Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

Kako je galerija Josip Račić postala štala, a Zidić Lupinov konj
Petak, 25 Svibanj 2007
Image ili 'Kako je jeftini kamiondžijski seksi kalendar oskrnavio ime Josipa Račića'    Piše: Maja Hrgović
O izložbi Stephana Lupina u Modernoj galeriji Josip Račić izvijestio me kolega s posla. Iz prilično neutralnog naziva 'Divna stvorenja' nije se dalo mnogo iščitati o sadržaju ni tematskom okviru te izložbe. Lupino nije ime koje cijenim niti mislim da me njegov objektiv može čime ugodno iznenaditi: njegovi su fotošopirani ženski aktovi - komercijalno definirani svrhom objavljivanja u Playboyu - jeftina i izlizana stvar, nešto što se ni vrlo nategnutom vezom ne može povezati s iznenađenjem, osvježenjem, umjetnošću.
Ono što me ustvari ponukalo da pomnije proučim faksiranu pozivnicu, bila je reakcija kolege...

Važno je da napomenem da je taj moj kolega ugroženi samac koji voli viceve o plavušama, Muji i Fati, na desktopu ima sliku obnažene djevojke s bujnim grudima, a njegova ga posve neugledna vanjština i balansiranje na rubu gojaznosti ne sprječavaju da o ženskoj ljepoti ima visoke standarde - koji se prije svega tiču obujma poprsja. (Vjerujem, drage čitateljice, da vam nije teško vizualizirati ovog tipa, sijača seksizma: primjercima njegove vrste kontaminirana je većina radnih sredina, od prehrambenog kombinata do rektorata sveučilišta.) 

ImageDa ne digresiram dalje, taj se (i takav) kolega, pročitavši sažet opis koncepcije Lupinove izložbe iskreno zgrozio, shvativši da se naziv 'Divna stvorenja' odnosi ustvari na ciklus fotografija golih žena - i konja. Taj moj kolega, neemancipirani patrijarhalac, vrlo je ozbiljnim tonom rekao kako ne može vjerovati da je Lupinu dopušteno da tako grubom ironijom "pređe svaku mjeru". 

Zanimalo me u kojoj je mjeri mjera pređena, zato sam otišla na izložbu u Margaretsku ulicu, u galeriju koja nosi ime po utemeljitelju hrvatske moderne. (Zbog turbulentnog i misteriozno okončanog života, Josip Račić je ostao najvećom zagonetkom hrvatske moderne umjetnosti: 1908., u 23. godini života, nađen je ustrijeljen u hotelskoj sobi u Parizu. Čovjek koji s Hermanom, Becičem i Kraljevićem čini poznatu "Die kroatische Schule" ostavio je za sobom seriju akvarela s motivima pariških mostova, avenija i parkova; a danas se osobito cijene izdanci njegova slikarskog opusa kojima se trudio posvijetliti tamna prostranstava ljudske duševnosti.)

Image
Josip Račić (1885. - 1908.), autoportret
Račićevo je ime Lupino oskrnavio svojim šabloniziranim fotografijama žena i konja: žene su na njima lijepe, mlade i gole, svedene na erotiziranu tjelesnost u maniri seksi kalendara koji se mogu vidjeti na zidovima mehaničarskih radionica i kamiondžijskim birtijama. Konji, divna i plemenita bića, isplaženim jezicima ližu ogoljeno žensko meso, bedra, trbuhe: to bi valjda trebalo upućivati na iskonsku bliskost čovjeka i životinje iz doba prije komercijalizacije i otuđenja, kako u predgovoru katalogu implicira gromovnik hrvatskog mainstream kulturnog establišmenta Igor Zidić (o Zidiću više u Vjesniku, Nacionalu). 

S gotovo petrarkističkim udivljenjem, predsjednik Matice hrvatske (od 2002.) i voditelj Moderne galerije primjećuje u tom predgovoru kako Lupinovo traganje za ljepotom traje već više od 25 godina. Ta je potraga zasad urodila jedino tragačevim bahatim uvjerenjem da će ga kulturna javnost početi shvaćati ozbiljno ako svoje kamiondžijske fotke izloži u kakvoj prestižnoj galeriji, poput Josipa Račića. Muda pod bubrege uspio je, izgleda, prodati nekolicini. No ako zaista misli da će mu to poći za rukom i kod onih koji o pravoj umjetnosti imaju dvije čiste, i ako misli da će ga jahanje posmodernističkog vranca koji njišti "sve može proći" zaista transformirati iz trgovca šundom u umjetnika, Lupino je - pravi konj. 

Ustvari, kad smo već kod životinja - tih divnih stvorenja - možda je pravi konj u cijeloj priči baš slatkorječivi Zidić, kojega je Lupino spretno opasao, pretvorivši tako Modernu galeriju u štalu.  

- Ne inzistirajući na razlikama između svojih aktera, on svoje modele: mlade i nage (obnažene) djevojke i žene, manekenke, i lijepe, plemenite konje (u njihovoj blizini i u njihovu društvu) podjednako imenuje divnim stvorenjima. Nekome će to biti dostatno da ga optuži zbog machizma i vrijeđanja žena - njihova svođenja na animalno, piše vrli Zidić. On u katalogu apostrofira i "udobnost koja se nudi promatraču". Zamišljam kako mu se ukrućivalo mlohavo spolovilo dok je ispisivao rečenice o interferentnom djelovanju ljepote žene, životinje i krajolika koje "mora proizvesti neki naročit sinergijski učinak - pa ga u nekom smislu doista i proizvodi". Vragolan. 

ImageAko se koja njegova rečenica i čini suvislom, to je ona u kojoj kaže (doduše, s pozitivnim predznakom) kako je Lupino naučen da slijedi samo dva diktata - onaj narudžbe i onaj svoga erotomanskog ega. Sljedbenik (samo) tih diktata trebao bi biti zadovoljan izlazima prema mediokritetskoj rulji kojoj se obraća, a koje mu pružaju njegovi komercijalni angažmani. Umjesto toga, inficirao je Račića drskim seksizmom. 

Slijeganje ramenima nije najbolji odgovor koji možemo dati.

 
Prilagođeno pretraživanje

| Powered by Joomla and NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)