Piše: Barbara Matejčić

Među zanimljivim naslovima koje objavljuje Centar za ženske studije, a tu su, da spomenemo samo neke, djela Virginije Woolf, Bell Hooks 'Feminizam je za sve: strastvena politika', Manuela Zlatar 'Novo čitanje bajke: arhetipsko, divlje, žensko' i niz tematskih zbornika, najnoviji je 'Dom i svijet' Renate Jambrešić Kirin.

 

Renata Jambrešić Kirin, inače znanstvena suradnica Instituta za etnologiju i folkloristiku, u svom se dosadašnjem radu bavila diskursom (ženskog) svjedočenja, egzilantskom ženskom književnosti, socijalističkom kulturom pamćenja, rodnom poviješću u Hrvatskoj, pa se tako i radovi objavljeni u knjizi zadržavaju na tom polju njena znanstvena interesa.

 

'Dom i svijet' sadrži pet poduljih tekstova, kojima se propituje kultura pamćenja u Hrvatskoj kroz pogled na drugu polovicu dvadesetog stoljeća, te kojima autorica ispunjava svoju namjeru da njena studija bude povijesno argumentirana feministička kulturalna analiza.

 

Na primjeru žena sudionica Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog perioda (rad ''Moderne vestalke u kulturi pamćenja Drugoga svjetskog rata''), zatim partizanki koje su u devedesetima dosegle ''karikaturalnu figuru okrutne, histerične, proste i traumatizirane ratnice'' (''Heroine ili egzekutorice? Partizanke u 1990-ima''), žena koje su u Jugoslaviji zbog političkih razloga osuđene na ''kazneno-popravni rad''  (Šalje Tito svoje na ljetovanje!: kažnjenice u arhipelagu Goli''), domaćih književnica koje su pisale izvan naših granica, s fokusom na rad Dubravke Ugrešić (''Prognanice u nacionalnom kanonu: o egzilnoj ženskoj književnosti'') te suvremenih umjetničkih praksi kojima se regenerira  kulturna memorija i kritička svijest, s naglaskom na projekt ''Sir i vrhnje'' umjetnice Kristine Leko (''Mljekarice izvan kravlje parade: o ženskoj umjetnosti u zajednici''), autorica odgovara na pitanje  u kojoj mjeri i na koji način ženski memoarski i testimonijalni glasovi aktivno oblikuju pluralizam kulture pamćenja.


Izvan patrijarhalne matrice

U zanemarivoj, odmah bismo mogli odgovoriti na prvi dio pitanja iako takvo jednoznačno zaključivanje nije cilj knjige. No, dobro je poznata misao mađarske povjesničarke Andree Peto, na koju se autorica i referira, da su većinu pripovijesti u istočnoj Europi ispripovijedali muškarci. Renata Jambrešić Kirin u svojoj je knjizi, dakako, dala prostor, odnosno 'glas' ženama, i to uglavnom onima koje se nisu uspjele ili htjele utopiti u dominantnu patrijarhalnu matricu.

 

Među njima izdvajamo žene koje su kao logorašice završile na Golome otoku, što je bila jedna od 'prvih tekovina ženske političke emancipacije u novoj državi' – ravnopravnost u kažnjavanju! Iako se o ženama u komunističkim logorima pisalo početkom devedesetih, kad je to postalo 'dozvoljenom' temom, autorica ocjenjuje da je to uglavnom imalo senzacionalistički prizvuk u medijima, koji su se koncentrirali na opise iživljavanja koje su žene podnosile. Nema pouzdane informacije o tome koliko je žena bilo na Golome u vrijeme kada je on bio isključivo logor za političke zatvorenike (od 1949. do 1954.), a prema službenim podacima ondašnjih vlasti do 1952. je tamo bilo 828 žena. Najviše je žena na odsluženje kazne poslano kao informbiroovke iako dobar dio njih nije ni znao što je to Informbiro niti su bile komunistkinje. Na nekoliko godina robije su bile osuđene i samo ako su rođene u SSSR-u, ili ako nisu htjele izdati bližnje ili ih se odreći zašto što su bili 'politički neprijatelji'.

 

Žene o traumama šute

 

Ono što je autoricu zanimalo jest koliko je oduzimanje građanskih prava na Golome otoku bilo rodno obilježeno, a posebice zbog čega žene kasnije nisu iznosile svoje mračno iskustvo kao što su to radili muški politički zatvorenici? "Strah, nepovjerenje, apatija, moralna konfuzija i osjećaj besmisla koje je većina žena ponijela kao duhovnu popudbinu s Otoka, priječili su ih da se reintegriraju u javni i politički život i onda kada im je i ako im je bila pružen prilika za to", odgovor je Renate Jambrešić Kirin, temeljen na svjedočanstvima samih žena.

 

Žene su osjećale sram zbog onog što im se dogodilo u logoru, kao i krivicu zbog posljedica koje su morali snositi članovi njene obitelji. Jedan se od razloga za šutnu vjerojatno može odgonetnuti i u onome o čemu govori  bivša zatočenica na Golome, Novka Vuksanović. Ona je prošla  nekoliko logora, a među njima i Auschwitz, ali kaže da je 'sve to bio raj'' u odnosu na Goli. Svugdje je podnosila psihičke i fizičke torture, ali je razlika bila u tome što na Golom otoku nije bilo empatije i solidarnosti među zatvorenicama, već su se međusobno denuncirale i otežavale ionako dovoljno teške dane.

 

Dakle, dogodilo im se točno ono što je Primo Levi, na temelju svog iskustva u Auschwitzu, označio kao najsigurnijim načinom da se zatvorenici doživotno traumatiziraju: natovariti im krivnju, prekriti ih krvlju, kompromitirati koliko je god moguće. Zbog toga žene kasnije nisu progovarale o strahotama kroz koje su prošle. K tome,  nije im ostavljena ni mogućnost da se reintegriraju u društvo; nakon izdržavanja kazne dočekao bi ih razvod  braka, koji se mogao bez njihova pristanka obaviti, roditelji su ih se pod prijetnjama odricali, oduzimana im je imovina, nisu imale mogućnost zaposlenja, barem ne u skladu s njihovim kvalifikacijama, a autorica navodi i da je namjerno ugrožavana njihova reproduktivna sposobnost.

Iako smo se usredotočili na jedan dio knjige, možemo potvrditi ocjenu Ines Price iz Instituta za etnologiju i folkloristiku: autorici "uspijeva mimoići isključivost i patetiku u knjizi koja temeljno govori o ljudskoj patnji". I to, patnji o kojoj i na osobnom i na širem društvenom, pa i historiografskom planu, radije šutimo.  

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."