Piše: Barbara Pleić

Peti po redu Festival novog cirkusa posvećen je ženskom cirkusu. Na otvaranju konferencije 'Žene & Cirkus' održanoj prvoga dana festivala u prostorima Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, Ivan Kralj, ravnatelje festivala istaknuo je kako je ovako osmišljen koncept u svome prvom predstavljanju izazvao nevjericu poznavatelja žanra – tvrdili su, naime, kako nešto poput ženskog cirkusa ne postoji, opovrgavajući činjenicu postojanja značajnih cirkuskih djelatnica kroz povijest.

Jeanne Mordoj - Oda dlaki

Ovakva predodžba ne treba čuditi: sveopća marginalizacija ženskog stvaralaštva kroz povijest svoje je patrijarhalne pipke pružila i u prostor tradicionalno doživljavan kao mjesto posvemašnje slobode, na kojemu se zakoni i zabrane svakodnevnog društvenog poretka poništavaju.

Predavanja održana prvoga dana konferencije kroz sebe su povlačila trag te temeljne dihotomije cirkusa kao mjesta na kojemu općevažeće zakonitosti ne vrijede, nadograđene drugim binarnim razlikama – tjelesnim/duhovnim, svetim/profanim,  ženskim/muškim, pa čak i oprekom između 'starog' i 'novog' cirkusa, koja će se u razmišljanju upravo o specifično ženskim sadržajima pokazati fundamentalnom.

Éloge du poil - Oda dlaki

U svom uvodnom predavanju Ivan Kralj ukazao je upravo na temeljnu dihotomiju između cirkuskog i konzervativnog, normativno određenog, koje se u povijesnom razvoju cirkusa vezuje uz status Crkve kao glavne nositeljice službenih društvenih vrijednosti.

Važno je napomenuti kako je razvoj cirkuske prakse itekako povezan uz povijest same Crkve, te ih je nemoguće oštro odijeliti, s obzirom da su crkveni oci prihvaćali određene oblike izvedbenih umjetnosti kao pomoć u približavanju vlastite ideologije narodnu (prikazanja, pasije, igrokazi o životima svetaca). Međutim, svjetovnije forme nisu doživljavale sličnu blagonaklonost, što zbog svojih poganskih korijena, što zbog subverzivnih potencijala upisanima u samim njihovim temeljima.

Opreka između crkve i cirkusa može se svesti na le goffovsku razliku između čudotvornog i čudesnog – bradate žene, akrobati i ostala nevjerojatna bića nemaju pristupa u crkvenu hijerarhiju u kojima se i čuda vrednuju prema strogo određenim pravilima. Osobito je to vidljivo u položaju žene, koja unutar crkvene dogme može poslužiti isključivo kao 'čudotvorni stroj za rađanje', i to muških pretendenata na mjesto onih istinskih čudotvoraca.

Žena koja funkcionira unutar čudesnog prostora cirkusa zapravo dodatno udvostručuje svoj status Drugog unutar patrijarhalno normiranog društva – ne samo da je Drugo po onom već ustaljenom, te upravo zbog toga i potpuno nesvjesnom poimanju, ona ulazeći u protejski skliski borderline prostor cirkusa svoju 'drugost' dodatno potencira – upravo na takvu vrstu prelaženja granica i ljuštenja različitih kulturnih slojeva ukazala je Jessica Kendall približavajući iskustva etiopskih cirkuskih umjetnika i umjetnica koji nakon dodatnog obrazovanja u Kini predstavljaju svoju umjetnost europskoj publici – što nameće pitanja o rezultatima kulturnog i političkog miš-maša triju kontinenata te percepcije koju publika na različitim krajevima svijeta ima o lutajućim subjektima izvođača i izvođačica.

Izlaganje Pete Tait o australskom cirkusu Oz, te kratki film 'A Plane Without Wings is a Rocket' koji je predstavio rad specifičnog modela Women's Circus–a, inzistira upravo na otvorenosti kao glavnome pokretaču cirkuske prakse – u trenutku kada tradicionalni cirkus neizbježno postaje anakron poprimajući na taj način, svjesno ili nesvjesno, obilježja dominantne ideologije, subverzija je moguća i nužna unutar samog cirkuskog prostora – "cirkuski identiteti ne ostaju statični tijekom vremena", a u trenutku kada 'stari' cirkus okoštava i prelazi u kategoriju kiča, svježe cirkuske prakse zauzimaju paralelni, ali ujedno suprotstavljeni prostor  campa, potkopavajući ne samo dominantnu kulturnu praksu, već i anakrone postavke tradicionalnog cirkusa, koje u takvom trenutku mogu funkcionirati isključivo kao žalosno izvitopereni ostatak prvobitne ideje.

Éloge du poil - Oda dlaki

Morana Čale i Nataša Govedić težište su bacile upravo na žensko tijelo u cirkuskoj areni, upozoravajući kako, za razliku od tradicionalnog gledišta, prostor cirkusa nije isključivo prostor komičnog, već i jezika boli i kontrole, poprište tragedije. Upravo je savršena kontroliranost svakog pokreta izvođačice ono što gledateljstvo drži u stalnoj napetosti, balansirajući između užitka i strepnje – a to itekako vrijedi i za predstavu 'Éloge du poil' ('Oda dlaki') Jeanne Mordoj. U njezinoj se izvedbi susreću sve navedene dihotomije – precizna uvježbanost tijela suprotstavlja se neobuzdanom humoru komičnih elemenata, a oficijelno čudotvorno posustaje pred čudesnom pojavom bradate žene, koja funkcionira kao figura uznemirujućeg Drugog podjednako i za muški i za ženski subjekt. Svojom fino orkestriranom igrom, koja u sebi kombinira elemente akrobatike, trbuhozborstva i gegova, bradata nas žena vodi kroz rabelaisovske rituale plodnosti i životne energije koji su nužno isprepleteni s jednako tako veselom i žuđenom smrti, koja ionako nije ništa drugo doli izvrsna prilika za gnojenje zemlje kako bi uslijedilo ponovno rađanje.

Jeanne Mordoj - Oda dlaki

Kako rasprodane predstave obilježavaju početak Festivala novog cirkusa, zainteresirani trebaju već razmišljati i o njegovu kraju – dogodit će se u ponedjeljak, u dvorani Jedinstvo, i to nakon izvedbe Psychological Art Circusa ('Human Document'). Završni party nazvan je 'Što je muškarac bez brkova, što je žena bez brade?' (line-up uključuje Kućni teatar Škripzikl, dj-a Alena S., brkatu Sandru i druge goste iznenađenja). Osim uz ulaznicu i pozivnicu, na party se može ući i ako tek posjedujete brkove – kojeg god spola bili.

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."