Oni koji su pročitali ovaj roman slažu se u tome da je u njemu na djelu tijesna isprepletenost jednostavnog i toplog pripovijedanja (kratkih i naizgled nepretencioznih rečenica) i zahvaćanja u mnoštvo konkretnih ljudskih sudbina i stanja – što je uvjetovalo strukturiranost fabule u mnoštvo kratkih scena koje se nadovezuju, isprepliću i uzajamno upotpunjavaju i tumače. Čitatelj je u napasti da roman pročita u dahu, ali i u potrebi da pomno povezuje scene, likove, događaje u cjelinu čija izgradnja zahtijeva predahe u čitanju i razmatranje pročitanog.

    Toponomastika romana nastoji biti univerzalna i simbolička, mjesto radnje je grad Nehaj, njegovo središte koje je ujedno i središte radnje romana naziva se jednostavno Trg, a zemlja je Europska obećana zemlja. Vrijeme radnje ostaje neodređeno. Samo opisi pojedinih lokacija, zgrada, raspored ulica naznačuju da je ustvari riječ o Zagrebu, gibanja među studentima naznačuju da je riječ o vremenu Hrvatskoga proljeća, ali sve to može dokučiti i na toj ravni čitati roman samo čitatelj koji je dobro upućen u arhitekturu Zagreba i zbivanja o kojima je riječ – dok će svi ostali čitatelji roman percipirati na posve uopćenoj razini na kojoj se razotkrivaju humani i nehumani likovi, njihovi odnosi, postupci, težnje i zablude.

    Kada je riječ o glavnom liku romana, studentici Aleksandri, naglašena je njezina dodatna izdvojenost iz konteksta u kojem se nalazi. Katkad se stječe dojam ne samo njezine neopredijeljenosti, nego i njezine neinformiranosti o vanjskom svijetu, što je opravdano njezinim potonućem u svijet ljubavi. To je njezina konkretna i življena ljubav prema Ratku – što opet nameće višeznačnost: znači li to isticanje i davanje prednosti konkretnoj ljubavi (činu ljubavi) u odnosu na univerzalna povijesna i društvena gibanja ili to znači ljubav kao uopćeni model za svako povijesno i društveno gibanje? Na usta Ratka se kaže: «Sudbina pojedinca je mjerilo dobra i zla. Ako meni kao pojedincu nije dobro, onda politika nije dobra. Nema veze kako se zove. Nema viših ciljeva od čovjeka. On je najviši cilj» (str. 119).

    Aleksandra, međutim, nije ravnodušna prema svojoj prošlosti, identitetu, pripadnosti. Ona je u potrazi za prepoznavanjem vlastitoga oca u odvjetniku Mili Pekiću, ona je u nastojanju da rasplete svoju prošlost. Dmitar ju je odgojio kao otac, uslijed političkih uvjetovanosti ostala je bez prava na Milu kao oca, majka je cijelo vrijeme prisutna, ali bez punine majčinskoga odnosa. To je dodatni izvor ranjenosti Aleksandre i još jedna njezina životna bojišnica.

    I tako Aleksandra hodi kroz život između udarca koji dolaze s obiteljske i društvene pozornice i nastoji se obraniti, pronaći sklonište u ljubavnom odnosu s Ratkom, kojeg ne želi izgubiti ni pod cijenu žrtvovanja vlastite karijere, studija u inozemstvu, fizičkoga bijega od izvora vlastitih povrijeđenosti.

    Roman Zatišje u Europskoj obećanoj zemlji problematizira vječna pitanja: zašto gibanja među ljudima tako često nisu ljudska? zašto se veliki ciljevi ostvaruju u protivnosti prema malim ljudima, prema ljudima, ljudskosti? kako dolazi do sukobljenosti među ljudima ako ih sve ujedinjuje žudnja dobra? U romanu je naglasak stavljen na svakodnevnicu koja ljude navodi na susrete, prisiljava na razumijevanje – dok razlog njihovih strahova, neizvjesnosti, razočaranja prosijava iz drugoga plana, apstraktan je, nerazumljiv, čak i onda kada bolno dotiče istu svakodnevicu. Time je prednost dana onom svakodnevnom od čega se živi i ispunja život kao protok vremena, bez ikakva unaprijednog presuđivanja o njegovoj ovakvoj ili onakvoj perspektivi izvan svakodnevnih odnosa i potreba. Kao da se želi kazati: nije toliko važno zašto se živi, nego ono od čega se živi.

    Zanos pojedinca kao i društveni zanos provjeru vlastite vjerodostojnosti pronalaze tek u vlastitoj odmjerenosti koja ljude sjedinjuje, čuva u potrebi jednih za drugima. Takav stav može biti izraz nedovoljnog razumijevanja za ljudsku pa i općeljudsku uvjetovanost sredinom u kojoj se rađamo, za uronjenost u baštinu na razini pojedinca i naroda, ali u konačnici i u načelu, ne može mu se ništa prigovoriti. «Mudro je skloniti se od nevremena.» - tako glasi posljednja rečenica romana, koja bi se mogla uzeti kao interpretacijski ključ romana kao cjeline. Ona je neupitno točna, ali sasvim su druga pitanja, zašto to nije uvijek moguće i zašto ponekad i nevrijeme može biti znak budućeg smiraja? Stoga sam naslov romana i njegova ključna riječ zatišje baca sasvim drugo svjetlo na cjelinu napisanog. Kao da se želi reći da je nevrijeme koje slijedi nesmjestivo u korice samoga romana, jer je za svakog čovjeka jedinstveno, neprispodobivo, to je ono što svaki čitatelj dopunja iz svoje doživljenosti, proživljenosti. Svako vrijeme ima svoje nevrijeme, a čovjeku ne preostaje nego li se boriti za svoje trenutke zatišja. Time roman, odnosno sama Aleksandra, gubi na prividnoj lakoći i naivnosti te zadobiva svu ozbiljnost. 

    Vlado Vladić, siječanj 2007.

Komentiraj
Ime:
Email:	nemoj obavještavatiobavijesti
Naslov:
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."