Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

Pjesnikinje
Ponedjeljak, 12 Veljača 2007
Image
Adrienne Rich
Piše: Darija Žilić
U romanu Slavenke Drakulić “Božanska glad”, junakinja u biblioteci upoznaje zgodnog, egzotičnog Joaoa Amada. Pri upoznavanju, on joj je rekao da je napisao jedan napola uspješan roman, da sada piše povijesnu knjigu o Indijancima iz područja Amazone, ali da radi kao urednik u izdavačkoj kući, jer tko može živjeti od pisanja u tako siromašnoj zemlji kao što je Brazil. Onda ju je upitao piše li ona. Ona je najprije rekla - ne, ne, pa je onda ipak rekla: Pišem oglede, oglede uglavnom.

No lagala je. Nije priznala da piše poeziju. Jer teško je nekome, čak drugome piscu, priznati da pišeš poeziju. To ljude postiđuje, to je kao neka mana koju treba vješto skrivati ili teška bolest. Ogledi, eseji - to je u redu, zvuči pouzdano i ozbiljno, smije se glasno reći, zaključuje. I sama imam sličnu nelagodu. To je uočila i prijateljica koja me je jednom prilikom zapitala zašto ne volim kad mi netko kaže ili me predstavi kao pjesnikinju. Čak mi i nije problem reći da pišem i objavljujem poeziju, ali odrediti samu sebe kao pjesnikinju, nisam se osudila. Prije svega zato jer pjesnikinja je riječ koja za mene označava stasis ili pak neki status, nešto što se ne stječe tako lako, nešto uzvišeno.

Pjesnikinja je ujedno i etiketa koja štiti od negativnih konotacija. Ah, ona je pjesnikinja… To, naravno, podrazumijeva opravdanje za alogičnost, kontradiktornost, luckastost… A mi se žene, intelektualke, silno upiremo na prste  jer moramo biti percipirane kao pametne, racionalne… No čitajući pjesme i oglede vrsnih pjesnikinja, polako uočavam kako nestaju moje nelagode oko tog identiteta.

Ponajviše se to odnosi na čitanje ogleda poznate američke pjesnikinje i aktivistice Audre Lorde. Njena prijateljica Nancy Biriano odlučila je prikupiti i objaviti njene eseje i to pod nazivom Sister outsider. No Audre Lorde je izjavila da ne piše teorijske tekstove jer je pjesnikinja. Čak i kad je pisala prozu, sebe je određivala isključivo kao pjesnikinju. Za nju, poezija je davanje imena onim idejama koje su - dok se pjesma ne napiše - bezimene i bezoblične.

Poezija nam daje  tu specifičnu svjetlost u nama na kojoj zasnivamo svoje nade i snove o opstanku i promjenama koje se prvo stvaraju u jeziku. Poezija je preobražaj šutnje u jezik i akciju. Poezija nije luksuz, takav je naslov jednog eseja. Još je Virginia Woolf zapazila kako su žene, baš zbog jeftinoće papira, češće pisale nego npr. slikale... I Audre ističe da je znala zapisati pjesmu u pauzama između dva posla. Poezija nije luksuz i zato jer neophodna je za otkrivanje suštine iskustva.

U razgovoru sa također poznatom američkom pjesnikinjom Adrienne Rich, govori o svom djetinjstvu. Još kao djevojčica, na pitanje npr. 'kako si'?, odgovarala je pjesmom. Ona je voljela čitati, znala je koje su joj najdraže pjesme, ali da ju je netko upitao 'O čemu ta pjesma govori?', ona ne bi znala odgovoriti. Počela je pisati  jer postojalo je tako mnogo složenih emocija o kojima nisu postojale pjesme. Svoje je pjesme učila napamet, pokušavala je čak i misliti kroz pjesme. Naime, vidjela je da drugi ljudi razmišljaju korak po korak, a ne, kao ona, u mjehurićima koji dolaze iz kaosa i koji tek moraju biti zauzdani riječima. Kada bi čitala ono što su im zadali u školi, nije čitala onako kako je trebalo - njoj je sve bilo pjesma, s drugačijim zavojima i nivoima. Počela je “vježbati” razmišljanje, učiti gramatiku. Gramatička vremena su važna jer, ističe, način su da se zavede red u vremenskom kaosu. Ipak i dalje naglašava važnost neverbalne komunikacije.

Napisala je i briljantan esej o upotrebi erotike. Erotika je potvrđivanje životne snage žene, a duhovnost ne smije biti odvojena od erotike jer to razdvajanje duhovnost svodi na svijet otupljenih afekata. Erotika ne smije biti svedena samo na seksualnost, ona mora biti vezana uz rad, vezana uz sve aspekte našeg života. Audre Lorde podsjeća da smo bile odgajane  tako da se u sebi plašimo reći da našim najdubljim žudnjama. A ne bismo smjele živjeti po tuđim direktivama, zaključuje.

Zanimljivo je da su neke uskogrudne feministice zamjerile Audre Lorde da takvim stavom  svodi ženu na tijelo. No to je tek ostatak arhaičnog kompleksa iz vremena kad se čak niti feministice nisu usudile tematizirati tijelo jer bi to značilo vraćanje na podjelu um-muškarac žena-tijelo. Audre Lorde je zamjereno i da, naglašavanjem emocija, podupire stereotip o emotivnoj crnoj ženi i razumnom bjeloputom muškarcu. Bez sumnje, u crnačkoj tradiciji nailazimo na esencijalizme - npr. misao kako je razum evropski, a emocija crnačka. No u razgovoru sa Adrienne Rich, otklonjene su sumnje da je i Audre Lorde sklona tim simplifikacijama.

Audre: Ja kažem da nikad  ne smijemo zatvoriti oči  pred užasom, pred kaosom koji je crnački, koji je stvaralački, koji je ženski, koji je mračan, koji je odbačen, koji je konfuzan, koji je… Pritom naglašava da to nipošto nije pojednostavljivanje kao ono u paroli “Black is beautiful”. Audre Lorde navodi kako joj je učiteljica odbila objaviti pjesmu s obrazloženjem “Audre, ti sigurno ne želiš biti pjesnik senzualist”. Adrienne se nadovezuje sličnim primjerom - njoj su savjetovali da, kao pjesnikinja, ne treba biti ljuta i osobna. I Adrienne Rich pisala je eseje o poeziji. Za nju, poezija podiže svijest, a sama se brzo okrenula od formalizma i počela je pisati, kako metaforički naglašava, bez azbestnih rukavica.

Urednica jedne ženske pjesničke antologije, Louise Bernikow ističe u svom predgovoru, kako su pjesnikinjama kroz povijest bile pripisivane  ili sentimentalnost ili opscenost. Neki su pak kritičari isticali da žene ne mogu biti pjesnikinje jer se koncentriraju na detalj.

O svemu tome mislila sam baš onda kada je trebala biti objavljena moja prva zbirka pjesama. U bilješci na kraju knjige ipak sam odredila sebe kao pjesnikinju. A nakon dva dana, već sam se nasmijala vlastitoj taštini. Jer ima li išta gore nego preozbiljno shvatiti samog sebe… Ipak, ostaje pitanje da li baš zbog tog stava, autorice ostaju “po strani”, izvan glavnih tokova književnosti?


Prvotno objavljeno u časopisu 'Kruh i ruže'

 
Prilagođeno pretraživanje

| Powered by Joomla and NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)