Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

O hrvatskim poetesama
Nedjelja, 24 Veljača 2008
Piše: Darija Žilić

Prošle su godine ženske spisateljice uzele nekoliko značajnijih književnih nagrada. Iako se njihovi trijumfi nastavljaju i dalje, predrasude prema književnicama i feminističkoj kritici još su prisutne.


Image
Jasna Melvinger
Prošle sam godine, na prijedlog kolege Branislava Oblučara, postala članicom žirija za mlade pjesnike za nagradu Goran. Tada smo Ivica Prtenjača, Miroslav Kirin i ja imali prilično jednostavan zadatak. Naime, u mnoštvu rukopisa izdvajao se onaj mlade Splićanke Marije Andrijašević. Riječ je o narativnoj poeziji, radikalno ispovjednoj, u kojoj se poetizira odrastanje u društvenom i obiteljskom ludilu, ali se ipak želi sačuvati autonomnost, pa Marija odlučno naglašava “ja ne volim udruge, ubijaju idenitet”. Da je Marijin “glas” itekako prepoznatljiv, pokazalo se i kasnije, kada je polemizirala u časopisu Poezija s Milkom Valentom, i kad je postala zapažena kolumnistica.

Ove godine imali smo nešto više zanimljivih rukopisa, izdvojio se onaj Antonije Novaković. Dobitnica pak Goranova vijenca je Jasna Melvinger, pjesnikinja i znanstvenica. Tako se zapravo dogodilo da u godini koju su kritičari označili kao “žensku” i to zato jer su dobitnice nagrade Kiklop uglavnom žene (Slavenka Drakulić, Daša Drndić, Zrinka Pavlić), i dobitnice Goranove nagrade postanu žene.

SKUD Ivan Goran Kovačić je napravio još jedan važan potez- reizdana je knjiga Vesne Parun “Zore i vihori”. Riječ je o zbirci pjesama kojom je ova slavna pjesnikinja na velika vrata ušla u hrvatsku književnost. “Zore i vihori” naznačuju vitalizam, slavljenje života, erotičnost, satiričnost - oznake koje će postati prepoznatljive za pjesništvo Vesne Parun. Treba napomenuti kako je tadašnji književni kritičar Jure Franičević Pločar iznimno burno reagirao na tu knjigu. O tome piše Zvonimir Mrkonjić u svome eseju o Vesni Parun.

Image
Vesna Parun
Iz eseja “Osamdeset godina Vesne Parun” izdvajam sljedeći citat:

“Vesna je nakon blistavih Zora i vihora (1947.) poslana na izgradnju omladinske pruge gdje umalo nije umrla od tifusa. Scena susreta Vesne Parun s partijskim uglednikom Marinom Franičevićem na gradilištu pruge, gdje je on izvješćuje kako se kritički obračunao s njezinom zbirkom, simulakrum je obrednog silovanja, osveta poeziji i pjesnikinji zbog njene ljepote.” (Z.Mrkonjić-Prijevoji pjesništva I, Altagama, 2006.)


Image
Tea Benčič Rimay
Vesna Parun postala je metafora za hrvatsku poetesu. Nazivaju je ludom, zanemaruju, a njezini se rođendani ne obilježavaju pompozno kao oni Dragutina Tadijanovića. Pjesnikinje su i inače redovito zanemarene i u pjesničkim antologijama. Stoga je važna knjiga “I bude šuma”(Altagama, 2005.) Tee Benčič Rimay u kojoj ova znanstvenica izdvaja značajne pjesničke opuse hrvatskih pjesnikinja. A kakav je tretman kritičarki, govori sljedeći podatak. Naime, u najnovijem broju Sarajevskih sveski (broj 17, 2007), posvećenima književnoj kritici u književnostima zemalja iz područja regije, mladi znanstvenik Leo Rafolt u tekstu “Pribilješke o tranzicijama suvremene književne kritike”, nabraja uglavnom uvažene kritičare starije generacije, akademike itd. Zanimljivo je kako neki od njih već duže niti ne pišu književnu kritiku, no mladi Rafolt očito ne želi riskirati- jer lako je hvaliti akademike, to je ulizivački! Ignoriranje kritičarki zapravo i ne treba čuditi. Dovoljno je podsjetiti na primjer Ljerke Mifke o kojoj je pisala Tea Benčić. Riječ je o također zanemarenoj pjesnikinji i kritičarki. U prikazu Lea Rafolta ne spominje se pak ime Tee Benčić Rimay, premda kontinuirano piše u Vijencu, Europskom glasniku, surađuje na hrvatskom radiju.

Image
Ljerka Mifka
No ne samo kritičarke, već i feministička književna kritika još uvijek je stigmatizirana, premda je jasno da se suvremena poezija ne može tumačiti bez poznavanja barem temeljnih djela feminističke literature. Kao izvrstan primjer feminisitičke pjesničke kritike izdvojila bih tekst “Muška kritika (ne) ostvarenog ženstva ili nijemo carstvo Dore Pfanove” (časopis Treća broj 2, 2002.) u kojem autorica Jasenka Kodrnja upravo na primjeru recepcije “Sabranih pjesama” Dore Pfanove, koji je priredila već spomenuta Ljerka Mifka (DKH, 2002), vrlo zorno prikazuje nemuštost kritičara koji pišući o njenom opusu govore o neostvarenom ženstvu (Vlatko Pavletić), nedorečenom, neiskupljenom ženstvu (Ljerka Car Matutinović), zastranjivanju i sublimaciji (Saša Vereš).

Najtragičnije je što se ovi toposi ponavljaju u kritikama i drugih pjesnikinja. Tako primjerice Željko Sabol pišući o pjesništvu Sonje Manojlović ističe kako ona “ne upada u bijednu i sentimentalnu afektivnost koja je posebno karakteristična za “žene-pjesnike”” (Razlog, br. 41/42, 1965.). Naime, emocionalnost i sentimentalnost su oznake koje se često pejorativno vežu uz pjesništvo žena. Jedan od najpoznatijih hrvatskih teoretičara Cvjetko Milanja u pogovoru izabranih pjesama Sonje Manojlović “Upoznaj Lilit” (Konzor, 2002.) ističe kako se njeno pjesništvo odlikuje feminilnošću, a ne nekim pomodnim feminizmom. Pritom uz njeno pjesništvo veže termin “efekt ženskog” kojeg vrlo neodređeno tumači kao “prepuštanje, dati se razumno”. Feminilnost tako postaje primjerenija od agresivnog feminizma, a pasivne oznake koje se vežu uz efekt ženskog, govore i o percepciji ženskog subjekta u poeziji kao pasivnog.

Ne treba niti naglašavati da, ako se bavite feminističkom kritikom, vrlo lako možete dobiti stigmu lezbijke ili vještice. Ako se bavite suvremenim pjesnicima, može vam se lako imputirati da zaboravljate na časne starine i tradiciju i to zbog neznanja. Naime, kvazielitizam koji prezire internet kao đavolji izum (kako je o internetu pogrdno zborio Mandić u emisijama “opće prakse”), još uvijek je dominantan trend. Još uvijek je poželjnije pozivati se na razlogovce, poželjnije se zabiti u hermetičnu kulu zastarjelih teorija, nego se prepustiti fluksevima novih teorija & tehnologija među kojima je svakako feministička kritika. Srećom, predrasude i prema književnicama i prema feminističkoj kritici i teoriji ipak s vremenom postaju sve manje naglašene. Dovoljno je podsjetiti na podatak s početka teksta - književnice su trijumfirale ove godine i ovo je “ženska” godina!


Tekst preuzet sa kulturpunkt.hr-a
 
Prilagođeno pretraživanje

| Powered by Joomla and NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)