Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

O pjesništvu Jagode Zamode
Četvrtak, 15 Veljača 2007
Piše: Darija Žilić
Jagoda Zamoda, novinarka je i pjesnikinja.
Suutemeljiteljica je i jedna od urednica Biblioteke Quorum (1984,-1986.), te suvoditeljica Tribine DKH (1985.-1988.). Priredila je za objavljivanje na slovenskom jeziku izbor 'Ne, to nije ništa' (jedna hrvatska pjesnička generacija), Ljubljana, 1988., i 'Izabrane pjesme' (Varaždinski književni zbornik, 1996.).
Sudionica je mnogih  književnih susreta i dobitnica brojnih književnih nagrada. Pjesme su joj uvrštene u različite izbore, panorame, preglede i antologije, te prevedene na desetak jezika.Jagoda Zamoda autorica je šest zbirki pjesama
“Kresni riječju (pjesme u prozi), Zagreb-Beograd, 1978.,
Knjiženstvo van sebe, Zagreb, 1981.,
Kaseta “evo;-ta!”, Zagreb, 1987.,
Osjećaj sreće (pjesme u prozi), Zagreb, 1987.,
Kao da sam tu živjela, Rijeka, 1987.,
Ne dam se zapamtiti, Zagreb, 2004.

Prošle je godine u izdanju Altagame objavljen izbor iz njezina pjesništva "Moj glas ili uživo”, a autor izbora i predgovora je Cvjetko Milanja. Jagoda Zamoda je uz Anku Žagar i uz ovogodišnju dobitnicu Andrianu Škunca, jedina pjesnikinja koja je dobila prestižnu nagradu Goranov vijenac.

No nažalost, njezino pjesništvo i nije osobito poznato, posebno zato što posljednjih petnaestak godina nije objavljivala, pa je doživjela književnokritičku i antologijsku marginalizaciju, kako tvrdi autor predgovora ovom  izdanju Zagodinih izabranih pjesama, Cvjetko Milanja.
Jagoda Zamoda pripada skupini offaša, ali se, kako ističe Milanja, svojom radikalnošću razlikuje od te grupe. Milanja  uz njezino pjesništvo veže sintagmu ”bremenitost riječi” koja zapravo svjedoči o tome kako su riječi izgubile svoju autentičnost, kako stvarnost prlja riječi, a tek povremeno će se doći do toga da i riječi mogu proizvoditi lošu stvarnost. U drugoj i trećoj zbirci pjesnikinja je znatno radikalizirala svoju poziciju jer prekida sa semantičkom i sintaktičnom prohodnošću. U zbirci “Osjećaj sreće”  nadovezuje se narativnošću na prvu zbirku, a njezina posljednja zbirka “Kao da sam tu živjela” na neki način  predstavlja sintezu njezina dva pristupa.


Milanja ističe kako se Jagoda Zagoda pojavila prvom zbirkom Kresni riječju (1978.) unutar pitanjaškog pospremanja - glavna tema njezine prve zbirke je “riječ”, odnosno šimićevska potraga za pravom riječi. Kada je postavlja u offaški i postpitanjaški kontekst, Milanja veže uz njezin rukopis oznaku radikalnosti koja je i izdvaja. U toj prvoj zbirci ističe kako je lirski kazivač na “objektivnoj” poziciji pri problematiziranju “svijeta” i “pisanja”.

Tako u pjesmi “Rješenje”  riječ zajedno sa svojim izvedenicama - rječetinama i rječurdama, postaje ono u što se pretvara sve ljudsko. Zagoda na duhovit način govori o komunikaciji, riječi tretira kao ljudska bića - “tu su riječ na put poslali”, njoj su najdraže pobili, ona ima dušu koja je na “tužnom svijetu” (pjesma “Jedna”). O riječima se može sanjati, one se kreću, poput žena uživaju u shopinzima, mogu stvarati drugi svijet, kako bi se zaštitile, ali se i mogu jednostavno skameniti pred ogledalom vode. Postoje stupnjevi na kojima se upoznajemo s riječima-od djetinjstva, a čitav je život traganje za jednom riječi koja “te protrese poput uragana i privede pameti”.

Ponekad se ne izgovara riječ riječi, ali se indicira kao u pjesmi “Crv”. Subjekt je neodrediv-može biti tek jedna riječ, riječ-kuća i moguće je tad biti sa mnogima. Riječ, kao u pjesmi “događaj”, nije stasis, već je neko zbivanje. No ponekad se riječi pretvaraju tek u one koje su vođene-kao psi koji se vode na uzici, pa se odmjeravaju na šetalištu. Ponekad, zbog česte upotrebe, riječ se osjeća  istrošenom, nekad neiskorištenom, jer ostaje tek doslovna, nije smještena niti u jednu figuru, već je u poznatim kontekstima, pa je mogla samo zamišljati “neobične metafore kamo bi mogla poći na ljetovanje”. A pravi kontekst riječi jest pjesma, samo je ondje zaštićena jer “tu je ona svoj gospodar”. Uz riječ česta je riječ muka, premda je čudesna, ona ipak puzi “pred ljudskim stopalima”. I premda se ona razlijeva iz uhodanog, ipak je na kraju sapeta i svezana, gotovo bezglava. Zamoda istražuje genitivne metafore- npr. tišina riječi. Svijet o kojem piše, obično  samuje između četiri zida, svijet se sabire svijetom i nalazi mir na papiru. Pjesnikinja propituje povezanost svijeta i slike; svijet se ruši sam od sebe. No zanimljivo je kako zadnju inicijativu ipak ima riječ.N itko nije sam na svijetu, svjetovi se dijele, u njih se ulazi.

Zagoda  govori o postojanju tajne koje nema svoje mjesto - ni u svijetu, ni izvan njega. Kada propituje odnos riječi i svijeta, tad je osobito važno naglasiti da je riječ metaforički predstavljena kao neka ugodna kuća u kojoj možemo naći mir, u kojoj se možemo upoznavati sa sobom, sa drugima, ali i sa svijetom.U naslovnoj pjesmi “Rješenje” indicira se odnos riječi i stvari. Naime, umjesto stvari, zamjena za stvari postaju riječi u kojima “sve je pohranjeno”.

U pjesmi “Razgovor” na zanimljiv način govori o nemogućnosti komunikacije-razgovor magle i košute je nemoguć jer ne “govore” istim jezikom. No događaj nastaje kad unatoč različitosti dolazi do komunikacije jer zapravo govor biva opredmećen. Stvari o kojima je magla “pjevala” postaju opredmećene u ono što bi košuta mogla pojesti, pa je košuta počela brstiti upravo te lijepe trenutke o kojima je bilo riječi u maglinom pjevu. I zapravo  se kroz čitavu zbirku govori o riječima i neriječima, o tome što može, a što ne može biti iskazano riječima.

Riječi su i one koje se, poput žena, ogledaju u zrcalima ne bi li provjerile vlastitu dražest. No iluzija nestaje onda kad, u mlaki vode, ugledaju sebe. Upravo ta voda jest realnost s kojom se suočavaju nakon podilaženja koju im je nudilo zrcalo. Riječi su ponekad poput pasa, vode se na uzici, čine radnje koje čine i psi, one su samo tu da se kreću tragovima svojih gospodara, nisu slobodne (pjesma “šetalište”). Nerijetko Zamoda piše o rađanju riječi, o golim riječima koje su tek rođene, o rađanju novih narječja (npr. novorođena narječja mora-školjke u pjesmi “val”). Ona također naglašava stupnjeve odrastanja riječi, koje su gotovo nalik na odrastanje čovjeka, ali ono što naglašava, kao što je već spomenuto, je to da bi sve trebalo završiti nalaženjem neke posebne riječi, one koja bi trebala protresti poput uragana. No također je važno naglasiti kako u pjesmama u prvoj zbirci Zagoda stvara pjesmu tako da stvori neki događaj, pa onda oko njega plete bajkovitu naraciju. U pjesmi “događaj” to čini vrlo eksplicitno, a riječ joj postaje ne stasis, već zbivanje, glavni aktant koji stvara događaj, u njemu sudjeluje, a na kraju, kad se zasiti, prekida igru.

Riječi su također, one koje se umaraju, mijenjaju mjesto boravka, odlaze na odmor.O tome je riječ u pjesmi “Mučenica”. Naslov te pjesme samo je tek jedna od niza trpnih oznaka koje pjesnikinja veže uz riječi. Naime, riječi su one nad kojima je vršeno nasilje, njima su pobili, uprljali ih slomili. Ali ipak ono najgore što se može dogoditi riječi je to da bude  doslovno shvaćena. Naime, tako se njezina mnogoznačnost poništava, ona se svodi na poznate kontekste, zarobljena je u jednodimenzionalnosti. Prividna sloboda koju bi mogla imati ne postoji- riječi su jednako neslobodne kao i ljudi. U pjesmi “Htijenje” nalazimo i stih koji to potvrđuje; “Ljudi se nemaju na što žaliti; ni s riječima nije mnogo bolje.”Jedini prostor u kojemu one imaju slobodu je pjesma jer tek tu je riječ“ svoj gospodar”.

Jedan od toposa u toj prvoj zbirci je svakako ta nemogućnost komunikacije. Naime, govor ne pridonosi razumijevanju- naprotiv, tek govorom se gubi govor. Riječi prestaju biti mjesto razmjene, ono što se ponavlja, jer one su nepovratne-kad se izgovore, nestanu i tako nestane i komunikacija (npr. za vrijeme ručka).

U idućoj zbirci “Knjiženstvo van sebe” Zagoda  istražuje traganje za srećom, definira sreću, nabrajajući pritom neke njene moguće oblike.  Ona nabraja stereotipe, a uz to traga za vlastitim definicijama- jer u tim pjesmama najčešći su izrazi tko zna, možda, ne znam. Pjesnikinja traga za definicijm sreće, a to će postati vrlo važna tema u njezinim idućim zbirkama, pritom nabraja neke već uobičajene oznake sreće, koje su česte u građanskom životu- sretan brak i obitelj, bliskost i ravnopravnost. Neke pjesme čine se kao odgovori na anketna pitanja, kao npr. pjesma “Još ne, ali se jako bojim”. Riječ je o, kako Milanja piše, “anketnoj istini svijeta”, njegovoj empirijskosti do koje se dolazi  upravo takvim katalogizacijama, opisivanjima nizanja što je tek prividno odsuće emotivnosti.  

U pjesmi “Ljubav, bliskost, ravnopravnost” permutira razne riječi i izraze, razmješta ih ne bi li došla do rješenja, pronašla bliskost. U pjesmi “Kongo” zamišlja gdje bi mogla živjeti i zašto, nabraja razne zemlje, a nakon odluke da ipak ostane, opet se vraća na odluku, pa ponovno nabraja. Repeticije se samo umnažaju. Kada piše o prijateljima i prijateljicama, osobine koje niže uz njih nisu nimalo pohvalne - sebičnost, laž, nekorektnost. Ponekad, kad piše o društvenom uređenju, niže fraze o ostvarivanju budućeg društva, kako bi pokazala besmislenost takozvanih utopija. Pjesma “i previše” ponajbolje govori o toj nesigurnosti - lišena nabrajanja, govori o vlastitom premjeravanju koje se kreće u relacijama previše, jako puno, sasvim dovoljno, relativno-da. Zapravo je riječ o nemogućnosti donošenja odluke-zato i piše o dogovornim poslovima, priželjkuje jedan takav, u pogonu s radnicima. Njezin lirski subjekt je obasipan sugestijama-prijatelja, društva, roditelja kako da uredi svoj život, a odluka i vlastita inicijativa nekako izostaje.

Komunikacija se svodi na nerazumijevanje, neshvaćanje, na savjete i prodike - o tome govori pjesma “Svađa”. U toj zbirci, kako zapaža Milanja, leksički se materijal zbirke metonimizira i konotira trošivu uporabnost pragmatičnih govornih praksi (novine, parole, poštapalica). I gramatičnost je narušena- on je naziva društvenim ugovorom i dnevnim pragmatičnim realizacijama u relaciji subjekt-objekt. Riječ je o (kvazi)objektivnosti i o, na prvi pogled, o odsuću emotivnosti, odnosno proizvodi se svojevrsna receptura – “poučni” načini pripravaka i uređenja dnevne pragmatike, od intimne, intersubjektivne do društvene.Još jedna važna oznaka ove zbirke je globalna razmrvljenost. Mediteran o kojem piše u pjesmi “stop-sninmka” nipošto nije neka kulturna ili hedonistička oaza, već mjesto na kojem se ratuje i koje je metaforički predočeno metaforom orijentalne žene- “Mediteranska kultura pleše rat/pod sedam velova,”

Za treću zbirku “Kaseta “evo; ta!”, Maleš navodi kako je riječ o zbirci poduljih poetskih tekstova ispovjednog karaktera.U drugoj i trećoj zbirci, ističe Milanja, Zagoda se priklanja radikalizmu, te ističe da ono upravo stoga ostaje bez ozbiljnijeg kritičkog uvida. Maleš pak nadopisuje kako u toj zbirci  autorica tematizira egzistencijal kategorije kao što su neodlučnost, repeticija, jednačenje međusobno isključive semantike, a potom i osobni konfesionalizam. S tim izborom korespondira izbor sintakse jer upravo u tim dugim rečenicama, piše Maleš, ona ne naznačava, već i razvija problem nesnalaženja subjektiviteta u zadanoj egzistencijalnoj zoni.

I Maleš inzistira na radikalizmu, jer riječ je o tome da ona negativnom dijalektikom, govorom egzistencijalističkog nasljeđa, privatnim radikalnim empirizmom, inzistira na opisu svakodnevnih rituala, akribično bilježi svaki detalj banaliteta bilježeći pritom gradski simultanitet i povezujući ga s vlastitim asocijacijama. Kao u Beckettovim romanima, stalno je prisutan paradoks - bilježenje afirmacije, pa odmah zatim negacija, čime se indicira nemogućnost spoznavanja nekog stvarnog stanja - “Sve nije toliko. Sve toliko. Sve nije toliko”. Lirski subjekt ostaje zarobljen u tom jeziku, kako ističe u pjesmi “Kapci” ili pak bilježi mogućnosti koje su pred njom, prenosi neki svoj unutarnji monolog, kao u pjesmi “gošća”. Njena junakinja Jagoda obraća se sebi, i kao da prenosi neku dezintegraciju tijela-jezik daje ostavku, žlijezda štitnjača se distancira, a i koža više nije njezina jer “ne može više obavljati svoj posao”.

Ona opisuje sebe na fotografiji,  proporcije vlastita tijela, otkriva značenja koja su izmaknula fotografiji. I Maleš bilježi kako kod Zamode nipošto nije riječ o praksi i djelovanju, nego o dapače, vječno odgođenom. U pjesmi “korice, posve sporo”, dok bilježi dnevnu rutinu, njezin zapis postaje zapis koji svjedoči o njezinoj nemoći. Njezina koža nije”ispunila očekivanja”, ona nema više živaca. Stvari prestaju biti bez smisla, one postaju dio neke politike, pa je npr. jogurt razvodnjena politika, kao i mlijeko, a šećer mijenja svoju politiku skoro svaki dan. Ona se pak osjeća kao osoba bez pamćenja i sjećanja,  preostaje joj tek da konstatira... ”Nikog… ništa… nigdje… prije mene”.

I čini joj se kako više i ne pamti prethodne tekstove, lektiru i dolazi u situaciju da konstatira kako zapravo nijedna priča još nije započela i kako “književnost počinje od mene”, a to znači od životnog fakticiteta, od njezine tjelesnosti, a upravo tijelo u prostoru omogućava  perspeketivu iz koje onda možemo odrediti odnose. U tom kontekstu treba  izdvojiti pjesmu “Ubijte ranjene konje” i to zato jer je ekološka - u njoj nabraja ranjene predmete, biljke, životinje, a sebi se obraća i u trećem licu, promatra, bilježi opise koji su “obični, strpljivi”. U pjesmi “kaseta broj tri” bilježi ono što se događa tog trenutka.

Milanja bilježi kako se u toj zbirci autorica vraća lirskom subjektu i to do konfesionaliziranost i  privatnosti, dok na stišno-sintaktičnom planu  nastavlja iskustvo druge zbirke jer riječ je o sinkopiranju.Ona tematizira nesnalaženje pojedinca u socijanom okruženju, lirski subjekt opire se banalnosti i repetitivnosti svakodnevnice, a to je tema koja će se javljati i u njezinim idućim zbirkama.
Milanja se ne slaže s  intepretacijom Branka Maleša kako je ovdje riječ o filozofsko-egzistencijalnim implikacijama, već ističe kako je riječ o empiriji, o detaljnom katalogiziranju dnevnih pragmatičnih iskustava, a to će biti također naglašeno i u idućim zbirkama. Knjiženstvo (a riječ je o, kako ističe Milanja, interteksualnom citatu tog devetnaestostoljetnog pojma) i je izraz kojima ironizira neki starinski patos.  

Za zbirku “Osjećaj sreće” (pjesme u prozi) iz 1987. godine, Maleš bilježi kako je u toj zbirci riječ o taksativnom pregledu nemoći i nemogućnosti bića - u svijetu. Sam pak osjećaj sreće je osjećaj prave egzistencije. Milanja bilježi kako za razliku od Dalibora Cvitana, kojeg zanima pravo na nesreću, Zamodu zanima pravo na sreću , pa makar i uz dodatak kako se osloboditi tog osjećaja. To je onaj trenutak kad je postojala tek jedna knjiga kao odraz neke cjelovitosti i znanja vlastita mjesta prije nego što se “počelo drugačije govoriti”. Sad je znanje raspršeno, ne može se obuhvatiti i donijeti sreću koja proizlazi iz cjelovitosti. Zato u pjesmi “Sprega” i naglašava “ne znam gdje mi je mjesto”. Njezin subjekt je deteritorijaliziran, a to znači da ne želi biti vezan uz tek jednu adresu, već da  želi biti vezan uz stepe, pustinje i to zato “da se ne obrađuje trajno isti komad/zemlje”.

Tada se i postavlja pitanje pripadanja-jeziku, narodu.Tad se, kao u bajkama, kao pomagači pojavljuju životinje, a mjesto življenja ne biva vezano uz vlasništvo jer takve oznake nema, pa se ne smije nikome niti pripadati. No ona i zapisuje kako nastaju države, vlasništva, zaposjedanja zemlje, tako da postaje jasno kako je nemoguće pronaći neoznačen prostor, izvan simboličke igre moći. Ona ipak pokušava izmaknuti, ne biti imenovana, jer tako će biti uključena u mrežu, pa ističe kako njeno ime “dobro se drži i izmiče svim mogućim jezicima/strelovito!”Ona kao autorica također prikazuje nevažnost autorskog imena. Njezino je ime izvan jezika, od njega bježi, prelazi jezične granice da ne bi bilo ulovljeno.Njeno bilježenje, stvaranje tragova  postaje vezano uz knjigu koja biva personficirana, koja bježi od riječi i pretvara se u predmete “kijaču,/prastaro oružje”. Njezin lirski subjekt je nomadski, a to znači da ona ne želi biti vezana uz jedan prostor, već ga želi svladavati ”da se ne obrađuje trajno isti komad/zemlje, da se ne bude na adresi varaždinskoj, na/adresi zagrebačkoj”.Tad domovina nije neka država koja čuva svoje teritorij, već spilja kao ljudsko boravište.

I zapravo riječ je o tome da se želi zadržati svoj glas, svoj govor, napjev, a to se najbolje moglo u neka davna vremena kad su tek nastajala prva naselja. I zapravo ne zna se kome su potrebna polja, isušivanja, krčenja, ukratko čitava civilizacija.

Iste godine kad se tiska i knjiga pjesama u prozi “Osjećaj sreće” izlazi i opsežna zbirka “Kao da sam tu živjela”.Riječ je o dugim pjesama, za koje Maleš bilježi da je riječ o svojevrsnim poemama stihovanim i iscrpljujućim istragama o subjektu i govoru, pojedincu i vlasništvu, imenu i identitetu. Subjekt je situiran u svijet koji je ispražnjen. Taj subjekt “ja”u ambijentu umreženog ili ispražnjenog značenja, više ne pronalazi niti legitimaciju u današnjem svijetu. Subjekt  se pojavljuje kao proučavani objekt (pjesma “Predmet ili razapeti žicu”). U pjesmi “Ja (strpljivo)”, autorica  kao da katalogizira sve predmete, stvari, nabraja vrlo iscrpno, ali pritom nam ne odaje mjesto, tj. poziciju iz koje piše, pa stoga niti ne može govoriti o vlastitoj lociranosti (“i ni da zucnem/o mjestu na kom se nalazim”). I kasnije će jedno od dominantnih toposa u toj zbirci biti upravo traženje mjesta na kojem “možemo imati vlastitu sudbinu”. Cjelovitost njezina subjekta ne postoji, on je sastavljan ili od  ugrušaka ili od  neprozirnih slika ili od nerazumljivih rečenica. I naposljetku, sebe određuje tek kao anakronizam (pjesma “Ugrušak iliti ja (nevoljka))”. I u ostalim pjesmama dominiraju izrazi vezani uz krhotine i rasap. U zbirci, kao što je spomenuto, važni su odnosi relacije unutar kojih se kreće Zamodin lirski subjekt. Ona na trenutak sebi pristupa objektivizirano, pa potom otvara i neku vrstu dijaloga sa nekim tko bi mogao znati gdje je ona, Jagoda. Na kraju, ostaje nesigurnost- ne može se saznati tko je zapravo Jagoda, ali ne može se niti odrediti mjesto na kojem se nalazi:
“Tamo - i nigdje drugdje.
Tamo - ili nigdje drugdje”.

Ona pokušava otkrivati mnoštvenost svojih lica, pokušava dokučiti tek ono lice sada, ono koje je drugačije od lica nekad, ili bi barem trebalo biti drugačije. Ostaje na kraju opet nejasno, nespoznato, jer se potraga završava “na dohvat ruke”. I Maleš ispravno ustvrđuje kako se identitet traži  u iscrpljujućoj stihovnoj istrazi.    

Posljednja zbirka “Ne dam se zapamtiti” sadrži pjesme koje su nastajale u različitim vremenskim periodima. Prvo dio knjige čine oni koji su nastali od 1982. do 1987. godine, dok drugi dio iz 2001. godine čine “jednostihovne pjesme bez naslova” naslovljene “nema me”, a u njima ponovo tematizira njezin kroz oduzimanja i dodavanja - jednu Jagodu moguće je zamijeniti drugom, jer samoj se sebi čini prozirna.
Kad opisuje sebe, njezin lirski subjekt veže oznake - zaprljana, zadihana, zbunjanost, uplašenost.  

Ona zapravo nikad nije dovršena-nigdje nije potpuno;
“ni tvoje ni moje nisam,
ni tvojemojemojetvoje,
ni današnje
ni negdašnje”,
osjeća se istjerana iz slike, iz portreta, izvan vremena, gotovo da i ne postoji, pa naglašava - “ne pružam više ni sjenu.
”Ona bi mogla biti i jedno i drugo, nema isključivanja, nema određenih osobina. Ona je napola, jer nigdje nije do kraja “skrivena, prekrivena, prelijepljena, premazana, ožbukana” (ni prvo ni drugo”). Na kraju te pjesme, upravo zbog te necjelovitosti, njezina se junakinja posve gubi, nestaje iz fotografije, portreta, u posljednjim stihovima ona više niti ne pruža sjenu. Njezina je pozicija  neodređenost - ona ne može iz grada, a ne može niti u grad. Posve je izmještena, u nemogućnosti da se odnosi prema bilo čemu, jer zapravo i nema svoje mjesto. Ona nije niti u svijetu, niti je utekla iz svijeta, a nije niti iz svijeta. Ne zna se uopće odakle dolazi i gdje se nalazi. A uz to, čini se kao da je i za druge nevidljiva, jer je nitko i ne pokušava niti spriječiti niti prenuti.

Ponekad, da bi zabilježila svoje postojanje, motri i bilježi svaki svoj pokret, ispisuje precizno sve što je okružuje - razne predmete, redakture, tekstove, ali ne otkriva mjesto  iz kojeg govori -
“i ni da zucnem
o mjestu na kom se nalazim”.
Time samo nadopisuje temu koja je započeta u prethodnim zbirkama-nenalaženje vlastita mjesta, izmještenost. Ili pak prisjećanje da je nekad postojalo to mjesto, ali da danas tek postoje tragovi koji upućuju na njegovo postojanje: ne zna se je li nestalo, rasplinuto, zamagljeno ili se samo skriva…Milanja pak uz te pjesničke postupke veže borhesovski postupak, a i prije je spominjao njezinu borhesovskuu svijest o epistemološkoj katastrofi - borhesovska monstruoznost, borhesovska katalogizacija svijeta.

No u fokusu je njezino vlastito tijelo koje nije integrirano, već je nepovezano, iskidano i isprekidano, a ono je, kako naglašava,
“suprostavljno republici svakoj,
carstvu svakom,
diplomaciji svakoj”.
Ona može izranjati iz svog tijela, a istovremeno ga može vidjeti, promatrati samu sebe kao objekt neke analize. Stoga nerijetko i supostavlja sebe kao subejkt i kao objekt, npr. u pjesmi “12” u kojoj ističe - “moglo bi joj se, moglo bi mi se štogod dogoditi”. Njezino tako nepovezano tijelo identično je s također s njezinom knjigom koja je isprekidana i iskidana. Ona bi htjela govoriti iz sebe, iz svojih pokreta, ali pritom nije sigurno koliko ima jastava koja je čine, a ne zna niti što se zapravo događa s njenim jastvima. U pjesmi “Sami ste gazde” zanimljivo je kako pojedini dijelovi tijela postoje sasvim zasebno, pa možemo ustvrditi kako je riječ o krajnjem stupnju dezintegracije.I zapravo kao da se dolazi u stanje neke bezvremenitosti jer nema niti sjećanja-upravo ne-sjećanje, ne-prepoznavanje, ne-razazanjavanje česti su izrazi koji dominiraju u ovoj zbirci. Ona nije niti sigurna u svoje ime-vjerno ime možda je i nije njezino, možda još je vezano za nju, a možda je  već izgubljeno.  Naposljetku, i sam naziv zbirke- Ne dam se zapamtiti-indicira zapravo nemogućnost da se bude zapamćen, da se bude u sjećanju, otpor da se bude zapamćen/a. Ona nije niti cjelovita niti polovična, ni četvrt, već  tek par “nekoliko nerazumnih poticaja” (pjesma “Ugrušak iliti ja (nevoljko”)). Njezin se identitet konstantno izgrađuje tek kroz oduzimanja i davanja -
“Još nešto dodati?
i onako
oduzet će mi se,
oduzet će mi,oduzet češ mi,
sve”.

Stoga Maleš pravilno zaključuje kako je riječ o samoiscrpljujućoj  semantičko-sintaktičnoj kastraciji, koja očekivano vodi u nepostojanje, u izravno jednačenje poraza i pobjede. To postiže već spomenutim nabrajanjem, opisom banalnosti, ili pak namjernim ispuštanjem nekog člana u stihu.U tom kaosu informacija, nemoguće je pronaći neki vrijednosni sistem, pa se i čini kao da vrijednosti nema. U njezinu radu, doista se može reći kako je kroz čitav pjesnički pokušaj  bila postavljena kao ozbiljnija komentatorica socio-egzistencijalnog, miljea.

Potrebno je naglasiti kako  Cvjetko Milanja pišući o ženskom u njezinu pjesništvu, “žensko pismo” povezuje s feminističkim šovinizmom, a potom dodaje kako se autorica nije dala zaštititi ženskom liričnošću, niti ženskim pismom. Milanja  dodaje kako je njezina zbirka strogo konceputualno izvedena, a uz to veže oznaku “muški” i dodaje da bi joj svako žensko pismo to zamjerilo. Pritom treba postaviti pitanje- zašto bi konceptualnost bila “muška”, odnosno zašto bi neka raspršenost trebala biti imanentna ženskom pismu. Milanja spominje i žensko i feminističko pismo, pa opet nije sasvim jasno što bi te oznake trebale implicirati, odnosno koje su se promjene dogodile otkad se to pismo pojavilo.

Konstatna angažiranost, povezana s naizgled objektiviziranim stilom, pokazuje nam posebnost njezina pjesničkog rukopisa. I zato je dobro, kako je i Milanja naglasio, da nije riječ o dezideologiziranosti njezina svijeta. No ne bih se složila kako je riječ o tome da je ironija postala autoričin”rezervat”. O tome svjedoči Maleševa opaska u tekstu o  zbirci “Kao da sam tu živjela”. Naime, on ističe kako je autorica  intervenirala u gramatiku i sintaksu da bi tako upozorila na njihovu proizvoljnost. Time je upozorila i na proizvoljnost nedodirljivih stupova društva i u tome, kao i u tematiziranju pojedinke i socijalnog okruženja, koji se provlači kroz čitavo njezino pjesništvo, nalazimo dokaz njezine angažiranosti, prije svega one emotivne, koja se prikrila ispod naizgled hladnog i objektivnog stila.

Tekst je prvotno objavljen u časopisu Riječi.
 
Prilagođeno pretraživanje

| Powered by Joomla and NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)