Riječ je o autorici koja je snažno obilježila pjesnički život, za koju Mile Stojić u svojoj kolumni Café Nostagija piše kako je riječ o pjesnikinji koja je ”odigrala važnu ulogu u promicanju jedne nove književne kulture početkom sedamdesetih” (Feral Tribune, br. 841, 2001.).
Naime, tada je, ističe, unijela “dašak zapadnog vjetra”, jer njene su pjesme odgovarale senzibilitetu vremena u kojem se začinje otvaranje socijalizma prema zapadnom svijetu, vremena kada se poezija, odvojena od vječnosti, počela pojavljivati na novinskim stranicama.

Sonja Manojlović pojavila se u književnom životu sa svega sedamnaest godina zbirkom pjesama Tako prolazi tijelo (1965). Od tada objavljuje kontinuirano, u pravilnim vremenskim razmacima, a pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane I prevođene na petnaestak jezika.

Objavila je slijedeće zbirke pjesama;
Tako prolazi tijelo, Zora, Zagreb, 1965.,
Davnog stranca ljubeći, Mladost, Zagreb, 1968.,
Sarabanda (pjesme u prozi), Pitanja, Zagreb 1969.,
Jedan espresso za Mariju, Zrinski, Čakovec, 1977.,
Civilne pjesme, Izdavački centar Rijeka, 1982.,
Babuška, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1987.,
Njen izlog darova, Konzor, Zagreb, 1999.,
Vješturkov tanac u reciklažnom dvorištu, Meandar, Zagreb, 2001., te
prozno djelo “Mama, ja sam Don Juan (kratke proze)”, vl. naklada, 1978.

Njezinu prvu zbirku “Tako prolazi tijelo” kritika je oduševljeno prihvatila; gotovo u svim izašlim kritikama provlači se isticanje povezivanja emocionalnosti i misaonosti, te naglašavanje iskustva i dovršenosti autoričina pjesničkog izraza.

Zvonimir Golob piše o “interesima duha i interesima tijela koji postoje u ovoj poeziji” i naglašava kako “njena knjiga stihova i nije djelo početka koji obećava, već autentičan glas koji čujemo i prepoznajemo u mnoštvu” (Telegram, br. 291, 1965.).

Igor Mandić u kritičkom tekstu koji je objavljen u knjizi “Uz dlaku”(1970.) također naglašava misaonost i čulnost, pa piše o “neusporedivoj čulnoj izgubljenosti i potpunoj dovršenoj pjesničkoj misaonosti”.

Cvjetko Milanja zapaža u pogovoru izabranih pjesama “Upoznaj Lilit” da se Sonja Manojlović dadne voditi čistim osjetilnim viđenjem, koje je harmonično i uravnoteženo mišlju, što će posebno apostrofirati zbirka ”Sarabanda”(1969.).

Željko Sabol piše o “zrelosti i ozbiljnosti životnog i poetskog iskustva”(Razlog, broj 41/42, 1965).

Vjeran Zuppa u piše kako je autoričina “pjesma svladala njenu mladost”, a napominje i da njezin jezik podsjeća na jezik Slavka Mihalića (Telegram, 11. 7.1969).

Slavko Mihalić pak u “Maloj antologiji suvremenih pjesnika 1966-1975”za njene stihove ističe kako su “tiho tkanje uozbiljenog čovjeka koji pokušava ujediniti male i velike komadiće postojanja same sebe kao dijela sveopće zbilje kao svijeta”.

Već spomenuti Sabol uključuje njezino pjesništvo u tradiciju, povezuje je sa A. B. Šimićem, te ponajviše sa pjesnicima krugovaške i razlogovske generacije zbog simbola i pojmova koje koristi - ljubav, svijet, zemlja, krv, smrt, poraz, vlast, podanici. Milanja je stavlja u kontekst pitanjaša  jer smatra da je s  tim kontekstom povezuje koncept tijela kao činjenice trošenja.

Iskustvo, zrelost ono je što je ponajviše iznenadilo kritičare, a ujedno ih natjeralo da postave pitanje kako će se dalje odvijati njezino pjesničko stvaranje, je li zrelost došla prerano i hoće li se rasplinuti.No to se nije dogodilo jer je Sonja Manojlović objavljivala u pravilnim razmacima i pritom je kritika pomno pratila njezino stvaralaštvo pokušavajući ga sistematizirati i tumačiti.

Svakako jedan od važnijih analitičkih tekstova je predgovor “Civilnim pjesmama” koji je 1982. napisao Branko Maleš. On posebno naglašava kako je egzistencijalna analitika, uočena još 1965. godine u radovima tada mlade autorice, književno - ideologijska osnova i drugih autoričinih knjiga, pa se nju može držati “pripadnicom pjesništva egzistencije”. Maleš smatra kako je autoričin subjektivizam egzistencijalan, temeljni subjektivizam koji “hrani individualno osjećanje neprijateljskog svijeta i osobne, nužne zaglibljenosti u taj i takav svijet” i ističe kako je za autoricu osobito bila važna proza francuskog egzistencijalizma. Prema tom shvaćanju, svijet u kojem život prebiva je slučajan, bez nužnosti i opravdanja, a postojati u tom kontingentnom svijetu znači postojati nemajući “pravo na postojanje”. Sukob postoji jer je čovjek ”biće za sebe”, dok je svijet “biće po sebi”. Čovjek je bez prethodnika i bez nasljednika isključivo ono što od sebe učini, a čak se i za jezik kao modus stjecanja modaliteta, mora boriti.

O tome govori stih iz zbirke “Tako prolazi tijelo”;
“dođoh da prozrem dogovore
a evo dogovarati se treba za riječ”.
Maleš se posebno usmjerio na analizu simboličko - sematičke rešetke u netom spomenutoj knjizi.

Ondje nalazi niz referirajućih simbola;
Tijelo-Vatra (plamen, oganj), Sindrom “nove gipkoće”- Svjetlost (bol), te ističe kako je leksem tijelo osnovni nosilac simbolizacije, a uočava i “pretapanje” simboličkog “sadržaja” jednog nosioca u sadržaj drugoga. U tom prijenosu sadržaja dolazi do stvaranja sheme međusobno “prijetvorbenih” simbola. Upravo zato Maleš inzistira na nadknjigovnoj shemi tih simbola i ovako je usustavljuje;
Tijelo (Tako prolazi tijelo) - Ljubavnik (Sarabanda) - Grad (Davnog stranca ljubeći, Sarabanda, Jedan espresso za Mariju) - Djelo (Jedan espresso za Mariju).

Bitno je naglasiti kako se simbolizacijska značenja iz prve zbirke nasljeđuju u prostoru drugih knjiga, tako da se samo mijenja ključni nosilac simbolizacije.

Branimir Bošnjak, pišući u Republici o knjizi “Njen izlog darova” nadovezuje se na Maleševu analizu i uz pjesništvo Sonje Manojlović veže inovativnost ludizma i semantičkog konkretizma (11-12/1999).

Prijašnju simbolnu polarizaciju (tijelo-vatra, tijelo-svjetlost), pjesnikinja umnaža protočnim simbolima jezika. I dok je za pjesništvo egzistencije važan paradoks suprostavljenih pojmova, Sonja Manojlović se igra otkrivajući srodnosti i suprostavljenosti unutar dijelova stiha, pa dolazi do lomljenja stišnih cjelina. Time se još više naglašava ludička sposobnost jezika. Posebno se to očituje u zbirci “Babuška”u kojoj se upozorava na složenu prirodu jezične autonomnosti u pjesmi, te se najbolje očituje da između jezika i tijela ostaje prijepor koji ne razriješava puko ovladavanje jezikom. Stoga se pjesma čini kao igra uvijek istih “babuški” jezika.

Dalibor Cvitan pišući o pjesmama iz zbirke “Babuška” ističe da se u pjesništvu Sonje Manojlović opaža jedan razvoj od konstituiranja egzistencije pod okom drugoga u zbirkama "Tako prolazi tijelo" i “Davnog stranca ljubeći” do afirmativnog ulaženja egzistencije u reičku ili šozalnu sferu u zbirkama “Jedan espresso za Mariju” i “Civilne pjesme”(Republika, br.6, 1983).

Osim toga, Cvitan naglašava i da, bojeći se masivnog bitka, a s druge strane pojmovnih apstrakcija u koje može prijeći egzistencija, pjesnikinja odabire stvari i životinje kao mnogo bolje residuume ljudskog identiteta od ljudi samih. Tako se i stvaraju novi subjekti poput majka ne nea.

Cvitan piše i o  “kentaurskoj prirodi” pjesnikinjine ličnosti; gornji dio (velika babuška) je prividno ljudski, a donji (skrivena mala babuška) je lingvistička životinja sastavljena od krhotina jezične stvarnosti (pogovor zbirci “Babuška” (1987)). Pišući o Babuški, Cvitan je uočio da je ironija autoričina pjesnička slika svijeta, ona je “magistralni predložak svijeta, matrica umjetničkog čina, očuđavanje” (1986). Upravo u tom ironijskom modusu nužno je tumačiti i autoričine česte deminutive.

Tijelo, egzistencija, “slaba ontologija”

U svojoj studiji “Paradoks i aktualizacija” Branko Maleš ističe kako je za autoricu tijelo ”sabirateljska ukupnost raznovrsnih životnih impulsa”, te “duhovno stjecište egzistencijalnih signala koji nas upućuju da katkad pozitivno razumijevamo čovjeka i njegovo “stanje” u svijetu” (Razlog za razliku, Altagama, 2002.). Čitajući zbirku “Tako prolazi tijelo”, nakon iskustva čitanja svih onih zbirki koje slijede, nalazimo topose koji se nastavljaju.Tijelo je odvojeno od onog što jesmo tako da junakinja ističe “tamo gdje sam suviše je mog tijela”.Tijelo je situirano u prostoru, ono omogućuje perspektivu, u njega ulazi svijet i čini ga ranjivim. Upravo kroz kožu, kroz pore, ulaze osmijesi, a “svaki osmijeh na pasji liči/pa na licima više nisu lica/nego žive rane”. Ta bolećiva ranjivost, koju su već kritičari naznačili, odraz je ulaska svijeta u tijelo, to je sukob u kojem stradava tijelo, jer ono prolazi, a svijet ostaje, a to snažno ilustrira stih “propast ćemo opijeni”. Zato pjesnikinja priziva “tijelo od kamena”, govori o preobrazbi u “stup svjetla ili zraka”. Izlaganje je dopuštanje strahu da uđe u tijelo i tako umjesto tijela koje je označeno ranama, lirsko se ja pretvara u rane i u njima živi, one su njezina bit, one je stvaraju ili “prešućuju”.

I u čitavoj zbirci ostaje nemogućnost gledanja oči u oči sa Drugim, ljubljenim ili pak tiho nestajanje ljubavnika “poput kasno oplođenih stabljika”jer sve je već prezrelo, sazrelo, ali ostaje pitanje je li se uopće išta i dogodilo. Premda se junakinja i zapita može li se izmisliti nov način hoda, odmah se pojavljuje sjena- misao da je sve već unaprijed riješeno “namijenjeno, naslijeđeno, razdijeljeno”. I nakon tog nereda, moguće je ustvrditi da tek “misao je živa”. Onda kada je nemoguće “dogovoriti se”, čovjek ostaje sam, nepotreban i samome sebi “sam svoj hljeb i voda i svoja so”.

Autor pogovora knjige izabranih pjesama “Upoznaj Lilit” Cvjetko Milanja u središte svoje analize također je postavio tijelo.
Milanja zanimljivo uočava kako je tijelo fundamentalno tematsko polje, te da je kritika apologetski isticala samo jednu njegovu dimenziju u pretežno egzistencijal-analitičkom ključu, pa predlaže da tijelo figurira kao energija ili kao “stroj žudnje”. Time je naznačena preobrazba noćnih, tamnih figura u dnevne (kritičar je imao uporište u antropološkim figurama imaginarnog).

Milanja usustavljuje pjesništvo Sonje Manojlović na slijedeći način.  Prvu fazu čine tri zbirke: Tako prolazi tijelo (1965.), Davnog stranca ljubeć (1968.) i Sarabanda (1969.), drugu opet tri zbirke Jedan espresso za Mariju (1977.), Civilne pjesme (1982.) i Babuška (1987.), a treću zbirke Njen izlog darova (1999.) i Vješturkov tanac u reciklažnom dvorištu (2001).

Milanja ističe kako gotovo da i nema stručne kritike koja nije rabila pojmove egzistencijal-analitike u vezi s prvom pjesničkom fazom. Pritom on određuje tu vrstu egzistencije kao krugovašku, odnosno kao mihalićevski tip egzistencijalizma, no uočava i razliku - naime, Manojlović ne spada u tip mihalićevske “nigdinske ontologije”, već “slabe/meke ontologije”  koja kategorijom subjektivirane tjelesnosti pronalazi drugi pol, izlazak iz, kako je naziva, mihalićevske “nadređenosti”.
I Cvitan u pogovoru zbirci “Babuška” ističe da pjesnikinja napušta klasično-metafizičku trijadu; totalitet, smisao, subjekt i logocentrizam, te se prepušta nedorečenostima, zamiranjima, “sve bljeđim refleksima slabe ontologije”. U takvoj ontologiji, subjekt je sačuvan samo kao apstraktni humanistički subjekt. On je sama razgradnja jezika, tj. stvaranje novog jezika od razlika riječi od riječi, zapisuje Cvitan.
Upravo zato i svoj pogovor Milanja usmjerava prema tematiziranju tijela kao subjekta u autoričinu pjesništvu. Za razliku od prve faze u kojoj su se rijetko pojavljivali toposi urbano-civilizacijskog stratuma, u drugoj se fazi ističe prepoznatljiv tip društvenoga, kulturalnoga, predmetno-simbolizacijskog sloja. O tome svjedoči i sama uporaba motivskog inventara stvari i bića, a ne apstrakcija, za predočavanje ljudskih stanja i modaliteta pojavnosti.

Grad

U drugoj se fazi svakako mora istaknuti topos grada kao mjesta, kako zapaža Maleš, koje nema samo sociološke, već i mitske oznake, riječ je o prostoru kojeg treba iznova osvajati (Razlog za razliku, 2002.).
U zbirci “Davnog stranca ljubeći”, kada se junakinja prepušta ljubavi, ljubav je za nju “tajna užasna predanosti čiste”, a njen grad biva osvojen, nije ostao “tvrd”. Kada govori o sjećanjima i odolijevanju, obraća se gradu. Grad je povezan sa strašću, on je “sav od ognja”, a ona ne razumije njegov govor. Tako autorica spominje “grad neviđeni”, grad kao mjesto koje preostaje onima bez doma kako ističe u pjesmi “Jedan espresso za Mariju”. Milanja ističe da grad ostaje i kao pojam i kao prostor, te u njemu osamljeni akter. Grad postaje, kako govori sljedeći stih, “kinematografska vaginalna djelatnost za podstanare”, a podstanari su oni koji su drugačiji od onih koji imaju tople domove, od “građana, susjeda, žbira”. Zapravo, grad je mjesto slobode, mjesto koje pruža mogućnosti za “male ludosti” koje je nemoguće pronaći u učmalim, predvidljivim domovima. Stoga domovi i ostaju “slijepi”, jer život je izvan njih, u “gradu stepenica, uzvisina, brisanih prostora… ”Grad diše, živi, ima šape, zariva ih u vrtove.
U pjesmi “Dramatiziraj more” može se uočiti kako subjekt zapravo ima demijuršku moć brisanja razlika, zidina jer “prelijevanjem” mogu nestati gradovi, a neki mogu dokliziti. U zbirci “Njen izlog darova”, uz grad se veže bajkovitost. U ciklusu pjesama nastalom 2002. godine, nalazimo pjesmu “Svega se sjećam” u kojoj, kako ističe Milanja, postoje djetinjske slike kojima prijeti najezda ne-djetinjskih slika stvarnosti, grada, svijeta…Sve prijeti dezintegracijom - tijelo se pretvara u dijelove tijela, a grad biva razoren u predmete. U njemu je tijelo-subjekt prepustilo mjesto sagledavanju potpune interiorizacije, a lirski subjekt dolazi do spoznaje o mogućoj depersonalizaciji. Krešimir Bagić pišući o “Vješturkovom tancu” zapaža kako je riječ o unutarnjem monologu zrele žene koja se prisjeća vremena kada se intenzivno živjelo, te da poetski muzealizira proživljeno i da mistificira uspomene ( Jutarnji list, 23. 5. 2001).


Autoarheologija, metatekstualnost

Treću fazu čine dvije zbirke pjesama 'Njen izlog darova' i 'Vješturkov tanac u reciklažnom dvorištu', te ciklus pjesama koji je objavljen u Republici. Tu fazu Milanja označuje kao neku vrstu pospremanja, autoarheologije. I sam naslov u kojem se spominje reciklaža, indicira memorabilne geste i emocije. U njoj je još više naglašeniji intertekstulani I metatekstualni sloj. U pjesmi “Gledanje” govori se o nemogućnosti opisivanja, o mjestu gdje nastaje riječ, ondje gdje “na visokim štulama iznebuha skače/I preskače u susjedne galaksije”. Ona ipak ostaje jedini zalog, vidi jasno to “ja” koje propada “u zrcalnu prazninu jezika”. Život je krhak poput snijega, ona ne može pisati po snijegu svog života “jer odmah potonut će/do dna”.

U pjesništvu Sonje Manojlović česti su metatekstualni dijelovi, ona vrlo često ironizira pjesnike i pjesnički zanat, ali i samu instituciju književnosti, a voli i polemizirati s kritikom vlastitog pjesništva.Tako u pjesmi “Putujmo na književno veče u zavičaju” ironizira samodopadne pjesničke “tehnologije nastupa”. Kada pak ironizira kritičare, odnosno pjesničku kritiku, navodi neke već konstantne topose kao što su “kontinuitet, kontekst i aspekti razni” koje kritičari stalno koriste opisujući djela.

U eseju “Figurae veneris i drugi atavizmi ili oklen ti u knjižvnosti” koji nalazimo u proznoj knjizi “Mama, ja sam Don Juan”(1978.), autorica se poigrala stereotipima koji se udjeljuju mladim autoricama, a riječ je često o patroniziranju od strane starijih kolega; “prepuštanje; eto, prave riječi koja dominira knjigom”. I onda se uz to prepuštanje nadovezuju trivijalni toposi “atribut ženskog u svijetu, logika zemlje i školjke, rodnice i vode”. Pjesnikinja podsjeća na vrijeme kada je bilo “opasno” pisati o erotičnom, zna da kad se pjeva “himnu uzvišenom spolovilu”, vrlo brzo pjesnici bivaju ušutkani, pa razotkriva pjesničke mimikrijske strategije za govor o tijelu i politici. Tako u pjesmi “Pjesnici pišu erotsku poeziju” nalazimo stihove pisane iz pozicije muškog subjekta: “proučiti ja ću još danas svoje književno djelo:/preša mi je znati kako da se vladam/opisujući tijelo” ili npr. “O erotici ću zborit a da ne zna nitko”.

Žena/žensko, dom, majka, rađanje/samorađanje

Kritičari su često pisali o “ženskom” u pjesništvu Sonje Manojlović. Igor Mandić je posebno naglasio da “njezina pjesma stoji na poziciji ženskog doživljaja svijeta, ali njezin nazor na svijet nipošto nije ženskast” (u knjizi “Uz dlaku”). Željko Sabol naglašava da ona nikad ne upada u bijednu i sentimentalnu afektivnost koja je posebno karakteristična za “žene –pjesnike”(Razlog, br. 41/42, 1965).

Cvjetko Milanja u pogovoru ističe da je Manojlovićkino pjesništvo u svojemu dubinskom tematskom i značenjskom sloju određeno feminilnošću, a ne nekim pomodnim  feminizmom, te da temom tjelesnosti progovara iz ženskog iskustvenog I doživljajnog subjekta.  Milanja spominje efekt ženskog i određuje ga kao - “prepuštanje, dati se razumno”. Taj se efekt, ističe, razlikuje od ženskog pisma, a  riječ je o “posebnom tipu osjećajnosti i posebnoj vrsti diskursa”. No pritom ne eksplicira o kakvom tipu osjećajnosti je riječ. I Sabol dosta neodređeno govori o tzv. ženskoj poeziji koja posjeduje “neke svoje posebne tonove i kvalitete (kao rezultat veće uvjetovanosti izuzetnom biološkom funkcijom i konstitucijom), te da je poznato da su te kvalitete već toliko poznate i verbalno iskorištavane..”.Time ne eksplicira koje su to osobine i što znači ta posebna biologijska povezanost koja opet priziva esencijalizam. Milanja činjenicu iz pjesnikinjina privatnog života ( nije majka) unosi u interpretaciju i,  bez uporišta u stihovima, ističe da “iz prostora izvanjskog dolazi svijest o manjku ženske egzistencije, poradi nezadovoljena materinstva, što znači neosnivanja osobne obitelji, pa se zato “ostali” svijet Manojlovićki nadaje kao jedina preostala moguća ljubav”.

Milanja navodi kako su u Manojlovićke obično naslovi zbirke ili prve pjesme neka vrsta poetičkog manifesta. Stoga je važno ne zanemariti naziv ovog izbora – Upoznaj Lilit. Što nam on sugerira, na kakav nas put može odvesti? U kabalističkoj predaji, Lilit je ime žene stvorene prije Eve, ne od muškarčeva rebra, već iz zemlje. Kao žena koja je odbačena ili napuštena u korist druge žene, Lilit predočuje mržnju prema obitelji, bračnim parovima, djeci. Također se ističe da se nije mogla integrirati u međuljudske i društvene odnose. U pjesmi “Budi mu pjesmice”, vrlo ironično, deminutivno se spominje “mrckava, alava, laptava, Evica šušljetava, nebeska mama, nebeski šir”. Nema eksplicitnog imenovanja Lilit, ali se često navode rušilačke žene- trovačica, proždiračica vremena, crna kraljica, božica Kali, starica ljudožderka. Zanimljivo je da se često spominju riječi koje su vezane uz razaranje; dinamit, šrapneli, kundak, batina, proždiranje, paljba, razbiti, ubiti, smrskati, ugristi.

Pišući o prozi Irene Vrkljan, Bora Čosić piše o razlaganju patologije građanskog, obiteljskog doma ( Sarajevske sveske, 8-9, 2005.) Vrkljan destruira nastanjenost građanske sredine, daje izvještaj iz “jednog Čilea”, iz diktature u kojoj je sve predviđeno, mjesto u kojem se među stavkama općeg kućnog zakonika zaturio dječji život.Ovo zapažanje moglo bi se odnositi i na poeziju Sonje Manjolović. Pjesnikinja uz dom veže samoću, ludilo, ravnodušnost,, podsmjehuje se građanskim životima, jer od tih građanskih “toplih domova/zebe grad”; kao suprotnost posloženosti u domu ”knjiga, suđa, odjeće”, nalazi se “ludost usred grada”.Grad je taj koji diše, živi, a uz dom vezana je sljepoća, mirovanje.

Tako u kućnim posudama “vrije/ludilo se kusa”(taj stih iz pjesme “Nedjeljno proljetno je jutro” može se tumačiti i kao referiranje na ratna razaranja, na dom kao domovinu, odnosno stanje u njoj). Dom nije mjesto uz koje se vežu toplina, mi; gozba u njemu je “razbojnička, proždiračka”.Uz dom se veže razorenost; pitomi vrt s jagodama vezan je uz “ugrize života”. Dječji govor nije razdragan i nesputan, već “stiješnjen, opsjednut”, a dijete pritješnjeno naredbama, zapovijedima, pa se i junakinji čini da naredbom “započinje sve”. Ona želi “ostati” u gradu, dok druge pušta da odu “doma”; sve ono što je vezano uz dom: jedenje, igranje, spavanje, veže uz mjesto koja nije dom, uz ono vani. Nestaje razlika između onog vani i unutra, jednako su nesigurna oba mjesta, a individua ostaje prepuštena samoći; “Što se događa unutra/isto baš isto što i vani/lica su im preplašena/znaju/osim sebe ništa nemaju”. I zato vrlo eksplicitno u pjesmi “Nisu ti baš svi skloni” ističe da “svijet je neprijateljsko mjesto/Ali ja druge obitelji nemam”.

Mnoge su teoretičarke tematizirale odnos majke i kćeri. Teoretičarka Luce Irigaray napisala je esej “I jedna se ne kreće bez druge”iz 1979. godine, koji je posvećen Majci. Knjiga započinje I završava  tvrdnjom kako je utjecaj majke paralizirajući. Ona upućuje majci riječi - “Nemoj me progutati  u onom što od tebe prelazi na mene”I naglašava - “s tvojim mlijekom, Majko, posisala sam led ( glace)”. La glace može označavati “led”, ali i “ogledalo”.Tečnost koja potječe od majke i neophodna je za život djeteta, sadrži istovremeno led koji fiksira i paralizira kretanje i promjenu... Ogledalo upućuje na odnos odslikavanja, odražavanja; kćerka ponavlja život majke.

Sonja Manojlović spominje “bjesomučnu ledenu glatku majku”, ali i majku “koristoljubivu/žednu zraka”. U pjesmi “Šćućuren u povijesti” nalazimo opreku povijest- priroda, te naglašeni uzvik “Prirodo, Majko, ja te mrzim!” Ta se  pjesma nalazi u zbirci “Babuška” u kojoj Povijest u liku babuške čiji se slojevi ljušte, može donijeti samo smrt jer umjesto najmanjeg djeteta, babuške, ona je podvalila “krhotinu”. Život je “babuška”, uvijek se u trbuhu jedne nalazi druga. U pjesmi “Razgovor o još” spominje se “još jedna” majka koja;
“sa zvonika zove Dala sam ti život
Što bi više Ugledaj se u me
Rađaj  Smrti je previše”.

No zanimljivo je da lirska junakinja traži onaj prostor između, odnosno pita se postoji li izbor između Smrti i Rađanja, odnosno mora li se smrti suprostaviti rađanjem. U odgovoru na ovaj zahtjev, junakinja želi ne ostaviti biološki trag, odnosno nastaviti niz; ona želi biti samo sjajni komet koji “skonča usrkan u kozmičku vječnu paljbu/I nikom ništa”. Odnos junakinje i majke ispunjen je ravnodušnošću - majka bere koprive koji su katalizator za nestajanja ravnodušnosti. U pjesmi “Majka čita novine” spominje se majčina ravnodušnost - ona je dala život, ispunila svoju ulogu, pa se “ne odazivlje/čitanje vijesti ozbiljna je stvar”.

Uz majku je vezano sjećanje, čitanje s materine ruke, suhoća svijeta, ali i negacija, pokušaj stvaranja distinkcije koja se pojavljuje u više pjesama. Pišući o pjesmama iz “Babuške”, Dalibor Cvitan naglašava kako je Povijesti, Velikoj majci u liku babuške zajedničko s majkom ne nea to što im je “objema materinstvo skriveno, tj. nije afirmacija nego negacija negacije, u čemu se ogleda bitna konspirativnost” ( iz pogovora zbirci Babuška (1987.)). Ono što ih razlikuje je suptilnost majke ne nea, jer to je majka koja izriče “ne” općem svjetskom poretku”, ili rađa “ne” tog nea.

U pjesmi “Uspomene”, pjesnikinja povezuje sjećanje i majku i čini se da je ona sama jedina afirmacija, jedino je ona sazdana od mnoštva ne koja su zapovijedna i koja “gledaju u me golim zubima”. Zato su i česti imperativi u njezinim pjesmama -“ne donosi, ne dokazuj ne vraćaj”…

Često se spominje i produženo djetinjstvo i čini se kao da se nije izvršio prijelaz u odraslost, jer paralelno supostoje i djetinje i odraslo ja. Još uvijek je moguća pozicija neodređenosti; “ili se nagnem bliže, ili zatvorim oči”. U istoj pjesmi spominje se i pitanje čemu otac, čemu majka. Jedna bi interpretacija mogla poći lakanovski - Lacan je definirao tzv. ogledalo fazu kao trenutak kada dijete, gledajući sebe u ogledalu, postaje sposobno objediniti predstavu o vlastitom tijelu; pred ogledalom
“zure
tegle i odtegle
dijelove tijela”.
Dakle, još uvijek se nije dogodilo sintetiziranje, pa je zato moguća podjela na svoje djetinje i svoje odraslo ja ( o tome svjedoči stih “još bezbroj puta bit ću dijete”).

No ponekad lirska junakinja ne želi biti “ni žena, ni dijete”, već
“sretna zvijer
u plitkoj šumi”.

U pjesmi “U tamnoj komori”, ističe;
“Ali, ja nisam čovjek, ne primjećuje se da živim
ne skrbim za sebe
ne pritežem u naručje ništa živo
posudim, prodam, potrošim sve
ja sam šljašteći mutant u zajedničkom mraku”.

Još je Cvitan uočio da residuume ljudskog identiteta pjesnikinja traži u stvarnosnoj biti od koje stvara intersubjektivne objekte, nove stvari i nove subjekte. Upravo kroz te nove subjekte, ona se približava “bićima treće vrste” ili “četvrtoj životinji” (Republika br. 6, 1983.). U njenim pjesmama nalazimo kiborga, klona. U pjesmama česte oznake uz subjekte su bezobličnost i bezvremenost ( jedna pjesma i nosi naziv “Proždiračica vremena”).

Ponekad dolazi do potpune depersonalizacije - “gluha, slijepa, nijema”. Milanja uočava kako u posljednjem ciklusu pjesama objavljenom u Republici 2002. godine, pjesnikinja postavlja relevantno pitanje; kako sačuvati i spasiti integritet, a to je pitanje temeljnog ontičkog statusa bića jer lirska junakinja sve više dolazi do spoznaje o mogućoj depersonalizaciji i da singulariteti razbijaju mogućnost totalizacije. Milanjinu tezu najbolje potvrđuju stihovi iz pjesme “Sve kraća pitanja”;
“čulo po čulo
to je sve što ću još dati”.

Tonko Maroević u članku “Svijet iz bajke” ističe da autorica ne krije svoju želju da tekst oživi evociranjem irealnih, mitskih ili fantastičnih bića-vilenjake, vukodlake, zombije, gnome (Slobodna Dalmacija, 28. 9. 1999.). Ona se ponekad otvara i zaumnome, nadrealnom, izvaniskustvenom ( npr. izraz đaguljice). I Velimir Visković upozorava na “bujnu semantiku fantastičkih slika”, te poziva na istraživanje njene arhetipske podloge (Vijenac, br. 154, 2000.). Mrkonjić ističe da se autoričin subjekt ponaša kao “fantastična zamisao koja ruši vremenski redoslijed, uspostavlja mitski”(Novi list, 14. 10. 1999.), dok Milanja upozorava na “ludičku bajkovitost” i na to da u posljednjoj zbirci koristi “coprnički areal” Posebno je zanimljiv “vješturak”, svojevrsni vještac, muška vještica uz kojeg se vežu nesvjesno; ne-vidljivost, crno, tamno, bezoblično, iracionalno.

Milanja također navodi kako autorica rabi isječke realnoga i irealnoga, a nadrealizaciju valja shvatiti kao nad/iznad stvarnosnu poziciju. Cvitan piše o “Disneylandu basnoslovnih stvorenja što su izmiljela iz mrtvih čahura apstraktnih duhovno-povijesnih riječi-pojmova”(pogovor zbirci “Babuška”, 1987.). Uz ta bih zapažanja dodala ono da u pjesništvu Sonje Manojlović, uz razna irealna bića, kiborge, klonove, nalazimo često spominjanje mačke. Podsjetila bih na filozofkinju Sarah Kofman koja je u knjizi “Autobiogrebija” čitala Hoffmannovog Mačka Moora tako što je svojim jezikom prelazila Hoffmannov diskurs, odnosno dekonstruirala njegov tekst. Ona mimikrijom, reproduciranjem tog teksta  potkopava privilegiranu poziciju prvobitnog i orginalnog diskursa.

U toj se priči govori o ambicijama mačka Moora da postane pisac. On predbacuje ljudima da ga ne razumiju, jer jezik kojim govori čovjek pretpostavlja jasnoću i razgovijetnost, ali ne zna za dubinu. Takav jezik nije sposoban izraziti osjećanja, navike i običaje životinjske vrste. Mačkama ostaje da pišu, da ostave trag (griff), da upotrijebe svoje kandže. Tako svoju poziciju doživljava i Sarah Kofman. I Sonja Manojlović mačku povezuje s pisanjem. U pjesmi “Mačka na papiru” nalazimo stihove;
“Ali na papiru već je zaspala mačak
I pisati treba
oko i skrivene praznine uzavrele bjeline”.

Spominje i mačju galaksiju, zatim kandže - šape zarivene u vrtove, udarac šape, kliktaj kandže, histeričnu kandžicu. Mačke se nastavljaju, udvostručuju -
“nabrajaj
nabrajaj na tvome krilu mačka a u
mački mačka”.

Uz mačke se veže problem kojim se bavi feministička kritika - imenovanje. U pjesmi “Mačka" imperativno se traži;
“ali joj ne nadijevaj imena ne zovi je
ne uči tim vještinama”,
dok u pjesmi “Pridjevi crne kraljice” nalazimo stihove;
“nabrajam, izvoljevam,
kroz rukavice čula šišaju pridjevi
Ni imena, ni utočišta!”.

Jer imenovanje je upravo izbjegavanje eksplicitnosti, određenosti, ukućenosti.. Pjesnikinja se ne povlači I odlučuje slijediti “imperativ” koji je u knjizi “Novorođena” (1975.) naglasila francuska teoretičarka Helene Cixous, Piši samu sebe. Na pitanje o svrhovitosti vlastitog života, lirska junakinja odmahuje rukom i dosadom, ili često spominjanom ravnodušnošću;
“stalno me pitaju
koji je smisao i cilj mojeg”
prkosi; ”pa što ako nevješto živim”...

U pjesmi “Nenapisana autobiografija”, posljednjoj u izboru “Upoznaj Lilit”, lirska junakinja za sebe kaže da je “doneseno biće”, kao da je nastala sama od sebe. Tijelo pak o kojem piše Sonja Manojlović nije nikad identično sebi i cjelovito, ono stalno rađa sama sebe, rađa u jeziku; u parenju slogova ponovo se rađaš.

Komentari

Dodaj Novi

Komentiraj
Ime:
Email:	nemoj obavještavatiobavijesti
Naslov:
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

Powered by !JoomlaComment 3.26

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."