| Nasta Rojc: Ja Borac. Ja. |
| Utorak, 08 Svibanj 2007 | ||||||
 'Autoakt iskopanih očiju', Nasta Rojc Nasta Rojc (1883. – 1964.), doživjela je svoju prvu retrospektivnu izložbu u pedeset i petoj godini. Izložba se održala u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 1938. Druga retrospektiva održana je posthumno, 1996./ 1997., u istom prostoru. Za života, osobito u prvim desetljećima dvadesetoga stoljeća, ta je umjetnica djelovala i izlagala aktivno, a u Zagrebu je 1928. osnovala Klub likovnih umjetnica, po uzoru na Women's International Art Club iz Londona, s kojim je surađivala za svog boravka u Engleskoj 1924.-1925. godine. O Klubu likovnih umjetnica danas se ne zna gotovo ništa, a njegova osnivačica, jedna od prvih naših umjetnica koja se, osim u ateljeu Otona Ivekovića, školovala u Beču, u onome što se običava nazivati poviješću hrvatske umjetnosti, nije pronašla svoje mjesto.  Nasta Rojc (1883. – 1964.)
Umjetnost je reprezentacijska praksa onoga čemu društvena paradigma u datom
trenutku dopušta da «bude» umjetnost. Umjetnička stvarnost Naste Rojc upravo
nije bila svrsishodna onome što se danas naziva disciplinom povijesti hrvatske
umjetnosti, i ona tu nije osamljen slučaj. Ta disciplina u kojoj je danas vrlo
zaokupljena «raspravom o metodi» i pitanjem što to u hrvatskoj umjetnosti jest,
a što nije avangardno, i dalje vrlo malo ili nimalo pozornosti obraća ne onomu
što umjetničko djelo jest, nego što to djelo čini.
Umjetnost Naste Rojc izrezana je, dakle, iz povijesti hrvatske umjetnosti jer joj nije bila kadra «paževski» služiti. Ta se umjetnost ne uklapa u okvir nego ga razbija i čini vidljivim. Bez okvira (u Derridaovu smislu te riječi) nema ni slike, pa tako ni slike, odnosno predodžbe jedne discipline koja upravo o tom okviru ovisi. Da bi bilo prihvaćeno i priznato, umjetničko se djelo mora moći identificirati sa prevladavajućom paradigmom, koja se i dalje arhaično prezentira slobodnom i neovisnom, stvarajući tako iluziju o prihvaćanju inventivnosti. Ali, kakva je to inventivnost, kakva vrsta inventivnosti? Inventivnost koja služi svrsi, oksimoronska inventivnost.
Simbolistički autoportret, na čijoj je poleđini umjetničinim rukopisom ispisano Ja Borac. Ja. 1914., nestao je nakon retrospektive 1996./7. Zašto? Gdje?
Za Romaine Brooks, «njen rad bio je njen život»[2].
Nasta Rojc se, umjesto sa rodnim ili bilo kojim drugim, društvu funkcionalnim
identitetom, odbija poistovjetiti i, umjesto toga, ističe ono što za nju predstavlja samu esenciju.
Identitet bez identifikacije? Što to identitet jest, što ga stvara, jesmo
li unutar društva zaista njegovi vlasnici? Zašto je identitet unutar jezika
imperativ?
Tijelo nije prirodna stvar, već kulturalno kodirani društveni entitet.
Takvo, ono je mjesto presjeka biološkog, društvenog i jezičkog, a jezik je
temeljni simbolički sustav kulture.[3]
Identitet se stoga pokazuje mjestom presjeka prihvaćene kontrole i paradigme.
Jezik Naste Rojc nije kodiran u skladu s onim paradigmatičnim. Stoga je njen
opus u tvorevini koja se naziva poviješću hrvatske umjetnosti marginalan.
Ogoljavanjem vlastitig identiteta, Nasta Rojc masku i kostim locira upravo u
paradigmu.
... «and it is funny about identity. You are you because your little dog knows you...»[4] (Gertrude Stein)
Izložba 'Zelene vrpce Naste Rojc i Stjepana Lahovskog' otvorena je u Hrvatskom muzeju arhitekture do 13. svibnja 2007.           
Powered by !JoomlaComment 3.26
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved." |
||||||
