Evelina Rudan

Zbirka poezije, VBZ, 2008.
Piše: Darija Žilić

 
Evelina Rudan (1971., Pula) dosad je objavljivala poeziju na čakavskom jeziku. Objavila je zbirku  'Sve ća mi rabi ovega prolića' (2000), a za svoju rukopisnu zbirku 'Breki i ćuki' dobila je književnu nagradu grada Rijeke Drago Gervais za 2007. godinu. Prošle joj je godine objavljena zbirka 'Pristojne ptice'.

O poetici te zbirke vrlo eksplicitno govori pjesma "Rastu jorgovani". U početnim stihovima pjesnikinja zapisuje: "malo su mi dosadile te pjesme/ u kojima rastu sibilarizacije, gramatike/ i stanovi."

Naime, pjesnikinja se okreće prizorima iz svakodnevnice kao što su šetnja sa djetetom, boravljenje u vrtu, druženje s prijateljima, kupovanje. Pjesma nastaje iz pogleda na rast biljke u vrtu, pogleda na susjedni balkon, ili nakon promatranja ljudi u prepunom tramvaju. Ona iskazuje užitak u običnim stvarima, kao što su izlazak na zrak mokre kose, junakinja emanira zaboravljene krajolike ili pak stvara vlastite "prostore ugode".

Ponekad u pjesme unosi začudnost motivima iz bajki ili igrama riječi, ili traganjem za "sitnim nesklapnostima" i tako uspijeva izbjeći patetičnost. Junakinja zbirke promatra i vlastito tijelo, povezuje ga s vremenom. Ipak, iza te lepršave šuštavosti, iza smijeha, "nešto je krivo", nešto "pišti u grlu" i upravo to je ono što poeziju Eveline Rudan čini posebnom.

Iza idiličnih, nekad bajkovitih prizora, ipak se nazire ono nešto tjeskobno. No pjesnikinja to daje samo u naznakama i samo pažljivi čitatelji mogu naslutiti tu blagu odsutnost, povremenu isključenost iz "vremena svijeta" kojeg tako živopisno predočuje. U predivnoj pjesmi "Dijete i ja" junakinja ističe kako ona i dijete rastu "vedri pored stvari", slušaju skladbe oca i muža i upravo taj njihov mali svijet jedino je utočište pred svijetom u kojem ipak nema bajke, jer, kako je istaknuto, "tko bi se htio zvati Trnoružica kad odraste."

Zbirka 'Pristojne ptice' zasigurno nije dobila pažnju kakvu zaslužuje, nema u njoj zazivanja revolucije, društvenih angažmana, nadobudnosti niti jezičnih vratolomija. No ovo je jedna od onih rijetkih knjiga u kojoj se o ljubavi, nježnosti piše bez imalo šmiranja, bez imalo mistifikacije. To je najbolja preporuka da se u ljetnim danima, u nekom vrtu, ili na plaži, prepustite ovoj lijepoj "sagi o običnosti".

BALKON

S balkona se ne vidi more.
Ne, ne vidi se more s ovog balkona.
Ima već par godina da tražim po obzoru,
ali ništa. Nema mora koje se njiše u daljini.
Ni rijeke u zamjenu.
Da napregnem pogled možda bih došla do jezera.
Jednog mirnog, nepomućenog jezera
po kojem plivaju patke i rastu lopoči.
Rascvjetavaju se u praskozorje i sklapaju uvečer.
Ali još ne naprežem, još koju godinu,
a onda ću popustiti.
Jer voda je voda. Moči i jedna i druga.
Na kraju se možda zadovoljim i kišom,
koja će padati kao u jednom makedonskom romanu
od prve do zadnje stranice.
Da, to mogu zamisliti:
stojim na balkonu,
i dalje nema mora, nema rijeke, nema jezera,
ali pada kiša, pada i ne staje.
Pada toliko dugo
da će jednom postati milosna.
Mora.
/Sve kiše koje toliko dugo padaju postaju milosne./

• Još pjesama Eveline Rudan možete naći na Booksa.hr
• Pročitajte i osvrt Nikole Petkovića na zbirku Pristojne ptice
  

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."