Zagreb, POP& POP, 2002.
Piše: Irena Lukšić
Idealna, ali nažalost, rijetko ostvariva situacija za susret kritičara
s djelom koje treba ocijeniti pretpostavlja s jedne strane mogućnost
maksimalne koncentracije na djelo samo, bez upletanja osjećaja duga,
straha od autoriteta autora i sličnih izvanjskih činitelja, a s druge
komunikativnost i poticajnost teksta, njegovo svojstvo da se nudi na
lako i ugodno čitanje. U slučaju sveske stihova Jasenke Kodrnje
profesionalni čitatelj ima sreću da potpuno neometano pregleda sadržaj
i donese nepristran sud. Što se zapravo krije iza feminoidnog naslova
“Zagreb je ženskog spola”?
Konjukcija Venere i Marsa 
Prvi poticaj nam je sadržaj, kazalo. Naslovi (“Identitet”, “Tkalčićeva, pastel”, “Nešto kao žena”, “Zagreb viđen okom onoga...”) upućuju na tematski obzor koji je s visina nesputanog i razmahanog lirskog subjekta i prostorno i vremenski bezgraničan, iako se može učiniti da Zagreb ovdje i sada iz pojedinačnih naslova tvori zatvorenu cjelinu. Pjesnikinja nudi oku čitateljevu duhovitu igru upoznavanja. Tko je ona? Njen lirski subjekt skriven je u slici od konkretnog jezičnog materijala. Znakovna masa reducirana je na četiri abecedne jedinice koje odgovaraju na pitanje DA i NE, kombiniraju se u inkompatibilnom čvoru neizvedivih mogućnosti definicije. Što je njen locus? To je “Statistička slika Zagreba”, kolaž od novinskih isječaka i razglednica sa puno pozdrava. A sve to kao činjenica u svemiru? Svakako signal blagoslova udaljenih planeta (“Konjunkcija Venere i Marsa”).
Slikovnu šetnju svijetom Zagreba ženskog spola autorica nastavlja i drugom linijom, gdje će oko sresti standardnu grafičku mrežu pjesme, riječi izabrane i poslagane u strogim redovima vertikale. Tu je, recimo, "Tkalčićeva, pastel", mali vodič starom gradskom jezgrom izveden u impresionističkoj tehnici vrhunskog majstora fragilnih urbanih veduta. Boje se cijede i pretapaju, prizori su prepoznatljivi, ali nestalni i sa različitih udaljenosti različito čitljivi. U tom istom starogradskom okruženju, iza fasada, u vlažnim i mračnim haustorima kipi život čiji se ženski negativ svom silinom izbacuje na ulicu, u javnost, s velikom vjerojatnošću da završi u novinskoj Crnoj kronici. To je život prepoznat “Nešto kao žena”. Dolje pak, na glavnoj gradskoj prometnoj arteriji, krici života su razvodnjeni i zamijenjeni hladnim strujanjem prijevoza, potisnutim gnjevom zgužvanih putnika, pripravni da se jednog dana oslobode kao na Chagallovim slikama i polete u nebo. “U jedanaestici”. U pjesmama kao što je primjerice “SOS za direktora” autorica izmiče slikovni fon i koncentrira se na zvuk. Njena zvukovna slika opet je krhki pastel, skica za portret alijeniranog službenika. Pjesama “Južna noć, 1986.” satkana je od mirisa tržnice, prodavača i juga zemlje, bivše Jugoslavije.
Mogli bismo ići od pjesme do pjesme, registrirati neobična rješenja, prizore, metafore, sklad s drugim umjetnostima, inovacije u kovanju riječi, jer je svaki naslov produkt neponovljivog trenutka postojanja, vanjske i unutrašnje harmonije pjesnikinje i svijeta koji je okružuje. Prostor za sintezu, nekoliko rečenica o općem dojmu nakon jednokratnog ili višekratnog čitanja/gledanja, mogao bi se na tematskom planu nazrijeti kao aktualna zbilja urbanog prostora konca XX stoljeća: grad viđen iz začudnih kutova, upitnost i zabrinutost za sudbinu ženskog, svijest o posebnosti, nemogućnost samospoznaje, potraga za Ljubavlju, opijenost životom koji se čuje i osjeća. Ovaj senzibilitet je pronašao adekvatan, moderan izraz kroz citate i kolaž, računa na više osjetila pri percepciji i traži društvo inteligentnog i obrazovanog čitatelja. Ciklus pjesama “Zagreb je ženskog spola” veliko je osvježenje u hrvatskoj pjesničkoj produkciji, jer svoju posebnost i kvalitetu ne nameće kroz agresivni eksperiment, niti se drži tradicionalnih poetskih obrazaca, već čitatelja dobiva kroz optimističku, duhovitu i zanimljivu igru otkrivanja, prepoznavanja i poticanja na autorsko dočitavanje. Ako svijet nismo smatrali nikakvim, to jest nismo ga vidjeli, sad nam se pruža prilika da ga osjetimo kao feminilni…
Iscrpnije o Jasenki Kodrnji.
| Žena pauk
Kroz paučinu
obaveznih odnosa
silazim po tankoj
niti dužnosti
prolazim mimo
bijele središnje čahure
i skrećem postrance
balansiram na dvije
niti istovremeno.
Koliko god da me
bije loš glas
iz moje utrobe
klizi nit
jake i čvrste
čežnje
tanke dijamantne
oštrice
tokata opijuma
njiše me od sna do sna.
Koliko god da me
bije loš glas
iz mene klizi nit
neodređenosti
koja je početak
svega.
Njišem se – bezbroj
falosa,
prabaka, potomaka.
Sklupčavam se u
tišinu,
u točku bez
dimenzija,
u početnicu, u
bitku, u kaos.
|
Kuća od plahte
dva tirkizna oka
pod kućom od plahte
znaš li gdje mi je
glava?
mama! da li sam
zločesta?
reci, nemoj gledati!
ako sam ja onda si
i ti!
vilinskazmijica
živa trnovasnjeguljica
skvrčena u vječni
fetus
u bijeloj
posteljini
u bijeloj daljini
nekad sam je rodila
da bih zavoljela
da bih prihvatila
sebe
|
|
