cunterview.net - Opus Biljane Srbljanović u kontekstu nove europske drame

Biljana Srbljanović
Piše: Milana Romić
Biljana Srbljanović^¹ zanimljiva je pojava u srpskoj dramskoj književnosti, dramaturginja koja je svojim dramama učinila radikalan presjek i unijela novine u srpsku dramsku književnost, a da je pritom duboko ostala svjesna vremena i područja u kojem stvara i na koje se njezine drame referiraju.

„Dok smo se još svi pitali smijemo li, znamo li, je li moralno, hoće li nas zabraniti, zatvoriti, maltretirati, uništiti nam karijere (koje se ustvari nisu niti započele), Biljana Srbljanović već je napisala sve.“ (Đilas, 2001:79)

Naglašavajući njezinu orijentiranost na Novu europsku dramu, niti želim umanjiti kvalitetu spisateljičina dramskog izričaja niti je svesti pod zajednički nazivnik s ostalim europskim dramatičarima te negirati originalnost autoričina dramskog teksta.

Analizirajući dramski opus Biljane Srbljanović u kontekstu Nove europske drame želim pokazati glavna obilježja te dramske poetike na njezinu primjeru dokazujući kako je svojim raznolikim dramskim stilom samo obogatila i unijela neke jezične, formalne i tematske novine u ovaj dramski smjer.

„I dok smo mi ostali bili zbunjeni činjenicom da događaji na ulici prevazilaze naše pozorišne moći, gušili se u osećanju manje vrednosti, dok smo gubili korak sa savremenim pozorištem, Biljana je prevazišla tu klaustrofobiju i dokazala da se može govoriti i da te čuju, citiraju, prevode, objavljuju i igraju tvoje komade čak i ako si iz Srbije – ako pišeš zanimljivo.“ (Đilas, 2002:25)

„Beogradska trilogija“

'Beogradska trilogija', 1997.

Biljana Srbljanović već svojom diplomskom dramom postiže visoku umjetničku razinu, a teme koje u ovoj drami naznačuje u kasnijim će djelima razvijati ih ili proširivati. „Beogradska trilogija“ drama je o emigrantima koji su u svojim najboljim godinama morali prisilno napustiti Srbiju. Iako su se raspršili po cijelom svijetu, nesreća njihove zemlje prati ih i tamo gdje na prvi pogled nema ratnog ludila, prisilne regrutacije i nacionalističkih mitologija.

Ova trilogija prati tri priče beogradskih građana u inozemstvu u istoj novogodišnjoj noći. Svi protagonisti žive u gotovo identičnim stanovima punim fotografija Beograda i života prije rata. Prva scena odvija se u Pragu u kojem se dvojica braće, Kića i Mića Jović, pokušavaju (bezuspješno) uklopiti u češku zajednicu. Njihovo nesnalaženje dramaturginja prikazuje na vrlo slikovit, ali i krajnje realističan način. Braća rade kao plesači mamba u smiješnim i kičastim odjevnim kombinacijama s visokim potpeticama, a ovaj izbor radne odjeće daleko je od tipično muškog radnog odijela koji bi bili prisiljeni obući u Srbiji - vojne uniforme.

'Beogradska trilogija', 1997.

U, na prvi pogled, nevažnim i svakodnevnim razgovorima razotkriva se duboka nesređenost i traume mladićā koje su ponijeli sa sobom bježeći iz Beograda od prisilne regrutacije. Oni nisu u stanju shvatiti raspad bivše zajedničke države nalazeći se u tuđoj državi: „MIĆA: Nego naš. To jest Hrvat... pa to, naš... Mislim, pričao je srpski. To jest hrvatski... Ma, taj kurac, šta god, važno je da sam ga razumeo“ (Srbljanović, 2000:9), a njihov očaj, unatoč udaljenosti od domovine, ne razlikuje se puno od očaja ljudi koji su odlučili ostati u Srbiji: „KIĆA: Ili je gospodin možda nezadovoljan što ga nisam ostavio kod kuće, što nisam pustio da ga mobilišu, da negde, na nekoj livadi, glumi naoružani narod, da jedno pet minuta brani nebesko srpstvo čije su granice samo Bogu poznate, pre nego što ga prvi metak ne oduva kod svetog Petra na fri šop!“ (Srbljanović, 2000:13,14). Njihovo nepripadanje doseže vrhunac kad im u posjet dolazi Čehinja Alena, a Mića, ne mogavši uspostaviti komunikaciju zbog nerazumijevanja češkog jezika (iako u Češkoj braća žive već dvije godine), počinje histerično recitirati rečenice iz prve lekcije „Češkog za početnike“.

Druga scena prikazuje novogodišnju noć u stanu gotovo jednakom onom u prethodnoj sceni. Ovdje Novu godinu pokušavaju dočekati dva para s malim djetetom koje ne prestaje plakati. Iako na prvi pogled dobro funkcioniraju u Australiji, gdje su kao mladi intelektualci pobjegli od režima koji je baš takve ljude slabo podnosio, njihov očaj pomalo izbija na površinu da bi ga vrlo dobro opisao jedan od ženskih likova:

KAĆA: (...) Oni su krivi što ja sedim ovde, umesto da sam kod kuće, sa svojim društvom, svojim prijateljima, da radim posao za koji sam se školovala i da od svoje, sopstvene, zarađene love, mogu pristojno da živim!!! Tvoj otac i tvoja majka i milioni takvih, koji su u pauzama pečenja rakije na placu i klanja prasića po kadama, glasali za one zlikovce, za lopove i kriminalce!!! Zbog njih ja nisam mogla da ostanem u svojoj zemlji, u svom gradu, zbog dođoša iz raznih Gurguzovaca i njihovih zemljaka odande, koji su mi odredili i vlast i život i sudbinu!!! (Srbljanović, 2000:47)

Njihov doček Nove godine prolazi u histeričnom plaču male bebe, eksplicitnim seksualnim odnosom preljubničkog para, te ispijanjem čaša alkohola u nadi da će se u pijanstvu pronaći zaborav.

I kad čitatelj pomisli da će treća scena, koja se odvija u Los Angelesu u istom stanu, uz dernjavu narodnjaka s mladom pijanisticom i glumcem iz Beograda koji očito ne pripadaju ovdje, ipak završiti uspostavom intimnosti, glumac Jovan pogiba od slučajnog hica. Besmisleno ubojstvo koje na simboličan način prikazuje milijune besmislenih ubojstava i žrtvi u ratom zahvaćenoj zemlji iz koje je pobjegao. Ubija ga američki državljanin srpskog podrijetla koji je uspio naučiti mržnju svojih srpskih predaka.

Unatoč tome što su napustili svoju zemlju, ni jedan od likova ne uspijeva izbjeći teror njezina političkog sustava. Štoviše, svatko od njih nastavlja bolno čeznuti za prijateljima i ljubavnicima s kojima se rastao u domovini, što znači da politička trauma prelazi državne granice i nastavlja trajati i izvan matične postojbine, dovevši do toga da pojedini likovi i umiru zbog produžene ruke političke opresije. (Govedić, 2005:85)

Četvrta scena zatvara krug događanja dočekom u Beogradu u kojem djevojka Ana Simović povezuje sve likove „Beogradske trilogije“ i na neki način čak i određuje njihove sudbine koje ostaju neriješene.

„Beogradska trilogija“ dojmljiva je i snažna drama o ljudima na vrhuncu života koje je politički režim učinio marginalcima i emigrantima na rubu društvene ljestvice. Simultanom radnjom i vremenom događanja, B. Srbljanović pokazala je očaj, bijes i nesreću ljudi koji pokušavaju preživjeti u suvremenom svijetu.

„Porodične priče“

'Porodične priče', 1997.

Nakon realističkog prikazivanja i pripovijedanja u „Beogradskoj trilogiji“, drama „Porodične priče“ svojevrsni je zaokret Biljane Srbljanović u alegorijski način pripovijedanja i prikazivanja stvarnosti. Bitno je naglasiti da je ovdje stvarnost toliko okrutna da ju je autorica bila prisiljena „ublažiti“ nizom postupaka.

Glavni protagonisti drame su djeca „koja funkcioniraju kao poludjela zrcala političke traume vlastitih roditelja“ (Govedić, 2005:85). „Porodične priče“ drama je za odrasle čiji su protagonisti djeca koju glume odrasli. Ti junaci mijenjaju spol, postaju psi, a majka i otac obitelji istodobno su i brat i sestra.

Drama počinje na dječjem igralištu s pijeskom koje je prljavo i zapušteno, a u njemu je samo jedno dijete - Nadežda, dijete s tikovima koje u gledatelju i čitatelju izaziva mučninu i fizičko gađenje i bijes (naznačeno u didaskalijama, op. M. R.). No, kako sama autorica napominje, ništa od navedena ne smije čuditi jer dječje igre mame i tate oduvijek su značila oponašanje onoga što su djeca opažala u stvarnom životu i kod roditelja i to su vjerno prenosila igrajući svoju igru.

Junaci ove drame uglavnom su u svojim ulogama odraslih; tek ponekad nekom od aktera dosadi igra i želi otići, ali to se ne dogodi. Djeca vjerno igraju uloge odraslih, Vojin je glava patrijarhalne obitelji koji do iznemoglosti tuče Milenu (svoju ženu, a sestru u stvarnom životu) i Andriju (svoga sina); Milena je pokorna ženica, a Andrija vjerno oponaša oca izgovarajući rečenice koje ga otac uči: „Pametan čovek poštuje pravilo: Glavu u pesak, dupe uza zid“ (Srbljanović, 2000:96).

Na djelu je kolektivna paranoja i nepovjerenje prema bilo kome. Jezik kojim djeca govore vjerna je reprodukcija jezika mržnje kojim govore njihovi roditelji. Nasilje se iznova i ritualno ponavlja u svakoj sceni, a Andrija na kraju svake scene na drugi način ubija svoje roditelje, da bi oni ponovno oživjeli u narednoj sceni (jer ipak je to „samo“ igra). Ubijajući svoje roditelje, Andrija samo odgovara na nasilje koje nad njim vrše njegovi roditelji.

'Porodične priče', 1997.

„Trauma zlostavljanja konstantno se izvedbeno ponavlja, sa svim svojim hotimičnim, ironijskim vampirizmom: djeca ubijaju, umiru i ustaju da bi izvela nova ubijanja, na neki nas način podsjećajući ne samo na strukturu horora, nego i na strukturu jednolične, mehaničke, emocionalno ravnodušne pornografije.“ (Govedić, 2005:86)

Biljana Srbljanović svojim dramskim postupcima i dramskom strukturom naglašava svojevrsnu igru u kojoj se nazire i ogleda realnost, na neki način dječja igra za odrasle pojačava efekt stvarnosti i realnosti ovog dramskog teksta. Iako je alegorija, ovaj dramski tekst ima određeno mjesto radnje, gotovo u svakoj rečenici sasvim je jasno da se radnja odvija u poslijeratnoj Srbiji. Dramski likovi Andrija, Milena, Vojin i Nadežda vjerne su kopije svojih roditelja, a puštanje papirnatih aviona uz imitiranje zvuka bombardiranja, masturbiranje jedanaestogodišnjeg Andrije dok pjeva četničke pjesme, ili suludi seksualni odnos s djevojčicom Nadeždom koja većinu vremena ne govori, već cvili i reži poput psa, samo su prizori okrutne stvarnosti u kojoj ta djeca moraju živjeti i prerano odrasti.

Na kraju samog djela prestaju igre i djevojčica Nadežda počinje stvarni monolog u kojem otkrivamo kako je ona stvarno ubila svoje roditelje slučajno ispustivši ručnu bombu; pri tome nas ovaj motiv asocira na toliko puta viđene scene i tragične sudbine gubitka djece ili roditelja u ratu. U svom potresnom monologu, jedinom koji ona izgovara u cijeloj drami, vidljivo je sve licemjerje i strahota današnjeg društva koje ne dopušta djeci bolju budućnost, a jednostavni dječji nestašluci dvostruko se teže vrednuju i više se osuđuju nego brojni „nestašluci“ koje čine njihovi roditelji.

NADEŽDA: Mama, probudi se, molim te, tata, tatice, izvini, nisam htela, stvarno nisam htela, neću više nikad... sa prljavim rukama za sto, da pravim krmače na knjigama, da rasturam novine, da izvikujem parole, da tražim pare, da plačem kad se udarim, da cepam čarape, da se zaljubim, da pljujem supu, da kradem pare iz novčanika, da gulim kolena, da tražim slatko, prepisujem u školi, da pričam o politici, da se gadim kad tata podriguje, da tražim nasledstvo, pomoć, stan, da planiram budućnost, da želim svoj život, da imam svoje mišljenje, da tražim napredak, sreću i mir, da odrastem, da se udam i da imam decu...! (Srbljanović, 2000: 164)

„Pad“

'Skakavci', 2005.

Obračunavanje s ideologijom i njezinim strašnim posljedicama polazna je točka i tema drame „Pad“. Konkretnu ideologiju fašizma B. Srbljanović smješta u Srbiju, želeći naglasiti kako se fašistička ideologija javila i u njezinoj zemlji i da se povijest, nažalost, ponavlja.

Dramska lica ovog dramskog teksta nosioci su te ideologije. Oni ne funkcioniraju kao karakteri, to više nisu živi junaci kao u „Beogradskoj trilogiji“. Protagonisti drame „Pad“ funkcioniraju kao znakovi, simboli s osobinama koji vrijede općenito, a ne individualno. Glavni lik je Nadmajka Nacije koja iz scene u scenu porađa rekvizite i simbole potrebne da se stvori jedna nacija čiji je glavni cilj očuvati svoje granice i homogenost stanovništva. Ona rađa kuću i stvara temelje, zatim televizor kao glavni rekvizit obrazovanja novog naroda, zatim rađa kasarnu i crkvu u kojima se ogleda karakter naroda da bi na kraju stvorila bodljikavu žicu i ogradila cijeli prostor stvorene države. Ovi dramski rekviziti i postupci na snažan, slikovit i izravan način predočavaju čitatelju (a posebno gledatelju) rađanje jedne ideologijom zatrovane države u kojoj se različitost, individualne želje i život podređuju kolektivnom cilju – obrani i njegovanju države ugrožene od raznih „neprijatelja“.

SUNČANA: Ukidam pravo na lična imena, pravo na prezime i rodoslovno stablo! Svi kao jedan, svi u jedan glas, u jedan mah, na jedan mig, svi, jer su odabrani, svi, jer bi da se uznesu, čitav nacion jedan je pojam, jedna letelica, jedna svemirska stanica. Ukidam pravo na pomoćni glagol „hteti“, uvodim obavezu na glagolski oblik „morati“! Naređujem kolektivnu deobu sudbine, naređujem svima i za sve isto, naređujem da žene puste brade, a muškarci kose, naređujem svi da liče jedan na drugog, propisujem kolektivnu operaciju lica, ukidam jedinstvene otiske prstiju, zabranjujem mozak kao samostalni organ, različit krvni pritisak i temperament! Zahtevam da svi udišu u isto vreme, a izdišu kad ja to kažem, nikakva različitost neće se tolerisati!

Uvodim smrt kao istorijsku obavezu, a život, kao pitanje izbora, potpuno, definitivno i neopozivo. UKIDAM! (Srbljanović, 2000:216)

Autorica se izruguje svim nacionalnim mitovima koji su osobito naglašeni u vrijeme ratova i buđenja nacionalne svijesti. Ona se satiričnim replikama i postupcima ruga srpskom narodnom blagu, narodnim vjerovanjima i običajima (osobito ruralnim) i oštro kritizira lažnu visoku moralnu svijest intelektualaca, svećenika i generala koje na sceni utjelovljuju dva lika (Stratimirović i Glogov), mijenjajući odjeću i rekvizite prema potrebi.

Biljani Srbljanović jako je stalo da poruka ove drame dopre do čitatelja, a posebno do publike. Ona ju želi doslovno uplašiti i dovesti u stanje nelagode pretvarajući je u jednu od žrtava ideologije koja se odigrava na sceni. Ona to postiže postupkom u kojem jedan od likova na sceni, Jovan, nišani snajperom pojedince u publici te bira žrtvu koju će ubiti. Autorica u didaskalijama navodi: „Veoma je važno postići barem trenutak parališućeg straha među publikom“ (Srbljanović, 2000:237). Ovim postupkom snažno se želi naglasiti da barijera između kazališne predstave i publike nestaje, da je ono što se odigrava na sceni itekako stvarno i zastrašujuće te da žrtva ili sudionik u fašističkoj ili bilo kojoj totalitarnoj ideologiji može postati bilo koji pojedinac/pojedninka u publici.

Jedini lik koji na kraju uspije pobjeći iz bodljikave žice stvorene nacije jest Nacionalno Kopile Jovan, kojega Majka ubija i koji se na taj način uspijeva osloboditi okova nacionalnih mitova i opsjednutosti veličinom naroda kojemu je i on pripadao. „Kao i u ostalim dramama B. Srbljanović, djeca su ta koja moraju prestati ponavljati zločine svojih zlostavljačkih, pa i fašističkih roditelja.“ (Govedić, 2005:95) Ova interpretacija završetka drame može se shvatiti kao sretan ili optimističan kraj, ne ironijski, već stvarno, iako je samo riječ o jednom pojedincu koji odluči zatvoriti oči pred moćnom Majkom Nacije. Iako alegorijski i fragmentarno ispripovijedana, drama „Pad“ vrlo je realistična, u nekim segmentima i politička drama. I u „Porodičnim pričama“, i ovdje, B. Srbljanović je fragmentarnom formom, ali detaljnim i opširnim didaskalijama uspjela stvoriti kritično i potresno djelo o različitim formama nasilja i posljedicama koje to nasilje čini ljudima, osobito djeci. Vidljivo je da su upravo djeca najvažniji likovi u dramama B. Srbljanović, koja su prikazana kao nakaze koje umiju pričati jedino jezikom mržnje, nasilja i netolerancije.

„Supermarket“

'Supermarket', 2002.

Drama „Supermarket“ nastala je po narudžbi njemačkog redatelja Thomasa Ostermeiera, zaslužnog za afirmaciju Sarah Kane i Marka Ravenhilla u Europi i sustavno promicanje nove drame. Svoj vješti kritičarski stil i izravno ukazivanje na nemoralne strane srpskog društva, B. Srbljanović u ovoj drami prebacuje u, na prvi pogled, drugačije društvo – europsko, da bi pokazala koliko je moralna i demokratska slika Europe lažna i licemjerna. Ova kritika uočljiva je već u naslovu drame gdje riječ supermarket metaforički označava i naglašava konzumerističko obilježje europskog društva koje se vrti oko novca i financijske dobiti. Pojam ujedinjene Europe samo je jedan veliki supermarket u kojima najjači dobivaju svu korist te propagiraju pravila i lažne vrijednosti ostalom dijelu kontinenta, koje ni oni sami ne poštuju. „'Supermarket' je najdrastičnija, najzabavnija i estetski najzanimljivija kazališna pljuska koju je Nova Europa dobila u ovih desetak godina postojanja.“ (Boko, 2002:165)

Dramaturginja vrlo ozbiljnu tematiku drame postavlja u formi žanra „soap opere“ odnosno „sapunice“ toliko prisutne na televizijskim ekranima. Ona taj žanr u isto vrijeme parodira i naglašava brojnim postupcima zamrzavanja likova na sceni, stvaranjem napete atmosfere tamo gdje napetosti uopće nema te beskrajnim ponavljanjem jednih te istih događaja u jednom te istom danu što su glavna obilježja ovoga popularnog žanra.

Glavni protagonist ove drame je upravitelj škole Leo Schwartz, pravim imenom Leonid Crnojevič (očitog ruskog porijekla) koji upravlja školom koju pohađaju samo dva đaka – njegova kćer Dianna i dječak Mali, pravim imenom Kemal Džahiri. Leo je emigrant s Istoka koji se naizgled dobro uklopio u novu zajednicu. Ima novo ime, dobar posao, dijete mu je socijalizirano u novu sredinu, a svog se podrijetla sjeti samo na godišnjicu pada Berlinskog zida kada ga dolazi intervjuirati lokalni novinar Brita. Problem nastaje kada Leo želi ispričati drugačiju priču Briti, priču političkog disidenta (za koju se ne zna je li istinita ili lažna), ali dolazi do jedne nepredvidljive teškoće jer se Leu neprestano ponavlja isti dan.

U sedam gotovo jednakih dana čitatelju se otkriva gotovo cijeli repertoar groznih postupaka koji čovjek može zamisliti i učiniti drugom čovjeku. U formi naoko besmislenih dijaloga i radnji saznajemo mračnu stranu školskog okružja i traumatične događaje koji se pokušavaju zataškati i skriti. Kao i u drami „Porodične priče“, i ovdje su meta najgoreg zlostavljanja djeca – Mali, koji prodaje svoje tijelo starijim muškarcima, i Dianna, koja je žrtva seksualnog zlostavljanja profesora. Sve se to odvija između uvježbavanja skladnog pjevanja austrijske himne i pisanja prigodnih sastavaka na temu „Dan za sjećanje“. Ova djeca samo nasljeđuju prazninu i nerazlikovanje istine i laži svojih profesora i roditelja koji ne žele prekinuti krug okrutnog nasilja prema njima.

Formi drame B. Srbljanović ne suprotstavlja samo temu, nego i jezik koji je brutalan, vulgaran i izravan i to osobito kad rečenice izgovaraju djeca. Ona su zaboravila jezik nježnosti i dječje igre, a njihov školski život odvija se u sjeni prostitucije i ideologije koja svu ovu strahotu mirno dopušta i tolerira.

MALI: (...) Vidi, razradio sam radnju, imam sad sedam stalnih i pun kurac povremenih klijenata, znaš li, krmačice, u kakvom svetu živimo? Hoće ćale malo da ga umoči, a da niko ne zna, posebno uvažena supruga i tri dražesne kćeri. Pa ne pita šta košta, samo da ga uvali na kratko. A Mali je tu, ne pravi problem, samo se naguzi i primi. (...) Sto maraka bulja, pedeset samo pušenje. Mada bih mogao da podignem cenu za felacio, više se traži... Samo, kad bi čikica znao da tu istu kitu, koju on balavi, srču i njegove dve starije ćerke, na smenu, kad se nađe prilika... (Srbljanović, 2004:159)

Drama završava scenom naslovljenom „Happy End“ u kojoj se seksualno zlostavljanje i pedofilija i dalje nastavljaju, a čitatelj ostaje svjedok strahote i laži upakirane u formu lako probavljive sapunice. „Svi se razneže. Milerova zajeca. Brita Malom uvuče ruku u majicu. Mali ga uhvati za genitalije. Diana grli Lea. Majer zagrli oboje, trljajući se o Dianinu zadnjicu. Svi se zamrznu. Ostanu tako gledajući u publiku.“ (Srbljanović, 2004:212)

„Amerika, drugi deo“

Nakon tri dramska teksta duboko uronjenih u srpsku realnost (bez obzira jesu li ispripovijedani realistički ili alegorijski), Biljana Srbljanović svoju dramu „Amerika, drugi deo“ smješta na američki kontinent. Ova drama nastavak je dnevničkog romana „Amerika“ Franza Kafke, odnosno Srbljanovićkina vizija Amerike nakon jedanaestog rujna.

U uvodnim didaskalijama suprotstavlja se vrijeme Božića, raskoši i kićenosti New Yorka s kolektivnom paranojom koja je zavladala Amerikom i koja je manje uočljiva od božićnih lampica, ali koja je itekako prisutna na američkom tlu. Božićno drvce ne može prikriti helikoptere u zraku i slike muslimanskih ekstremista na naslovnim stranicama novina.

U ovoj drami didaskalije su vrlo važne i autorica im pridodaje veliku pozornost, opisujući detaljno izgled grada, interijera ili stavove likova prema drugim likovima u drami. U jedan savršeni američki stan, preslikan iz američkih serija ili kataloga luksuznog namještaja, smješta glavni lik Karla (aluzija na istoimenog književnog lika iz Kafkina romana), u najpoželjniji grad na svijetu, u vrijeme različito od onog opisanog u Kafkinu djelu. Karl je na prvi pogled utjelovljenje američkog sna, emigrant s luksuznim stanom, gomilom novca i fizički privlačan. No autorica, upotrebom brojnih postupaka, ubrzo pokazuje da to baš i nije tako. Postavljajući ga golog na scenu, čitatelj, odnosno gledatelj uviđa njegovu odvratnost i nakaznost koja se ne može vidjeti ispod skupog odijela. Karl je čovjek koji odjednom gubi sve, novac, udobnost, moralne vrijednosti, prijatelje, i koji ne može uspostaviti nikakvu intimnost, emocionalnu ili fizičku.

Mnogi kritičari ovu su dramu tumačili kao alegoriju izgubljenosti suvremenog čovjeka općenito, te da toponim Amerike ovdje nije toliko bitan za razumijevanje same drame. Po mome mišljenju, to je kriva interpretacija drame „Amerika, drugi deo“, što se potvrđuju brojne replike likova i didaskalije koje jasno naglašavaju da je ova drama možda čak najrealističnija i najkonkretnija drama cijelog dramskog opusa Biljane Srbljanović te da je aktualna politička i društvena slika današnje Amerike ovdje prikazana vrlo jasno i detaljno.

DANIJEL: (...) kako je moguće da tu nije bio baš nijedan idiot, nijedna ružna pokvarena pizda, nijedan glupak, nijedna lenja guzica, nijedna osoba koja nije baš sasvim, sasvim, savršena!

Mislim, tu je bilo tri hiljade ljudi. I više. Ej, tri hiljade! I od tolikog sveta, baš nijedan nije bio skot. Svi su bili sveta bića – dobra majka, vredna radnica, dobrovoljni davalac krvi, inteligentni pandur, vatrogasac, 'ajde molim te, svi su bili nešto izuzetno, nešto što se više ne rađa. Daj, bre!

...Oni, bre, od nas prave majmune! Svaki je, čoveče, bio sveto biće, pravi gubitak za čovečanstvo, gledao u oči kad je karao, uvek od napred, osećajno! (Srbljanović, 2004:25)

Momenti nadrealnosti prisutni su samo u upornim telefonskim pozivima stare žene, koja neprestano zove Karla misleći da je tu njezin sin Sam, te u halucinacijama Karla, koji u podzemnoj stanici viđa Malog Crnca pokušavajući ga spasiti od jurećeg vlaka. Očaj i osjećaj bezvrijednosti glavnoga lika dramaturginja izvrsno naglašava na samom kraju drame, kada Karl pogine u sudaru s vlakom, a jedino što je vidljivo nakon nesreće je štakor na tračnicama. Tako u kafkijanskom stilu vrši preobrazbu glavnog lika da bi pokazala u kojem psihičkom stanju Karl umire.

Bez obzira kako tumačili dramu „Amerika, drugi deo“, alegorijski ili realistički, „ono što je najupečatljivije nisu ni opisivanje usamljeničke izdvojenosti pojedinca, ni demonstracija njegovog socijalnog srozavanja, ni prikaz omalovažavanja čoveka tamo gde su glavne vrednosti profesionalni uspeh i posedovanje novca. U njemu je stvarni predmet prikazivanja besmislenost života, ali i narastanje metafizičke teskobe koju proizvodi saznanje o tome...“ (Stamenković, 2004: 217)

ZAKLJUČAK

U analizi dramskog opusa Biljane Srbljanović usredotočila sam se na samo jednu razinu tumačenja njezinih drama, a to je usporedba i povezanost njezina opusa s dominantnim kazališnim pravcem u suvremenoj europskoj dramskoj produkciji. Niz razina tumačenja, zbog tematike ovog rada, ostala su nedodirnuta.

U djelima Biljane Srbljanović prisutan je cijeli niz tema i postupaka koji obilježavaju ne samo europsku dramu, nego su postali i sastavni dio suvremene srpske drame. Pod utjecajem ove srpske dramaturginje, u Srbiji se pojavio niz mladih srpskih pisaca koji također ne zaostaju po kvaliteti svojih drama.

Drame Biljane Srbljanović tragične su i realistične slike i fragmenti srpske, ali i svjetske, stvarnosti koji, nakon svake pročitane drame, čitatelja ostavljaju u stanju šoka i tjeskobe zbog svijeta u kojem živi. Prikazujući svijet marginalaca, emigranata, a posebno djece, autorica uspijeva stvoriti dramski opus u kojem neprestano iste teme i karakteri čine najbrutalniju i najrealističniju sliku koju autorica, da paradoks bude veći, često prikazuje postupkom dječje igre, alegorije, groteske ili parodije.

Strukturirajući drame fragmentarno, sa simultanim ili kružnim radnjama, postiže se snažan efekt izravnosti prikazanog u tekstu ili na sceni. Didaskalije su u ovim dramama opširne i bitne. Dramaturginji je, očito, vrlo bitno da se poruka njezinih drama jasno prenese na kazališnu scenu i ostavi snažan i šokirajući dojam na gledatelja.

Jezik drama je vulgaran i izravan, u skladu s općom tematikom i dramskim postupcima, a snažne replike i monolozi likova ostali su mi u sjećanju i nakon čitanja.

Nadam se da će Biljana Srbljanović i dalje ostati prisutna na srpskoj i europskoj kazališnoj sceni i da će njezine buduće drame ponovno pokazati svu začudnost i savršenost koja je do sada bila glavno obilježje njezina originalnog stila.

LITERATURA

Boko, Jasen, „Nova europska drama u devedesetima: scenski odgovor na neuspjeh utopije 'Nova Europa'“, Kazalište 9-10, Zagreb, 2002., str. 158 - 169
Đilas, Ivana, „Fenomen Srbljanović“, Scena, 2/2002, Novi Sad, str. 25 - 26
Đilas, Ivana, „Samonikli: mladi srbski dramatiki“, Maska, br. 5-6 (70 - 71), Ljubljana, 2001., str. 78 - 83
Govedić, Nataša, „Trauma apatije: dvije dramatičarske postjugoslavenske Nigdine (Ivana Sajko i Biljana Srbljanović)“, u: Etičke bilježnice, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005., str. 79 – 105Nikčević, Sanja, „Nova europska drama ili velika obmana“, Meandar, Zagreb, 2005.
Srbljanović, Biljana, „Nove drame: Amerika, drugi deo, Supermarket - soap opera“, Otkrovenje, Beograd, 2004.
Srbljanović, Biljana, „Pad, Beogradska trilogija, Porodične priče“, Otkrovenje, Beograd, 2000.
Stamenković, Vladimir, „Pogled na zapad: kritika ostvarene utopije“, pogovor u: Srbljanović, Biljana, Nove drame: Amerika, drugi deo, Supermarket-soap opera, Otkrovenje, Beograd, 2004. str. 214 – 220
Stamenković, Vladimir, „Pojačana svest o savremenosti“, pogovor u: Srbljanović, Biljana, Pad, Beogradska trilogija, Porodične priče, Otkrovenje, Beograd, 2000., str. 275 – 283
www.pozorje.org.yu.

Blog Biljane Srbljanović na B92

1 Biljana Srbljanović srpska je dramaturginja rođena 1970. u Švedskoj. Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1996., gdje radi kao asistentica profesora Filipa Davida. Scenaristica je serije „Otvorena vrata“. Diplomsku dramu „Beogradska trilogija“ režirao je Goran Marković u Jugoslavenskom dramskom pozorištu. Drama „Porodične priče“ premijerno je izvedena 1998. u Ateljeu 212 u režiji Jagoša Markovića, a dramu „Pad“ režirao je Gorčin Stojanović. Dramu „Supermarket“ Srbljanović piše po narudžbi Thomasa Ostermeiera, a svjetsku premijeru doživljava 2001. na Bečkom festivalu u režiji Thomasa Ostermeiera. Drama „Amerika, drugi deo“ nastaje za vrijeme Srbljanovićkina boravka u Americi 2002. i 2003. godine.

Drame: „Beogradska trilogija“ (1997.), „Porodične priče“ (1997.), „Pad“ (2000.), „Supermarket“ (2002.), „Amerika, drugi deo“ (2003.), „Skakavci“ (2005.).

Drame su joj prevedene na njemački, engleski, francuski, talijanski, slovenski, švedski, danski, finski, norveški, poljski, grčki, rumunjski, bugarski, nizozemski, ukrajinski i flamanski jezik.

Nagrade: „Slobodan Selenić“, „Sterijina“, „Ernst Toller“ (prvi slučaj da se nagrada dodijelila stranom piscu).

Drame su tiskane i izvođene u pedesetak srpskih i svjetskih kazališta.

Članica je Foruma pisaca, Grupe 99, Ex-YU PEN-a.

Free social bookmarking plugins and extensions for Joomla! websites! title=

Komentari

Dodaj Novi

Prilagođeno pretraživanje

?

Najčitanije
Kako skidati stvari s neta? Beth Ditto na najseksi naslovnici NME-a ikad ;) O grudima (mliječne asocijacije) Moderne vještice ili potraga za svrgnutom boginjom Što svaka žena mora znati na internetu. I oko njega. Čitate li plakate? citati.plakate dot googlepages dot com Kako čitati stripove na računalu? Xinran: Dobre kineske žene Miri Furlan, s poštovanjem Kako je galerija Josip Račić postala štala, a Zidić Lupinov konj

Najčitanije

| Powered by Joomla and NGO studio |

| Be the change you want to see in the world |

2006 - 2012 cunterview.net

Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."