Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

Jasenka Kodrnja: Zagreb je ženskog spola
Ponedjeljak, 27 Kolovoz 2007
Zagreb, POP& POP, 2002.
Piše: Irena Lukšić
Idealna, ali nažalost, rijetko ostvariva situacija za susret kritičara s djelom koje treba ocijeniti pretpostavlja s jedne strane mogućnost maksimalne koncentracije na djelo samo, bez upletanja osjećaja duga, straha od autoriteta autora i sličnih izvanjskih činitelja, a s druge komunikativnost i poticajnost teksta, njegovo svojstvo da se nudi na lako i ugodno čitanje. U slučaju sveske stihova Jasenke Kodrnje profesionalni čitatelj ima sreću da potpuno neometano pregleda sadržaj i donese nepristran sud. Što se zapravo krije iza feminoidnog naslova “Zagreb je ženskog spola”?


Konjukcija Venere i Marsa
Image

Prvi poticaj nam je sadržaj, kazalo. Naslovi (“Identitet”, “Tkalčićeva, pastel”, “Nešto kao žena”, “Zagreb viđen okom onoga...”) upućuju na tematski obzor koji je s visina nesputanog i razmahanog lirskog subjekta i prostorno i vremenski bezgraničan, iako se može učiniti da Zagreb ovdje i sada iz pojedinačnih naslova tvori zatvorenu cjelinu. Pjesnikinja nudi oku čitateljevu duhovitu igru upoznavanja. Tko je ona? Njen lirski subjekt skriven je u slici od konkretnog jezičnog materijala. Znakovna masa reducirana je na četiri abecedne jedinice koje odgovaraju na pitanje DA i NE, kombiniraju se u inkompatibilnom čvoru neizvedivih mogućnosti definicije. Što je njen locus? To je “Statistička slika Zagreba”, kolaž od novinskih isječaka i razglednica sa puno pozdrava. A sve to kao činjenica u svemiru? Svakako signal blagoslova udaljenih planeta (“Konjunkcija Venere i Marsa”).

Slikovnu šetnju svijetom Zagreba ženskog spola autorica nastavlja i drugom linijom, gdje će oko sresti standardnu grafičku mrežu pjesme, riječi izabrane i poslagane u strogim redovima vertikale. Tu je, recimo, "Tkalčićeva, pastel", mali vodič starom gradskom jezgrom izveden u impresionističkoj tehnici vrhunskog majstora fragilnih urbanih veduta. Boje se cijede i pretapaju, prizori su prepoznatljivi, ali nestalni i sa različitih udaljenosti različito čitljivi. U tom istom starogradskom okruženju, iza fasada, u vlažnim i mračnim haustorima kipi život čiji se ženski negativ svom silinom izbacuje na ulicu, u javnost, s velikom vjerojatnošću da završi u novinskoj Crnoj kronici. To je život prepoznat “Nešto kao žena”. Dolje pak, na glavnoj gradskoj prometnoj arteriji, krici života su razvodnjeni i zamijenjeni hladnim strujanjem prijevoza, potisnutim gnjevom zgužvanih putnika, pripravni da se jednog dana oslobode kao na Chagallovim slikama i polete u nebo. “U jedanaestici”. U pjesmama kao što je primjerice “SOS za direktora” autorica izmiče slikovni fon i koncentrira se na zvuk. Njena zvukovna slika opet je krhki pastel, skica za portret alijeniranog službenika. Pjesama “Južna noć, 1986.” satkana je od mirisa tržnice, prodavača i juga zemlje, bivše Jugoslavije.


Image Mogli bismo ići od pjesme do pjesme, registrirati neobična rješenja, prizore, metafore, sklad s drugim umjetnostima, inovacije u kovanju riječi, jer je svaki naslov produkt neponovljivog trenutka postojanja, vanjske i unutrašnje harmonije pjesnikinje i svijeta koji je okružuje. Prostor za sintezu, nekoliko rečenica o općem dojmu nakon jednokratnog ili višekratnog čitanja/gledanja, mogao bi se na tematskom planu nazrijeti kao aktualna zbilja urbanog prostora konca XX stoljeća: grad viđen iz začudnih kutova, upitnost i zabrinutost za sudbinu ženskog, svijest o posebnosti, nemogućnost samospoznaje, potraga za Ljubavlju, opijenost životom koji se čuje i osjeća. Ovaj senzibilitet je pronašao adekvatan, moderan izraz kroz citate i kolaž, računa na više osjetila pri percepciji i traži društvo inteligentnog i obrazovanog čitatelja. Ciklus pjesama “Zagreb je ženskog spola” veliko je osvježenje u hrvatskoj pjesničkoj produkciji, jer svoju posebnost i kvalitetu ne nameće kroz agresivni eksperiment, niti se drži tradicionalnih poetskih obrazaca, već čitatelja dobiva kroz optimističku, duhovitu i zanimljivu igru otkrivanja, prepoznavanja i poticanja na autorsko dočitavanje. Ako svijet nismo smatrali nikakvim, to jest nismo ga vidjeli, sad nam se pruža prilika da ga osjetimo kao feminilni…

Iscrpnije o Jasenki Kodrnji.

 

 

 

 

Žena pauk

 

Kroz paučinu obaveznih odnosa

silazim po tankoj niti dužnosti

prolazim mimo bijele središnje čahure

i skrećem postrance

balansiram na dvije niti istovremeno.

Koliko god da me bije loš glas

iz moje utrobe klizi nit

jake i čvrste čežnje

tanke dijamantne oštrice

tokata opijuma njiše me od sna do sna.

Koliko god da me bije loš glas

iz mene klizi nit neodređenosti

koja je početak svega.

Njišem se – bezbroj falosa,

prabaka, potomaka.

Sklupčavam se u tišinu,

u točku bez dimenzija,

u početnicu, u bitku, u kaos.

  Kuća od plahte

 

dva tirkizna oka pod kućom od plahte

znaš li gdje mi je glava?

mama! da li sam zločesta?

reci, nemoj gledati!

ako sam ja onda si i ti!

vilinskazmijica živa trnovasnjeguljica

skvrčena u vječni fetus

u bijeloj posteljini

u bijeloj daljini

nekad sam je rodila

da bih zavoljela

da bih prihvatila

sebe

 
 
Prilagođeno pretraživanje

| Powered by Joomla and NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)