 Adrienne Rich
U romanu Slavenke Drakulić
“Božanska glad”, junakinja u biblioteci upoznaje zgodnog, egzotičnog
Joaoa Amada. Pri upoznavanju, on joj je rekao da je napisao jedan
napola uspješan roman, da sada piše povijesnu knjigu o Indijancima iz
područja Amazone, ali da radi kao urednik u izdavačkoj kući, jer tko
može živjeti od pisanja u tako siromašnoj zemlji kao što je Brazil.
Onda ju je upitao piše li ona. Ona je najprije rekla - ne, ne, pa je
onda ipak rekla: Pišem oglede, oglede uglavnom.
No lagala je. Nije priznala da piše poeziju. Jer teško je nekome,
čak drugome piscu, priznati da pišeš poeziju. To ljude postiđuje, to je
kao neka mana koju treba vješto skrivati ili teška bolest. Ogledi,
eseji - to je u redu, zvuči pouzdano i ozbiljno, smije se glasno reći,
zaključuje. I sama imam sličnu nelagodu. To je uočila i prijateljica
koja me je jednom prilikom zapitala zašto ne volim kad mi netko kaže
ili me predstavi kao pjesnikinju. Čak mi i nije problem reći da pišem i
objavljujem poeziju, ali odrediti samu sebe kao pjesnikinju, nisam se
osudila. Prije svega zato jer pjesnikinja je riječ koja za mene
označava stasis ili pak neki status, nešto što se ne stječe tako lako,
nešto uzvišeno.
Pjesnikinja je ujedno i etiketa koja štiti od
negativnih konotacija. Ah, ona je pjesnikinja… To, naravno,
podrazumijeva opravdanje za alogičnost, kontradiktornost, luckastost… A
mi se žene, intelektualke, silno upiremo na prste jer moramo biti
percipirane kao pametne, racionalne… No čitajući pjesme i oglede vrsnih
pjesnikinja, polako uočavam kako nestaju moje nelagode oko tog
identiteta.
 Audre Lorde
Poezija nam
daje tu specifičnu svjetlost u nama na kojoj zasnivamo svoje nade i
snove o opstanku i promjenama koje se prvo stvaraju u jeziku. Poezija
je preobražaj šutnje u jezik i akciju. Poezija nije luksuz, takav je
naslov jednog eseja. Još je Virginia Woolf zapazila kako su žene, baš
zbog jeftinoće papira, češće pisale nego npr. slikale... I Audre ističe
da je znala zapisati pjesmu u pauzama između dva posla. Poezija nije
luksuz i zato jer neophodna je za otkrivanje suštine iskustva.
U razgovoru sa također poznatom američkom pjesnikinjom Adrienne Rich,
govori o svom djetinjstvu. Još kao djevojčica, na pitanje npr. 'kako
si'?, odgovarala je pjesmom. Ona je voljela čitati, znala je koje su
joj najdraže pjesme, ali da ju je netko upitao 'O čemu ta pjesma
govori?', ona ne bi znala odgovoriti. Počela je pisati jer postojalo
je tako mnogo složenih emocija o kojima nisu postojale pjesme. Svoje je
pjesme učila napamet, pokušavala je čak i misliti kroz pjesme. Naime,
vidjela je da drugi ljudi razmišljaju korak po korak, a ne, kao ona, u
mjehurićima koji dolaze iz kaosa i koji tek moraju biti zauzdani
riječima. Kada bi čitala ono što su im zadali u školi, nije čitala
onako kako je trebalo - njoj je sve bilo pjesma, s drugačijim zavojima
i nivoima. Počela je “vježbati” razmišljanje, učiti gramatiku.
Gramatička vremena su važna jer, ističe, način su da se zavede red u
vremenskom kaosu. Ipak i dalje naglašava važnost neverbalne
komunikacije.
Napisala je i briljantan esej o upotrebi
erotike. Erotika je potvrđivanje životne snage žene, a duhovnost ne
smije biti odvojena od erotike jer to razdvajanje duhovnost svodi na
svijet otupljenih afekata. Erotika ne smije biti svedena samo na
seksualnost, ona mora biti vezana uz rad, vezana uz sve aspekte našeg
života. Audre Lorde podsjeća da smo bile odgajane tako da se u sebi
plašimo reći da našim najdubljim žudnjama. A ne bismo smjele živjeti po tuđim direktivama, zaključuje.
Zanimljivo
je da su neke uskogrudne feministice zamjerile Audre Lorde da takvim
stavom svodi ženu na tijelo. No to je tek ostatak arhaičnog kompleksa
iz vremena kad se čak niti feministice nisu usudile tematizirati tijelo
jer bi to značilo vraćanje na podjelu um-muškarac žena-tijelo. Audre
Lorde je zamjereno i da, naglašavanjem emocija, podupire stereotip o
emotivnoj crnoj ženi i razumnom bjeloputom muškarcu. Bez sumnje, u
crnačkoj tradiciji nailazimo na esencijalizme - npr. misao kako je
razum evropski, a emocija crnačka. No u razgovoru sa Adrienne Rich,
otklonjene su sumnje da je i Audre Lorde sklona tim simplifikacijama.
Audre:
Ja kažem da nikad ne smijemo zatvoriti oči pred užasom, pred kaosom
koji je crnački, koji je stvaralački, koji je ženski, koji je mračan,
koji je odbačen, koji je konfuzan, koji je… Pritom naglašava da to
nipošto nije pojednostavljivanje kao ono u paroli “Black is beautiful”.
Audre Lorde navodi kako joj je učiteljica odbila objaviti pjesmu s
obrazloženjem “Audre, ti sigurno ne želiš biti pjesnik senzualist”.
Adrienne se nadovezuje sličnim primjerom - njoj su savjetovali da, kao
pjesnikinja, ne treba biti ljuta i osobna. I Adrienne Rich pisala je
eseje o poeziji. Za nju, poezija podiže svijest, a sama se brzo
okrenula od formalizma i počela je pisati, kako metaforički naglašava,
bez azbestnih rukavica.
Urednica jedne ženske pjesničke antologije, Louise Bernikow ističe
u svom predgovoru, kako su pjesnikinjama kroz povijest bile
pripisivane ili sentimentalnost ili opscenost. Neki su pak kritičari
isticali da žene ne mogu biti pjesnikinje jer se koncentriraju na
detalj.
O svemu tome mislila sam baš onda kada je trebala biti
objavljena moja prva zbirka pjesama. U bilješci na kraju knjige ipak
sam odredila sebe kao pjesnikinju. A nakon dva dana, već sam se
nasmijala vlastitoj taštini. Jer ima li išta gore nego preozbiljno
shvatiti samog sebe… Ipak, ostaje pitanje da li baš zbog tog stava,
autorice ostaju “po strani”, izvan glavnih tokova književnosti?
Prvotno objavljeno u časopisu 'Kruh i ruže'
|
