Piše: Milana Romić

Transfuzija

Pisati poeziju je kao voditi ljubav, uvek kao prvi i kao poslednji put.
Volim pesme koje govore o stvarnom i nemogućem, pa takve pesme i pišem.
Više volim provokaciju i šok od bensedinske terapije stihova.
Više krv i spermu od suza i slina. Više miris baruta od mirisa tamjana. Više pokudu od molitve i panegirika.
Ne volim beskrvnu poeziju. Volim da osetim plimu krvi u venama i kada pišem i kada čitam poeziju.
Želim da dam malo krvi srpskoj poeziji, Moja krvna grupa je „0“.
Ona se daje svima.

Radmila Lazić: Mesto žudnje (2005.)

Svoju prvu feminističku zbirku pjesama Priče i druge pesme¹ Radmila Lazić² otvara pomalo neuobičajeno – muškim lirskim subjektom koji se u svakoj pjesmi pjesničke cjeline Tautologija otvoreno prepušta i komunicira s objektom svoje žudnje i patnje. Muški lirski glas pjesme Tautologija poprima gotovo tradicionalan ženski diskurs „Još hoću da sam željen i željan“ (Lazić, 1998:13), pitajući sebe i Njega „Ali kome da budem Ahilej?/(Bilo bi to lepo iskušenje, je l' da?)“ (Lazić, 1998:13).

Ispisujući stihove erotske i homoseksualne žudnje pjesnikinja upliće svoj osviješteni feministički diskurs³ u pjesnički tekst, dopuštajući da tradicionalno definiran muški lirski glas koji žudi za svojom ljubljenom, u Tautologiji postane pasivan i melankoličan lirski glas prepušten svojoj žudnji prema objektu pjesme: „I, vredi li ičemu ovo upinjanje,/Ovo koprcanje nalik nepisanju-/Reci mi Ti, što me prevrćeš/I preturaš kao stolove u hramu/Pretrpane novcima, đinđuvama,/I drugim raznim đakonijama?/Zašto ne učiniš još jedan mali napor/I ne sasušiš me jednim pogledom,...“ (Lazić, 1998:14).

Lirski subjekt u pjesmi U „San Pjetru“ Josifa Brodskog suočen je s vlastitom samoćom i vlastitim tijelom koje gubi ljepotu i snagu i kojega više ne prepoznaje jer je uništeno godinama zabrana i nemoći: „...Čitav život/Sazdan od zabrana, nedaća i nemoći./Svoje rođeno lice prepoznajem/Tek u proplamsaju sveće/Što se ogleda u prozoru./I ono je nekako iskrivljeno. Tuđe./Starije nego što je upamćeno./Ako ga dotaknem napipaću bore,/Ogrubelu kožu, čekinje retke i sede./Učiniću to krišom...“ (Lazić, 1998:17).

Pjesme iz prve cjeline zbirke Priče i druge pesme savršeno oslikavaju spomenuti naslov. To su dugi pjesnički tekstovi, satkani od rečenica koje gotovo pripovijedaju pjesničke priče napuštenih i osamljenih muških glasova (ili muškog glasa, op. a.) suočenih s vlastitom nemogućnošću da pripovijedaju tradicionalnim i dominantnim jezikom, prepuštajući se jednom drugačijem pismu koje zavodi i nudi zadovoljenje zabranjene i do kraja neispunjenje žudnje.

Kada je objašnjavala kritičku poeziju, Jasmina Lukić je pisala o tendenciji koja minimalizuje razlike između proznog i poetskog govora. Pesnici, piše ona, uvode elemente karakteristične za prozu, kao što su: vokabular, sintaksa, narativne strategije itd. (...) Težnja ka proznom izrazu iskazivala se antiliričnošću. Liričnost je odlika kratkih pesama, zasnovanih na jedinstvenom raspoloženju, ispunjenih osećajnošću. U kritičkoj ili verističkoj poeziji pesnici upotrebljavaju opori jezik i bez sentimentalnosti i osećajnosti govore o neposrednoj stvarnosti. (...) u zbirci Priče i druge pesme, ovaj impuls se preobratio u preuzimanje strategija proze kao velikog žanra, kao romana. U njoj saznajemo o junakinji ili junaku kao o liku koji ima svoju ljudsku sudbinu. (Đurić, 2001:80)

Koristeći muški glas u izrazito feminističkoj zbirci, Radmila Lazić svjesno stvara jedan novi i drugačiji tip feminističkog pjesništva koji odbija biti zatvoren u skučene granice ženskog pogleda već dopušta drugačijim (također ušutkanim i omalovažavanim) muškim glasovima da izgovaraju svoje priče. Zbog ovako provedenog feminističkog diskursa pjesnikinja se odbija uklopiti u dominantnu feminističku matricu i dopušta svim manjinskim glasovima da konstruiraju svoje priče.

U drugoj pjesničkoj cjelini Dobar početak rečenice, muški lirski subjekt nastavlja nizati stihove u kojima svaka pjesma opisuje njegov ljubavni odnos sa starijom pjesnikinjom. Ove pjesme postaju male pripovjedačke cjeline koje funkcioniraju kao ispovjedna priča mladog muškarca sukobljenog između društveno nametnutog ponašanja i društveno neprihvatljivog ljubavnog odnosa. Pripovjedna obilježja pjesme vidljiva su u formi pjesme, odnosno u duljini, funkciji opisa i načinu nizanja stihova: „Imala je kosu nevešto skupljenu/U nekakvu punđu, i ja stojeći tu -/Blizu nje, ugledah njen goli vrat./Košulja ili tunika/(to što je već imala na sebi)/Pri saginjanju se povuče unazad,/Neočekivano ostavljajući ceo vrat/Otkriven mom pogledu. Bio je lako svijen./Koža je bila tanka i čini se glatka,/Gotovo prozirna, rastegnuta na nizu pršljenova/Koji su se spuštali na naniže, dalje i dublje,/Nedostupni mom pogledu./Bio je to isti vrat kao u toliko devojaka/Koje ljubih ranije.“ (Lazić, 1998:27)

Muškarac svoj objekt žudnje opisuje ili gledajući ženinu staru fotografiju ili čitajući njezine pjesme ili se zadržava na dijelovima njezina tijela koji gube mladenačku ljepotu, ali ga jako privlače. Upravo je ta razlika u godinama toliko privlačna i uzbuđujuća. Može se naslutiti da je ta tajanstvena muza muškarčevih pjesama sama pjesnikinja: „Hiljadu devet stotina sedamdeset četvrte,/Kada si ti objavila prvu knjigu pesama/Bio sam štrklja sa bubuljičavim licem.“⁴ (Lazić, 1998:29)

Ženski lirski glas u ovim pjesmama šuti, on je pasivan, promatran i opisan glasom muškog lirskog subjekta koji svoju ženu polako otkriva pogledu čitatelja. Iz pjesme u pjesmu muški lirski glas pripovijeda prirodu zamršenog ljubavnog odnosa te se u zadnjoj pjesmi pjesničke cjeline jasno vidi tko ima dominaciju i pravo glasa. „Da, stajah na tom neizbežnom mestu/Kakvo se rodi iznenada./Da sve podeli na dve pole. Ili, boje./Na krivce i nedužne. Na zločince i žrtve./A koji sam ja bio, ili tek postajao -/Nije teško pogoditi./Iako moja ruka ne učini ništa./Ili baš zato.“ (Lazić, 1998:34)

Ovaj muški glas nije dio dominantnog i kolektivnog muškog patrijarhalnog glasa. On je usamljen i nesiguran, opsjednut svojim ljubavnim odnosom i žudi da se i njegovo iskustvo čuje. Jedinu mogućnost da ovaj glas postane artikuliran, bez ušutkavanja, dobiva u feminističkoj poeziji Radmile Lazić, bez bojazni da će ga se odbaciti i proglasiti muškim neprijateljem.

I muški glas u ovoj zbirci dio je istoga feminističkog diskursa, koji je također obilježen svojom različitošću i nerazumijevanjem od patrijarhalne kulture, kao i ženski glas, koji je do sada bio nevidljiv i nijem te bez mogućnosti odgovora. U pjesničkoj cjelini Žensko pismo progovara i budi se.

Sve pjesme objedinjene u pjesničku cjelinu Žensko pismo proizvod su jednog ženskog lirskog subjekta koji raskida sa starim načinom života i pogreškama te nižući stihove želi započeti novo poglavlje i probuditi svoje skrivene i zatomljene želje. Junakinja ovih ispovjednih stihova odbija slijediti tradicionalno nametnuta pravila i pokoravati se kanonima. Ona u prvoj pjesmi ovog ciklusa, naslovljenog kao i glavna teoretska postavka feminističke književne kritike, Žensko pismo izričito odbija nametnute joj uloge: „Neću da budem poslušna i krotka./Mazna kao mačka. Privrežena kao pseto./Sa stomakom do zuba, sa rukama u testu,/Sa licem od brašna, sa srcem-ugljenom,/I njegovom rukom na mojoj zadnjici.“ (Lazić, 1998:37) Ovakav stil nastavit će se u zbirci Doroti Parker bluz, pa je na neki način ova pjesma najava feministički angažiranog pjesništva koje je glavno obilježje spomenute zbirke pjesama.

U pjesničkoj cjelini Žensko pismo, ženski lirski subjekt obračunava se sa svim tabuima tradicionalnog društva – od konvencije braka „Sve sam to imala i izgubila/I nikada nisam opet poželela, recituje./Kupus u kaci, zametak u telu/I samoća u saksije presađena.“ (Lazić, 1998:42), nametnutog seksualnog odnosa „Pa onda, to besmisleno trenje/Jedno o drugo,/U pristojnim vremenskim razmacima,/Da se ne pokvari prosek/Od jednom nedeljno.“ (Lazić, 1998:41) pa sve do pobačaja u pjesmi Majka, gdje ženski lirski glas komunicira s djetetom koje je pobacila.

Sve ove teme, vidljive već u samim naslovima pjesama (Žensko pismo, Brak, Majka, Preljubnička balada, Psalam), tipične su teme obrađivane u većini feminističkih tekstova. Pjesnikinja te „ženske“ i radikalne tabu teme ublažava, obrađujući ih u formi ispovjednih stihova ženskog lirskog ja koji još nije preuzeo onaj radikalni i do kraja izravni diskurs pjesama iz zbirke Doroti Parker bluz.

Ciklus Žensko pismo svojevrsni je odgovor ženskog glasa na prethodni muški ciklus u kojem muški lirski glas ne dopušta artikulaciju ženskog glasa. Istoimena pjesma ciklusa Žensko pismo započinje izravnim i oštrim odgovorom na nametnutu poslušnost i šutnju. No ovaj ženski dio zbirke nikako nije u potpunosti suprotstavljen muškom dijelu zbirke. Oni dopuštaju jedan drugome različitost gledišta i glasova, nadopunjujući se i tvoreći diskurs koji će biti dovoljno snažan suprotstaviti se dominantnom (muškom) diskursu. Taj patrijarhalni diskurs jednako je neprijateljski raspoložen prema svim manjinskim glasovima, bez obzira na to jesu li su oni muški ili ženski.

Nakon izrazito ispovjednog i osobnog diskursa muškog i ženskog lirskog subjekta, posljednje dvije pjesničke cjeline zbirke Priče i druge pesme obilježavaju pjesme izgovorene u trećem licu jednine, gdje se prati stanje Njega i Nje nakon prekida veze. Ponekad je u središtu pjesme Ona, a ponekad On. Njihova osobna imena zamijenile su vlastite osobne zamjenice kako bi se naglasile svevremenost i nadosobno iskustvo muškog i ženskog para. Naslovi pjesničkih cjelina Lirske posledice i Konačne slike naznačuju teme koje su u pjesmama opjevane, a stil tih pjesma mnogo je smireniji i liričniji od prethodna dva, izrazito radikalna i pripovjedačka, pjesnička ciklusa. Čak i kad je pjesma izgovorena u prvom licu jednine, ona je smirenog tona koji dopušta lirskom subjektu samo naznake onog diskursa koji je dominantan u Ženskom pismu.

Teme ovih pjesama pokušaji su prevladavanja i oporavka od strasne ljubavne veze koji svaki od protagonista doživljava drugačije. On se oporavlja u tuđem zagrljaju: „Sunce pilji u prozor,/Ona u njega,/Podnadula i krmeljiva,/Ustreptalog stidnog mesta./Njeni otežali grozdovi/Ispali iz kombinezona/Udaraju ga po licu./On ne otvara oči./Gnojni čir u njemu kljuca:/Otišla je ona! Otišla je Ona!/Kao vilin konjic preko reke/I duša iz tela – njegova Muza.“ (Lazić, 1998:57). Ni traga od izravnog jezika i opisa; pjesma je smirenog i liričnog tona.

Ona se s prekidom i samoćom nosi drugačije. Njezine su pjesme različite i suprotstavljaju se jedna drugoj, Njezin diskurs u svakoj je pjesmi drugačiji, bez obzira na to je li ona pjesnički subjekt ili je pjesma izgovorena u trećem licu jednine.

Nakon što su muški i ženski glas u prethodnim cjelinama bili jasno odvojeni, ovdje dolazi do ujedinjavanja i pokušaja da se ta dva različita glasa ne odvajaju i ne isključuju, da bi se njihova priča čula. Pjesnikinja u skladu sa svojim feminističkim projektom ne želi ponavljati greške patrijarhata ne dopuštajući artikulaciju glasova samo zato što su obilježeni drugim rodom ili jezikom. Ovdje ona namjerno dovodi u međusobni dijalog dva različita pogleda i dva različita jezika i pokazuje kako ih je moguće čuti zajedno na različite načine, bez isključivanja jednog od njih.

Iz ovih kratkih analiza vidljiva je posebnost i zahtjevnost zbirke pjesama Priče i druge pesme. Radmila Lazić ovdje nagovještava novi pjesnički rukopis i diskurs koji će postati dominantan u pjesničkoj zbirci Doroti Parker bluz. Bez obzira ne to je li lirski subjekt pjesama muški ili ženski glas, uočljiv je izbor tema i diskursa koji otvoreno zagovara drugačiji poredak od onog tradicionalno dominantnog i nametnutog. I muški i ženski glasovi ovih pjesama pokazuju iznimnu hrabrost i želju da se suprotstave tim dogmama i društveno nametnutim vrijednostima koje ne žele i ne mogu prihvatiti kao svoje.

Muški glas je arhaičniji i ta stilska odlika deluje kao ukazivanje na konzervativnu poziciju. Ženski glas je pisan savremenijom kolokvijalnijom frazom i tako se kontranpuktira konzervativnom muškom glasu. U središtu pažnje ova dva glasa je ženska figura uhvaćena u mrežu društvenih odnosa. Ova poezija može funkcionisati u kontekstu feminističkog projekta podizanja svesti. Pesnikinja pokazuje kako je konstruisana ženska pozicija u društvu i u porodici. Osnovna njena funkcija je funkcija seksualnog objekta.⁵ (Đurić, 24.3.2004.)

Riječ je o iznimno osviještenom diskursu i izboru tema koje feminističkoj ideologiji daju individualno i dosada nedovoljno artikulirano obilježje da ne isključuje i ne ponavlja greške svojih suparnika, te osobni pogled Radmile Lazić.

Nisam nišanila ni bila na nišanu,
Nisam oslobađala-osvajala gradove-sela.
Nisam bajala,
Nisam sejala pamet,
Nisam pisala patriotske,
Nisam rodila junaka.
Moj prilog istoriji – ništavan!
U svoju odbranu nemam šta da kažem.

Radmila Lazić: Kriva sam

Zbirka poezije Doroti Parker⁶ bluz (2003.) ubraja se u feministički dio pjesničkog opusa Radmile Lazić i svojevrsna je pjesnička čitanka i paradigma feminizma. Sva obilježja feminističke poezije u ovoj su zbirci uočljiva, te zajedno sa zbirkom Priče i druge pesme čine jedinstvenu cjelinu s nizom stilskih i tematskih posebnosti. Pomalo razočarana nerazumijevanjem feminističke kritike za njezinu dvojezičnost u zbirci Priče i druge pesme, ali i općim društvenim prilikama, pjesnikinja se odriče muškog diskursa i progovara ženskim glasom, koji namjerno preuzima karakteristike društveno uobičajenog i shvaćenog muški intoniranog diskursa kako bi pokazala kako društveno nametnute podjele na muški, dominantni i vulgarni, glas i ženski, blagi i melankolični glas, u njezinoj poeziji ne vrijede. Pjesnikinja namjerno zamjenjuje ova dva diskursa te njezini muški glasovi imaju blag, melankoličan i primjeren izraz, dok ženski glasovi progovaraju zatomljenim jezikom ulice, punom vulgarnih izraza i snažnih rečenica, a opet melodioznim i poetičnim.

Jedno od važnih obilježja ove zbirke jest njezina melodičnost i muzikalnost vidljiva iz samog naslova kao i naslova pjesama koji čine zbirku Doroti Parker bluz. U naslovima pjesama Evergreen, Jutarnji bluz, Tango i Pozni bluz jasno je vidljiv utjecaj glazbe⁷ i plesa na pjesnički izričaj, posebno melankolične glazbe i plesa koje su u svojevrsnoj suprotstavljenosti sa živim i oštrim rečenicama i stilom spomenutih pjesama.

...odlika ove zbirke jeste melodičnost njenog jezika. Ona se organizacijom jezičke građe približavaju baladama. Dok ih čitate, imate utisak da bi se lako mogle ukomponovati. Tako je odrednica bluz u naslovu dobro žanrovski odabrana. Pesme se bave društvenom konstrukcijom ženske privatnosti, a osnovna odlika pesama jeste njihova muzikalnost. (Đurić, 24.3.2004.)

zbirka je koja računa na čitateljsko iskustvo nenaviklo na ovako angažiranu poeziju, želeći prodrmati i šokirati čitatelja, nudeći mu jedan drugačiji smisao i ljepotu poezije od one društveno propisane. Pjesnikinja, osim izborom tema, šokira i upotrebom oštrog jezika, jezika psovke i bunta, te je poezija paradoksna kombinacija vulgarnosti i uzvišenog i pomno odabranog stila.

Jezik ove zbirke dio je feminističkog projekta naglašavanja spolne razlike u jeziku⁸ koja ženama dopušta pretvaranje šutnje i pasivnosti u kreativnost i aktivnost.

Gotovo po pravilu, „nepoznat autor“ je bila žena. Ona skrajnuta i ona zaboravljena. Ili „ispisana“ i isključena iz književnosti, zato što je govorila glasom koji se od nje ne očekuje, ili zato što je govorila o onome što se od nje ne očekuje. Retko slavljena, a hvaljena samo onda kada se moglo reći da piše „muški“. Ipak, ta večita „pastorka književnosti“ izmislila je lirsku pesmu i uvela prvo lice jednine u poeziju. Ona je lično iskustvo, iskustvo jedinke, nje same, digla iznad plemena i kolektiva, što je za neke bila jeres, a za nju potreba i pobuna. Pobuna protiv opšteg, zajedničkog, istog. Protiv važećeg. Ona je individualni život učinila jedinstvenim, neponovljivim i svetim, mnogo pre nego što su potonja vremena proklamovala individualno ljudsko načelo i pravo. (Lazić, 16.5.2003)

Žena u ovoj zbirci ne želi preuzimati jezik svojih prethodnica, ona je jedinstvena i pomalo osamljena u svojoj pobuni, dopuštajući svojem jeziku da bude potpuno nesputan od bilo kakve društvene normiranosti. Ona će bijesno psovati na žene koje susreće i kojima se obraća u pjesmama, rušeći i potkopavajući jedan od najvažnijih postavki feminizma – sestrinstvo. Junakinja je razočarana tim umjetno stvorenim pojmom i svjesna kako su u stvarnosti ta sestrinstva često daleko od onoga što sama zagovaraju. Ona namjerno izabire biti potpuno drugačija i prihvaća svoju osamljenost kao idealnu podlogu da bude potpuno slobodna u raskrinkavanju društvenog licemjerja i laži.

Ovakvom jedinstvenom poezijom, suprotno ustaljenom mišljenju, ne narušava se i ne potkopava feministički diskurs, već se samo provodi glavna ideja feminizma.

Sve pjesme u zbirci Doroti Parker bluz izgovara izrazito rodno osviještena lirska junakinja. Pjesnikinja nastavlja koristiti pripovjedački postupak u svojim pjesmama. Za razliku od prethodno analizirane pjesničke zbirke, ovdje je riječ o nizanju priča i iskustava lirske junakinje (ili junakinja) koja ima jasno određenog adresata kojemu se obraća. Lirska junakinja ne obraća se muškarcima, ona želi utjecati na žene gradeći svojevrsni priručnik preživljavanja u muškom svijetu: „Hej, sister,/Zanjiši se, mrdni kukom,/Ne budi kao stara frajla/Što gđu Pičku drži u salamuri./Budi opaka kučka/Što udara pravo među noge./Svakog macana na crtu izvedi/Da vidimo koliko vredi,/Šta ima u gaćama a šta u nedrima -/Hvaljenim na sva usta./Onog koji ti cepa srce a picu ne pali/Šutni odmah.“ (Lazić, 2003:24)

Junakinja ne ruši samo dignitet muškaraca, već ruši i propituje cijelu patrijarhalnu kulturu na čelu s bogom kao vrhovnim moralitetom takvog poretka: „Daj pljugu, daj kintu,/Daj kitu, ovoj grešnici./Daj mi danas.“ (Lazić, 2003:17)

U svakoj su pjesmi jasno vidljive eksplicitne feminističke poruke koje raskidaju s tradicionalnim i stereotipnim ulogama žena te nastoje uzdrmati žene nesvjesne svojih mogućnosti i svojega seksipila: „Dosta mi je usamljenih žena./Tužnih. Ucveljenih. Napuštenih./Čije duše plutaju/Kao boce s porukom bačene u more./Dosta mi je narikača./Dosta saučesnica, družbenica, sestara./Usidelica i udavača. Večnih udovica,/Čija srca cure i kaplju/Poput pokvarenih slavina./Dosta mi je tog pogrebnog marša./Nemam više ništa s vama.“⁹ (Lazić, 2003:7)

Junakinja suprotstavlja svoj izrazito oštar i vulgaran jezik naglašenom seksipilnošću i gotovo opsjednutom potrebom da nudi svoje tijelo i ostane poželjna muškom pogledu.

Motiv tijela jedan je od glavnih motiva cijele zbirke, kao i cijelog feminističkog stvaralaštva.¹⁰ Lirska junakinja promatra svoje tijelo, osjeća ga, nudi ga pogledima drugih i istražuje ga. To tijelo je savršeno u svojoj nesavršenosti, ono stari, ali se ne srami istraživati svoju seksualnost i pružiti si erotski užitak. Tijelo je neraskidivo vezano s procesom pjesničkog stvaranja te je utkano u tkivo poezije Radmile Lazić. „Nego da pređem na stvar:/Dajem ti vizu/Za moje telo-moju domovinu./Nekad dobro parče,/Ni sad nisam za bacanje./Koža mi je iznutra plišana/Kao u perunike./Pomiriši.Probaj.“ (Lazić, 2003:10)

Junakinja je živo oslikana i prisutna u pjesmama, ona očekuje komunikaciju sa svojim čitateljicama, namjerno ih provocira i uzbuđuje tjerajući ih da oslobode svoja tijela i glasove. Čitanje ove zbirke ima gotovo terapeutski učinak na čitateljice¹¹. Vulgarni i oštri jezik ove zbirke, tabu teme i oštri napad na patrijarhalno društvo paradoksalno čine pjesničku zbirku Doroti Parker bluz feminističkom zbirkom, izrazito osviještene, stilistički savršene poezije koja čitateljicama pruža istinski užitak čitanja.

Analizom feminističkog diskursa pjesnikinje Radmile Lazić prikazan je samo dio stilske raznolikosti i bogatstva pjesničkog opusa ove spisateljice. Cijeli književni opus Radmile Lazić dio je neraskidive poetike feministički angažiranog stvaranja koji je ipak najuočljiviji u analiziranim pjesničkim zbirkama. Iako spisateljica ulaže sebe i raskrinkava svoje intimne doživljaje, po čuvenom postulatu feminizma „Privatno je javno“, promatrati njezino pjesništvo u autobiografskom ključu bilo bi sasvim pogrešno.

Njezina poezija zahtijeva rodno čitanje teksta, i to žensko čitanje koje više ne želi biti izjednačeno s muškim čitanjem teksta. Ova snažna poezija spolnu razliku unosi u tijelo teksta, gradeći romaneskno iskustvo pjesničkih zbirki, negirajući društveno nametnuti kanon ljubavnih romana i nudeći čitateljicama novo iskustvo pjesništva. Na tragu svojih zaboravljenih književnih prethodnica, pjesnikinja stvara snažnu i pobunjeničku poeziju koja u svojoj generaciji nema sljedbenica. Pjesnikinja svoju čitateljice traži u mladim i osviještenim ženama koje nisu opterećene duhovima prošlosti i koje grade jedan radikalno drugačiji koncept ženskosti.

Upravo zbog bunta i izravnosti, kritika je Radmilu Lazić često krivo tumačila, proglašavajući njezin pjesnički izričaj muškim i poganim. Kritika, nenavikla na drugačiji ženski pjesnički diskurs od onog društveno propisanog, nije uspjela prepoznati bogatstvo i posebnost ženske poezije i projekta Radmile Lazić - upisivanje spolne razlike u tekst.

Spisateljica oštra i izravna jezika, ali istovremeno harmoničnog i melodičnog diskursa ostaje jedinstvena pojava u suvremenoj srpskoj poeziji čiju posebnost otkriva novi naraštaj mladih pjesnikinja koje u poeziji Radmile Lazić pronalaze trajnu inspiraciju i utočište.

Teorijski tekstovi

Književni tekstovi

1 Zbirka Priče i druge pesme objavljena je 1998. godine. Ova pjesnička zbirka podijeljena je u pet pjesničkih cjelina (Tautologija, Dobar početak rečenice, Žensko pismo, Lirske posledice i Konačne slike). Pjesme koje čine te cjeline različitog su stila, strukture, tematike i jezika, a izgovaraju ih dva pjesnička glasa, muški i ženski.

2 RADMILA LAZIĆ rođena je u Kruševcu 26. prosinca 1949. godine. Živi u Beogradu. Piše poeziju, eseje i publicističke tekstove.

Zbirke pjesama: To je to (Prosveta, 1974.), Pravo stanje stvari (Nolit, 1978.), Podela uloga (SKZ, 1981.), Noćni razgovori (BGZ, 1986.), Istorija melanholije (BGZ, 1993.), Priče i druge pesme (KOV, 1998), Iz anamneze (Rad, 2000.), Najlepše pesme (Prosveta, 2003.), Doroti Parker bluz (Prosveta, 2003.), Srce međ zubima (Zadužbina Desanke Maksimović, SKZ, Narodna biblioteka Srbije, 2003.), Poljubi il' ubi (Biblioteka Vladislav Petković Dis, 2004.), Zimogrozica (Narodna knjiga, 2005.). U tisku je knjiga pjesama In vivo. Objavila je i knjigu eseja o poeziji Mesto žudnje (Narodna knjiga, 2005.).

Za zbirku pjesama Podela uloga dobila nagradu UKS „Milan Rakić“ 1981., za zbirku Iz anamneze nagradu „Đura Jakšić“ 2000., a za cjelokupno stvaralaštvo nagradu „Desanka Maksimović 2003. i „Disovu nagradu“ 2004.

Objavila je knjigu antiratne prepiske Vjetar ide na jug i obrće se na sjever (Suhrkamp, 1993.) s Biljanom Jovanović, Radom Iveković i Marušom Krese.

Autorica je antologije suvremene ženske poezije Mačke ne idu u raj (Samizdat, FREE B92, 2000.).

Pokrenula je i uređivala časopis za žensku književnost „Profemina“ i biblioteku „Femina“ u izdavačkom poduzeću Prosveta. Uređuje biblioteku „Prethodnice“ u Narodnoj knjizi.

U Makedoniji je objavila izabrane pjesme Metafizika na samrakot (2001.), a u Americi knjigu izabranih pjesama A Wake for the Living (2003.). Ista knjiga objavljena je u engleskoj izdavačkoj kući Bloodaxe 2004. godine. U Norveškoj objavila knjigu izabranih pjesama Med hjartet mellom tennen (2005.).

3 Po Entoniju Isthoupu termin diskurs „označava način kako rečenice oblikuju dosledan poredak, učestvuju u celini koja je istovremeno i homogena i heterogena. I kao što se rečenice združuju u diskurs da bi stvorile pojedinačan tekst, tako se i tekstovi pridružuju drugim tekstovima stvarajući veće diskurse“ (Anthony Easthope, Poetry as Discourse, Methuen, London, New york, 1983, str. 8). Po Mišelu Fukou (Michel Foucault) diskurs je „način artikulisanja znanja u društvu, na primer, pomoću različitih institucionalnih formi u kojima se pojavljuje. Znanje proizvodi i prenosi moć i uključuje društvene prakse, načine proizvodnje značenja i tipove kontrole“ (Glossary of Concepts u Art History and Its Methods – A Critical Anthology, selection and commentary by Eric Fernie, Phaidon Press Limited, London, 1996, str. 334.) (Đurić, 2002:179).

4 Radmila Lazić objavila je prvu zbirku pjesama To je to 1974. godine.

5 Iako se slažem s interpretacijom Dubravke Đurić, moja interpretacija zbirke Priče i druge pesme obuhvaća malo šire shvaćanje. Ženski lirski subjekt u pjesmama zauzima raznovrsnije i snažnije uloge od one seksualnog objekta, iako je i ta funkcija jako izražena.

6 Američka književnica Dorothy Parker rođena je 1893., a umrla je 1967. godine. Bila je lijeve političke orijentacije, pozivana pred Odbor za antiameričku djelatnost. Pisala je poeziju, novele, filmske scenarije, drame i kazališnu kritiku.

7 Sama pjesnikinja naglašava kako je od bluz glazbenika naučila koristiti sleng, humor i lascivnost, a beskompromisnu otvorenost od bit-pjesnika.

8 Kod nas je feministkinja Rada Iveković ukazivala na spolne razlike u jeziku koje pojedinci(ke) najčešće ne primjećuju jer je jezik prikazan kao univerzalan i neutralan. No, ono što je skriveno ispod te „neutralnosti“ jest muški poredak i muški jezik. Govor žene je prikazan kao nesvjesno, kao figura Drugoga, a „Drugo je pak ono koje ne može da se izrazi u jeziku prvoga, u jeziku subjekta. Ili se u tom jeziku osjeća nelagodno i prikraćeno. Drugo je ono čiji govor nema smisla u jeziku gospodara. Drugo je ono što se ne može reći u vladajućem jeziku. Drugo je ono što se ne čuje te, kada govori, čini se kao da viče ili ispušta neartikulirane glasove. Drugo je ono u čije ime, u najboljem slučaju, govori netko drugi. Drugo je 'necivilizirano' i kroz jezik (školu) ga je moguće 'civilizirati'. (Iveković, 1995/96:6) Iveković predlaže da žene same proizvode razliku kako bi konačno dobile ulogu subjekta u jeziku, te da ovladaju dominantnim jezikom kako bi ga mogle izmijeniti iznutra.

9 Početni stihovi prve pjesme u zbirci, Evergreen jasno se obraćaju svojim čitateljicama i daju jasne naznake kome je ova zbirka namijenjena, a kome ne.

10 Upravo zbog snažne povezanosti pisma i tijela mnoge predstavnice ženskog pisma pišu o tijelu kao sredstvu komunikacije ili o graničnim stadijima u kojima se tijelo može naći (primjerice teme bolesti, silovanja, itd.).

11 To dokazuje činjenica drugog izdanja Doroti Parker bluz godinu dana nakon prvog izdanja.

Iscrpnije na cunterviewu:

• Intervju sa Radmilom Lazić: Bolje je pisati poeziju nego brisati prašinu
  
• Profil Radmile Lazić

Komentari

Dodaj Novi

Komentiraj
Ime:
Email:	nemoj obavještavatiobavijesti
Naslov:
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

Powered by !JoomlaComment 3.26

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."