije dominirala njezina uloga spisateljice, svoje doba, prvu polovicu 20. stoljeća, obojala je vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: "Umjetnost je moja jedina religija". 

Radoznala, vatrena, spremna na seksualne eksperimente, sablažnjava i diže prašinu i dan danas, 30 godina nakon svoje smrti. Rođena je iste godine kad i moja baka (1903) i čak gotovo istog datuma (dan razlike): dva paralelna života u dvije totalno različite dimenzije. I dok je Anais, opsesivno tražeći ideal, svoj ljubavni apsolut, u istom periodu imala i po 4 stalna ljubavnika, tu i tamo i pokoju ljubavnicu (eksperimentalna iskustva neću brojati), primala i davala... dotle je moja baka svake večeri, umorna i željna sna, stisnutih zubi obavljala svoju bračnu dužnost, podnoseći žrtvu uime ljubavi. No, možda niti ne moram ići tako daleko, čak do svoje pokojne bake... ionako je to tema za sebe.


Anais je bila vrlo istinoljubiva lažljivica: "Često se dogodi da izgovorim laži koje su vrlo istinite" - rekla je u jednom od svojih dnevnika. I u ovome svome dnevniku, odnosno skupini dnevničkih zapisa pod nazivom "Vatra" (domaće izdanje - Profil 2008) Anais opisuje, i naknadno proživljava svoju potragu za vječnom, idealnom ljubavlju, s vremenom sve svjesnija da će to teško pronaći u jednome muškarcu (ili ženi).

Uzimala je zato, grabila (zauzvrat pružajući još više) od svakog ponešto, onoliko koliko je mogla: blizanačku srodnost s nekim, sklad intelekata, kreativnu suradnju, emociju, senzualnost... ponajviše strast u svoj svojoj punini - od anđeoski uzvišene (ili je ona postala takvom tek profiltrirana u njenim zapisima?) do one sirove (nije joj ležala ali ju je intrigirala). U partneru je tražila i nalazila - i ravnopravnost, i oca i majku, i dijete... tražeći čitavo vrijeme snagu koju joj drugi može pružiti i upotpuniti njenu osobnost. Na kraju, u boli pomalo slatkastog okusa, spoznala je da ta snaga leži tek u njoj samoj, da ni ne postoji taj muškarac čija snaga premašuje njenu.

U ovom trećem dijelu necenzuriranog Dnevnika, Anais zapise počinje preseljenjem iz Pariza u New York, u kojem proživljava neku vrstu strasti sa prijateljem psihoanalitičarem i Freudovim učenikom Otom Rankom. New York u to doba posjeduje bujnost po njenoj mjeri, njegovo vatreno srce kuca skupa s njenim, u ritmu jazza, pleše i živi dinamično i strasno. Anais je u tom gradu iznimno kreativna - piše, uspješno se bavi psihoanalizom i intenzivno živi. Na kraju, ipak se vraća u Pariz, shrvana spoznajom da je jedina osoba, njen "blizanac" (Rank), s kojom je mogla disati istim ritmom i intenzitetom, podijeliti sve, jedini koji je posjedovao nešto i onog profinjenog ženskog principa, ustvari paradoksalno, bio muškarac koji ju tjelesno uopće nije privlačio. Pokušaji da prevari vlastito tijelo i Rankovu dušu - propali su. Vraća se u Pariz, svom vječnom mužu Hugu i vječnom ljubavniku Henryju Milleru.


Henry je njena dugogodišnja sudbina, njen literarni i životni lajtmotiv, onaj s kojim je uvijek strast bila na vrhuncu, s kojim je mogla potičući njegovo stvaralaštvo, brusiti i vlastitu kreativnost. Bila je njegova muza, njegov "mecena", moralni i financijski. A Henry je bio "životni nadrealist" koji previše ne brine o sutra, koji strasno radi, živi, jede, pije i vodi ljubav (ne nužno samo s Anais). On s drugima (običnim i prostim ljudima) uživa i veseli se, iskorištava pritom koga god može. Anais je ovim bila istinski zgrožena, često slomljena tim njihovim razlikama, Henryjevim neprofinjenim hedonizmom, neizbirljivošću, jednostavnošću. Henry bi rekao da se želi zabavljati "da ne završi kao Nietzshe" i tu bi raspravi bio kraj.

Anais Nin i Henry Miller u njegovoj kući, Los Angeles, 1970.

Svejedno, ona Henryja nikad ne napušta, potiče ga u radu i izdavaštvu, promoviranju svog djela, posuđuje novac i radi za njega, ljubi ga, kuha mu i krpi, plaća stanarinu. Žena - zmaj. Njoj ništa nije bilo problem dokle god se iluzija činila gotovo potpunom (ili barem dio iluzije). Doista, je li slavnom Milleru Anais u većoj mjeri bila "muza" ili možda ipak više jedna vjerna "muzara"? Povremeno potpuno svjesna svoje žrtve ispisivala bi ogorčeno rečenice poput ove: "Henry, ti nisi muškarac, ti si dijete koje sisa grudi dok ne prokrvare". Ipak, na kraju krajeva, Henry je obilato nudio ono što joj je bilo strahovito potrebno (svoje usne, svoju vatru, životan dijalog i poticaj njenom stvaralaštvu).

 
Zapisi Anais Nin, dok se u njima "zrcalimo", u stvari pružaju mnoštvo dokaza, primjera, da smo vrlo skloni voljeti "sliku", projekciju, iluziju, da nam je uobličena slika počesto i važnija od stvarne osobe. Romantična Anais, ipak je bila posve svjesna da brak (u uobičajenom obličju) ustvari razara san o ljubavi kao apsolutu, da onemogućuje život leptiraste slobode. Imala je sreću da joj je njen Hugh omogućio takav ležeran i latentan brak, uvijek joj privržen, pružao duhovnu i materijalnu potporu, a uz to nudeći velikodušno i slobodu. Nakon svih njenih neuspjelih letova, Hugo je bio ono "mekano tlo". Je li pošteno? Ako je već Hugo tako bio sretan... naša moralna prosudba je suvišna.

Mitsko biće ili žena-djevojčica-sanjalica? Padala je i dizala se lako, brišuči tragove na duši poput djeteta, težeći uvijek jednom cilju - da od svog života stvori umjetnost. Kako je sama rekla, paralelno je živjela fizičku i metafizičku stvarnost. Nije bila baš naivna, možda je znala i zažmiriti, ali ipak, vrlo oštroumna i kritična prema "prostim, beznačajnim" ljudima (dašak snobizma?), no, isto tako i prema onoj drugoj vrsti - "ljudima umotanima u celofan".

Čitajući njene dnevnike, vrlo jasno možemo pratiti (makar da je i floskula) "ženski" i "muški" princip. Žene se, kao o danas čine moćnijima, otpornijima, jasnijih ciljeva... Žene su u njenim zapisima te koje ne stavljaju lako točku. Anais kaže da se niti jedna njena vatra nije ugasila. Ona u stvari samom "paljenju vatre" pridaje ritualni značaj.

Hugo, Edwardo i Anais

U trenu kad je razočarana Rankom, Henryjem i Hugom, ona ne klone, ona nepogrešivo sluti novu ljubavnu vatru. I ona stiže, u vidu Gonzala Mora, peruanskog umjetnika i revolucionara, komunista - idealista. Strasno se zaljubljuju. Anais je presretna što je konačno riječ o istinskoj strasti, životnom elanu, i što ona Gonzalu ne služi kao "iskra", poticaj za stvaralaštvo, umjetnost. Neko vrijeme ovu ljubav idealizira, neprekidno vode ljubav u zanosu, Gonzalo postaje otjelovljenje njenog "sna"...

Stranice njenog dnevnika ispunjene ovim fatalnim muškarcem ispisuje drugačijim stilom. To više nije onaj, namjerno "dokumentaristički", "sirov" (užasavala se inače "metamorfoza" i umjetničkih zahvata u srž životnosti). Stil ovdje postaje pomalo nalik nadrealnom, nije riječ o struji svijesti, prije nekoj emotivnoj struji koja lebdi ponad svijesti koja autoricu zaljuljava, na poetičan i muzikalan način. Ljubavna sreća "na papiru" doduše, zna biti i pomalo dosadna, jer misao je tek jedna, kristalno jasna i čista; teško je izbjeći i doslovna i metaforička ponavljanja.

Nin i inače (posve je svjesna toga) zna u dnevnicima patiti od "viškova", katkad je nepotrebno kitnjasta, no, to je i u skladu s doslovnošću prikaza emotivno proživljenog. Uvijek je i bila u dilemi: posvetiti se Dnevnicima ili fikciji, sve svjesnija da je za dnevničku prozu talentiranija.

Da se vratim na fatalnog Gonzala - i tu se ponovila sudbina "žrtvovanja" za još jedan muški ideal - komunizam. Anais na mnogim mjestima jako lijepo obrazlaže zašto je nesklona kolektivnim osjećajima, revolucijama, zašto se ne pronalazi u aktivizmu koji, kako je smatrala, guši umjetnički individualizam:

"Zapravo radim za republikansku Španjolsku jer sam zaljubljena, a to je jedino važno... moja ženska duša se ruga svim tim imenima, svim tim muškim okupljanjima, jer vidim kroz njih, iza njih. Moja dilema se ne nalazi između komunizma, fašizma i anarhizma, nego između sna i stvarnosti."

Anais Nin kao španjolska plesačica u Parizu, pod imenom Anita Aguilera

U žarištu sveg, na prvi dojam nemirnog i promiskuitetnog Anaisinog života je njen "ples", njena "vatra" koja je obasjala mnoge, i muškarce i žene s kojima se susretala. Za njen konstantni vatreni ples između nekoliko osoba istodobno, za njen čarobni efekt kako sama veli "miješanja i prelijevanja spermi", bila je naravno potrebna i velika umješnost i lukavost u balansiranju, talent za laganje. Isplela je savršenu mrežu od laži, i uz pomoć sreće koja izgleda doista prati hrabre, plivala je u tom vrlo kompleksnom ambijentu poput ribe u vodi. Možda upravo zato što se lažući, osjećala potpuno nevinom. Upravo ta konstantna gradnja kule od laži, prilagodba suludom rasporedu, postizanje totalne ležernosti u glumljenju svima naokolo, bilo bi ono što bi većinu žena, njenog temperamenta i radoznalosti, ipak posve umorilo. Kapitulirale bi. Zanimljivo je da ju materijalne teškoće nikad nisu osobito uznemiravale - povremena neimaština, snalaženje, posudbe i prebijanje dugova, bilo joj je poput disanja, o čemu ne razmišljaš. Njen um je nastavala emocija, strast i kreativnost, a fizikalnosti su uspješno nadomještavane "metafizičkim".

 

Anais Nin imala je 11 godina kada je počela pisati dnevnik

U čemu je značaj Dnevnika Anais Nin, koje je pisala redovito, preko 35 000 stranica, od 1914 (svoje jedanaeste godine) pa sve do svoje smrti (prije nešto više od 30 godina)? Osim što su vrlo vjerno svjedočanstvo jednog vremena, sa socijalno -političke strane i puno više one umjetničke (svijet stvaralaca umjetnosti), velika vrijednost je u njenoj hrabrosti da duhu ili "ženskoj emociji i strasti" da jednu kultnu dimenziju, i u tome da je, iako živeći netipično, ispred vremena, ipak dala jedan jasan portret snažne žene, žene muškog uma a ipak sazdane od krhke tvari sanja. Primjer gdje se upravo lakoćom življenja i iskrenosti prema svom vlastitom biću, uspijeva probuditi "sve svoje demone" bez kojih život nekih nije tako životan. I na kraju, činjenica da ideal druge polovice ne postoji, da savršen partner ne postoji. Da tek vlastita snaga rađa kreaciju. A one loše demone, koji pustoše, uspješno rastjeruje tek samoća u vlastitoj sobi ili duši, s odškrinutim prozorom, svjesni da se u žamor izvana stignemo bilo kad uklopiti.

"To nije ludost nego puka kreacija u prostoru i samoći. To nije shizophrenija nego viđenje svijeta, grad obješen na nebu, ritam koji traži samoću... slika se počinje slikati otvorenim mrljama na platnu."

Anais Nin sa svojim dnevnicima u sefu banke

Na kraju, da li je Anais bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno, ili je njen život ipak bila konstantna i vrsna za nju samu, ali ipak - prilagodba muškom svijetu? U svakom slučaju se borila i bez straha palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.

"...Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milijune komadića, zbog prevelike količine života... Prava je patnja živjeti u "unutrašnjosti života"... netko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline"

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."