Draga L.,
i ovo pismo najradije bih otpočela isprikom: oprosti,
ne javljam se zato što... No, ti već
znaš da nemam nikakav dobar razlog. Osim onoga koji ti nikako nisi spremna
prihvatiti, a to je da su prošla vremena kad je bilo pristojno pisati dugačka
pisma! Bilo bi jednostavnije kad bi ti napokon pristala nabaviti računalo,
nakačiti se na mail i prestati s tim igranjem “jednostavnog življenja”. Pa
nismo se vidjele mjesecima! Uopće mi nije jasno kako uspijevaš živjeti bez
struje, bez televizije i novina... Što ćeš ako se nešto dogodi a ti nemaš ni telefon
ni mobitel? I zašto ti je stalo da pišem rukom?!? Taj tvoj “simplicity
movement” meni ne izgleda nimalo jednostavno.
No, danas ti pišem zato što mi je potrebna tvoja
pomoć. Učinilo mi se da bih, pišući tebi, napokon mogla sročiti: “...dvije
kartice o položaju hrv. pjesnikinje. O bilo kojem aspektu.” Tako je D. napisala
u pozivu na suradnju. Ne znam s kim bih drugim mogla o tome razgovarati. U prvi
je mah sve izgledalo jednostavno. (I bilo bi jednostavno da si ti ovdje, sa
mnom!) Dvije kartice, mislila sam, pa to je čas posla. Jedno jutro će biti
dosta. Ili poslijepodne. Dobro, prije podne ću napisati, poslijepodne ću
pročitati, sigurno ću završiti sutra, najkasnije do petka... I tako teče već
drugi mjesec.
Možda je stvar u tome da nisam najbolje razumjela o
čemu bih trebala pisati. O položaju hrvatske pjesnikinje? O bilo kojem aspektu?
Trebam li temi pristupiti na osnovi vlastita iskustva ili pregleda literature?
Tko mi je kriv što na vrijeme nisam tražila dodatna pojašnjenja.
Ako se odlučim za iskustvo, utemeljenost cijeloga
teksta bit će vrlo klimava. Nije sigurno smijem li se nazivati hrvatskom pjesnikinjom, niti je
sigurno smijem li se nazivati pjesnikinjom.
Ti znaš da sam se tek nedavno odvažila na svoj pjesnički coming out.
O.K., jest da sam tu i tamo ponešto objavila, nije dakle da sam ful bila u
ormaru, ali tek prije nekih godinu dana odlučila sam da je vrijeme stati
pred neke nepoznate ljude i izgovoriti vlastite stihove. Bilo je to vrlo
dragocjeno iskustvo. (Koje bih poželjela i tebi, jer govoriti stihove na Queer
festivalu nešto je posve drugo nego “zboriti pticama nebeskim”! Sorry, ponovit
ću, stvarno mi nije jasno zašto si otišla i što ti sve to treba.)
Još uvijek mi je, naime, posve nevjerojatno da te moje
posve privatne predmete (Znaš ono kod Slamniga: jezički predmeti,
igračke sačinjene od jezičnog materijala.) netko drugi razumije i tim
razumijevanjem čini svojima. Ti znaš da je moja pozicija u hrvatskome
pjesništvu posve marginalna. Koliko ljudi uopće, uključujući i tebe, zna da pišem
poeziju?
Samo Dubravki Đurić, pjesnikinji, književnoj kritičarki i urednici
beogradskog časopisa ProFemina - a koja me
potaknula na objavljivanje nakon dugogodišnje stanke - mogu zahvaliti na
uvidu da to što pišem, iako ne posve vidljivo, uistinu pripada hrvatskoj
poeziji. Pročitala si njezin tekst, ali za tu pripadnost najvažniji je ovaj
odlomak:
“Mada bi se moglo reći da pesme Aide Bagić nastaju izvan
konteksta onoga što se naziva »hrvatskom poezijom devedesetih«, one su, po
mnogim stilskim odlikama, njen nevidljivi deo. Autorka izvodi visoko
estetizovanu pesničku formu. Ova forma je prepoznatljiva konstanta u hrvatskoj
kulturi, jer je od pedesetih godina 20. veka uspostavljena kao dominantan tok.“
Nije
li to neobično? Pripadnost mojih tekstova hrvatskome pjesničkom
korpusu primjećuje kritičarka kojoj je referentni okvir djelovanja primarno
poezija na srpskom jeziku. (Kao da je, dakle, važno biti negdje
drugdje da bih bila pjesnikinja? Jesi li ti zbog toga otišla?)
Znaš i sama da poeziju, ili barem stihove, piše danas
mnogo ljudi. Djece, mladih i odraslih. U trećoj i četvrtoj životnoj dobi. Žena
i muškaraca. Transrodnih i transeksualnih osoba. Pisanje poezije jedna je
relativno jeftina aktivnost. U materijalnom smislu ne zahtijeva mnogo, olovka i
papir su dovoljni, a nije teško doći ni do računala. (Ako nije riječ o nekome
kao ti, kome je “mrsko provoditi vrijeme s mehaničkim bićima”!) Nešto je teže
doći do izdavača. Ali uvijek postoji mogućnost da pjesnikinja ili pjesnik svoje
stihove objavi u besplatnim malim oglasima. Naravno, u slučaju da im je stalo
do šireg čitateljskog kruga. (Ja tebi ipak ne vjerujem da si spalila sve svoje
rane rukopise. Prije ili kasnije priznat ćeš mi gdje si ih sakrila!)
Mislim da mi je teško pisati o položaju pjesnikinje
(Znam, ti bi radije rekla da je tu riječ “o moći žena u poeziji”.) zato što ne
znam tko je zapravo pjesnikinja. Je li dovoljno da neka žena napiše pjesmu ili
je neophodno da je objavi? Gdje je važno objaviti pjesmu? Na vlastitom blogu, u
lokalnim novinama ili je pjesnikinja samo ona kojoj pjesma izađe u književnome
časopisu od nacionalnog značaja? Je li dovoljna jedna pjesma ili je neophodna
cijela zbirka? Nekoliko njih? Je li važno tko je čita? Ili je važnije tko i
gdje govori o njenim pjesmama? (Ti, na primjer, sasvim sigurno jesi
pjesnikinja, pa makar ja bila jedina koja o tome nešto zna.)
Trebala sam, umjesto svih ovih naklapanja o tome tko
je pjesnikinja, i jesam li ja ta koja o pjesnikinjama smije govoriti, u
dvije-tri kartice skicirati nacrt jednog sociološko-politološko-kulturološkog-itd.
istraživanja o položaju pjesnikinja u suvremenom hrvatskom društvu. Cilj
takvoga jednog istraživanja bio bi rasvijetliti društveni položaj osoba
ženskoga spola koje objavljuju poeziju na hrvatskome jeziku. Njegova svrha pak
bila bi razviti preporuke za unapređenje društvenoga položaja žena, naravno
svih žena a posebno onih sa sklonostima poetskome izričaju, sve u skladu s
Nacionalnom politikom za unapređenje ravnopravnosti spolova u Republici
Hrvatskoj u razdoblju... Ali, zar ti se ne čini da bi to bilo prilično dosadno?
Ipak, takvo jedno istraživanje moglo bi iznijeti na
vidjelo zanimljive uvide o pjesnikinjama u Hrvatskoj. Na primjer,
jednostavnosti radi pjesnikinju kao takvu empirijski možemo odrediti kao
“Goranovku”, kao dobitnicu nagrade Goranovog proljeća. Obično prebrojavanje
tada je dovoljno da dođemo do fenomenalnog otkrića: pjesnikinje poslije
tridesete nestaju!
Gorana za mlade pjesnike, naime, u proteklih
tridesetak godina (1977.-2008.) dobilo je 17 žena i 25 muškaraca. No Goranov
vijenac, kao nagradu za kompletan pjesnički opus, dobilo je u gotovo istom
razdoblju (1971.-2008.) 5 žena i 33 muškarca. Među mlađima od trideset, s prvim
pjesničkim rukopisom, bilo je dakle čak 40% pjesnikinja. Među nagrađenima za cjelokupno
pjesničko djelovanje žena je samo 13%. Kako li su samo nestale sve te žene?!?
Gdje da ih tražimo? O tome svakako trebamo razgovarati kad se vidimo! (Usput,
kako to da nikada ništa nisi poslala na Goranovo proljeće?)
Kako da saznamo gdje su te nestale pjesnikinje?
(Naravno, osim takvih kao ti, za koje znam da nisu normalne!)
Iako, možda je to još jedno posve krivo postavljeno
pitanje. Upravo slušam Tamaru Obrovac, koja sasvim sigurno jest pjesnikinja,
iako nije jedna od nestalih Goranovki. Pjeva o divojci koja nosi vodu i
pjeva - bit će da je i divojka pjesnikinja. (Šteta što ni CD ne možeš tu
poslušati, dok je slušam kao da vidim tebe kako vodu nosiš i prolijevaš po tom
kamenjaru—i to namjerno!) Možda pravo pitanje glasi: kako pjesnikinje nastaju?
Kad napišu pjesmu, kad je objave ili tek kada netko kaže “gle, pjesnikinja!”
O svemu tome možemo natenane kad se vidimo.
(Nadam se
nećeš još dugo izdržati tu gdje jesi!)
Do tada,
voli te,
A.
18. veljače, 2008.
