| Superheroina koja uvodi novi način borbe |
| Utorak, 25 Ožujak 2008 | ||||||
|
O pjesmi 'Marija' Irene Matijašević
Piše: Olja Savičević Ivančević
Njeno ime: Marija, rastvorilo se u dobro razveden jezik, u njegovo živahno
palucanje, u petarde i bokore slika.
To donekle priziva „Pjesme o imenima, ženama i drugom“ Ivana Rogića
Nehajeva, kao i ciklus Naslonjen iz
zbirke „Pisanje oslobađa“ Ivice Prtenjače, ali dok je kod pjesnika riječ o
konceptualnom mnogoženstvu imena,
ovdje je postupak bitno drugačiji: Marija nastaje semantičkom destilacijom svih
drugih marija.
Ne, ona nije (Slamnigova) Barbara, ali se njenim imenom opisuje i čini razliku: između sebe i Barbare, sebe i marija, južne strane svog imena i ostatka svijeta.
Taj obilati puni jezik koji curi i pretače se iz jednog stiha u drugi, preskačući rubove elastičnih redaka, samo naoko raspušten, autorica kroti i zauzdava stavljajući ga u takt plesnog ritma, ubrzavajući katkad do granice iskakanja i opet ga suptilno smirujući, ubrizgavajući u temperamentnu rečenicu dozu svoga zagrebačkog načina (ne bez autoironije).
Ova pjesma zapravo oponaša korak svoje protagonistkinje, kasačice… Tekst je
Marija i Marija je pjesma:
Mapa teksta je u toj mjeri premrežena njenim hodom (posvud je Marija i nigdje je nema), da se čini nemogućim upasti u stiješnjenu bjelinu ispod (i okolo) teksta kroz guste ljestve redaka - tek kad čitatelj/ica na tren prestane slijediti aktericu, pada u šahte neizrečenog. Melankolija i zanos se smjenjuju brže nego noć i dan, puno brže nego životni ciklusi, al tek će nas sa završnim stihom val gorkog pljusnuti (nemaš pojma kako se ovdje živi) i otplaviti u onu bjelinu, u prazno nakon točke - beskrajnu konačnost.
Ipak u pjesmi ne nalazim onih suvenira koje po svojima stihovima koji puta hotimično porazbacaju latinoamerički ili pjesnici, uvjetno rečeno, mediteranskog kruga i nasljeđa; fiksacija jugom, ako takva kod Irene postoji, je iskrena, pa i kad prizove neko opće mjesto to je opće mjesto stvarnosti, a ne poezije. Pjesnikinja se u zadnjem dijelu pjesme tim općim mjestima stvarnosti lopta, prebacuje lopticu zvonimirima, anicama i rudolfima, prometnicima i ministrima, igra se s njima (dopustite mi banalnost lokalne asocijacije na picigin), mijenja im narav i navike.
Iskočila je iz mita o ženskom Mediteranu, iz talijanske i španjolske kinematografije, iz narodne glazbe i popularnih pjesama, ali i predgovora (pred-govora?) i mjerila standardnog jezika. Marija, ipak, nije stereotip ni arhetip (iako ima potencijala da arhetip postane), njena nesmiljena vitalnost oprašuje neku krepanu i otužnu jesen, prijeti automatima življenja i opire se teoriji (ne postoji teorijski instrument kojim bih izmjerila frekvenciju uzbuđenja u ovoj pjesmi, a da ga pri tom ne poništim). Ona je superheroina koja uvodi novi način borbe, koji nije ni batmanovski ni gandijevski, možda tek ponešto od svog stila duguje revolucionarima i revolucionarkama: avantura - njeno oružje: osmijeh i pjege, mala crna kosa raspuštenost. Takva je revolucija moguća u poeziji i u rijetkim blistavim trenucima dana, kad god smo bile/bili Marija.
Zapravo je daleko putovanje pravo Marijino ishodište, preciznije žudnja za istim ili još točnije žudnja za izmještenošću pjesničkog subjekta u daljinu, iz sebe, u Marijine otvorene i prohodne prostore, u vječitu Mariju.
Marija je i utopija o (zreloj, no mladoj) Mariji koja je u sebi sabrala
neke tekovine ekofeminizma i ženskog puberteta. Naposljetku, ona je došla da nam kao usput spomene kako se ni ratovi više
ne vode zbog ljepote, ali je možda stiglo doba kad nas misao o ljepoti jedina
može spasiti. Iz dana u dan. Iz trenutka u trenutak. I koliko-toliko.
(Tekst je prvotno objavljen u časopisu „Poezija“ 3-4/2007.)
          
Powered by !JoomlaComment 3.26
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved." |
||||||
