Zelda Sayre Fitzgerald (1900–1948)

Piše: Elizabeta Hrstić

Karizmatičnu divu 20-tih godina prošlog stoljeća Zeldu Sayre Fitzgerald poznajemo tek kao dio dvojca Scott i Zelda Fitzgerald, poznatim po ludim zabavama, mondenom dekadentnom ponašanju, modi, njenim ispadima i nepoštivanju uštogljenih pravila i njegovoj književnoj veličini.

Prije ovog romana, bila sam uvjerena da je Zelda bila tek njegova pratilja, originalna doduše, no ipak više snob.
Leroy nam u 'Alabami song' (fikcijskoj biografiji) pruža jednu posve drugačiju sliku Zelde i donosi novi pogled na taj slavni dvojac koji je dizao toliku prašinu. Ovdje je morao ući u žensku dušu i ženski način razmišljanja, a kako je u tome savršeno uspio, možemo si postaviti pitanje: nije li ženski um i muški um, odnosna ta podjela, tek predrasuda?

 
U romanu upoznajemo Zeldu koja traži sreću, koja čezne za ljubavlju, ali jednako snažno i za slobodom; Zeldu svestranu umjetnicu koja ne uspijeva doći do izražaja u tom svijetu skrojenom po muškoj mjeri. Ona  je strastveno pisala, slikala i plesala, i kroz sve to se željela samoostvariti. No, samoostvarenje kraj živog i egocentričnog muža bila je nemoguća misija, a  još i teža ako se muž smatra umjetnikom. Zato je Zelda mogla istinski djelovati samo u sjeni, a ono što se vidjelo izvana, uglavnom je bilo tek dio dobro osmišljenog imagea, u konačnici korisno tek Scottu. Tako je živjela 2 života paralelno: tajni nepatvoreni i onaj javni – glumljeni.

Bila je na neki način neshvaćena još od djetinjstva, iako iz  u njenom mjestu (Alabami) moćne i cijenjene obitelji. Kad je u toj  svojoj  južnjačkoj i konzervativnoj sredini prvi put srela Scotta, bila je oduševljena, no kako to i inače biva kod mladih djevojaka, više ju je privukla njena projekcija njega nego on sam. Scott je bio 21-godišnji poručnik, zgodan, dobar plesač, obrazovan, talentirani mladi književnik kojeg tek čeka slava.

Vjerovala je da će biti (kako je on isticao otpočetka) njegova muza, no brzo se ispostavilo da je za njega muza ustvari bilo istoznačno pojmu "lutka". Ili možda marioneta koja će pomoći u izgradnji njegovih ciljeva. Zelda je ipak, iako mlada bila bar na nesvjesnoj razini svjesna da će teško biti sretna ako nije svoja, ako bude živjela u tuđoj sjeni.

Brak koji još nije ni počeo, ustvari je već srljao u propast. Zelda je to osjećala već na svom vjenčanju:

"Odjednom sam osjetila...kako da kažem?...da sam neumjesna, luckasta i lažljiva u svojoj bijeloj čipki, pod bijelim velom: osjetila sam da sam laž u tom obredu...Tada sam shvatila da Scottu uopće nije stalo jesam li djevica. Gledala sam kako ispija burbon poluzatvorenih očiju, njegov nasmijan profil između dva gutljaja. Put neće biti posut ružama..."

Francis Scott Key Fitzgerald i Zelda Sayre, sa kćerkom Scottie u Parizu 1925.

I doista, Scott se vrlo brzo odaje alkoholu, neuredan je, tašt i zbrkan, žena ga seksualno niti malo ne zanima. Zanima ga tek fasada i slika u javnosti njih dvoje kao "celebrityja" i zanima ga iskorištavanje njene osobnosti i njenog talenta. Kad bi ona napisala nešto dobro, i to htjela objaviti, uvjerio bi ju da je za oboje najbolje potpisivati te priče njegovim imenom. Po Zeldinim riječima (Dnevnici, pisma, bilješke razgovora sa psihijatrima...) Scott ju je nemilice potkradao i kitio se njenim perjem.

U više navrata dugo je boravila po psihijatrijskim klinikama, iako po svoj prilici dijagnoza ni blizu nije bila tako ozbiljna da je morala biti zatvorena i liječena elektrošokovima. No, bila je preotvorena, bez dlake na jeziku i već bez ikakve volje i želje da šuti i glumata, a to je bilo preopasno za one kojima je farsa bila sve. Zbog imagea je i bolnica morala biti "na nivou":

Boraveći u bolnicama Zelda je i dalje stvarala, pisala je (skrivajući bilješke) i slikala konstantno, no bez uspjeha. Njen jedini roman nije doživio popularnost za njenog života (pisac ovog romana i dobitnik cijenjenog Goncourta za isti 2007.  god.,  posebno je ponosan na činjenicu da je ovom knjigom potakao brojne zemlje da prevedu i objave Zeldin roman).

Ne samo u stvaralačkom smislu, Zelda se u tom braku konstantno morala boriti za slobodu. Otuđili su je i od kćerke (jedinog djeteta) kad je njena sloboda prešla granicu (koju su sami odredili). Jedina svijetla točka u njenom životu, uz umjetnički zanos, bio je njen ljubavnik, očito onaj s kim bi bila uspjela ostvariti sreću. No pojavio se prekasno, sve je trajalo prekratko. Nakon što se posumnjalo u njenu bračnu vjernost, ona je doslovce otrgnuta i  zauvijek odvojena od svoje ljubavi (avijatičara), natjerana na pobačaj, i nakon toga konstantno nadzirana i omalovažavana.

Očito, to njeno pravo na prevaru (u lošem i nekonzumiranom braku s mužem koji ju je također varao) smatrano je njenom najgorom psihijatrijskom dijagnozom. Dvostruka mjerila su bila toliko očita (čak ju je nakon toga Scott i silovao):

 

"Muškarci: kažu za sebe da su izmučeni, i to je tako elegantno, romantično, znak njihove najveće otmjenosti. A čim mi žene zastranimo, kažu da smo histerične, shizofrene – zrele da budemo internirane, to je sigurno."

Zanimljivo, ovdje je pisac Hemingway (u romanu se zove Lewis O'Connor) prikazan kao negativac, izrazito tašt, antipatičan, ženomrzac i ljubitelj koride (Leroy doista sjajno  na nekoliko stranica opisuje krvavu koridu i svu tu malograđanštinu svjetine koja nakon mise ide na koridu). Zelda ga je s mužem uhvatila "in flagranti" no to je kasnije nastojano zataškati kao njena halucinacija i dio bolesti.

Alabama song  je roman napisan moderno, fragmentalno, bez linearne strukturiranosti. Pisac miješa fikciju i dokumentarnu građu (zbog izbjegavanja tužbi, on najčešće naglašava da je roman literarna fikcija, a u stvari je poprilično biografski. Iz istog razloga su izmijenjena i neka imena).

Knjiga se čita lako, ali iznimno je poetična i doista se čini kao da ga je napisala žena. Leroy kaže da mu nije bio neki problem "ući u glavu" jedne zanimljive žene i umjetnice kojoj se divio. Veći spisateljski problem bio je ući u bit žene koja je kompleksne osobnosti, pozabaviti se njenom "dijagnozom". Fragmentarni stil očito je i u tom smislu bio najbolje moguće rješenje.

Posljednje počivalište Zelde Sayre Fitzgerald

Alabama song je višeslojan roman: govori o slavnom bračnom paru, o suživotu odnosno teškoćama suživota umjetničkog para, zatim na drugoj razini govori o načinu života, atmosferi, društvenim odnosima i naročito položaju žene u 20-im godinama prošlog stoljeća. I treći sloj, tiče se Zeldine introspekcije: njenih emocija, želja, odnosa prema mužu, obitelji, kćeri, prijateljima, okolini; njenog umjetničkog bića i složenih psihičkih stanja.

Leroya se posebno dojmio Zeldin prkos u to vrijeme, spremnost na kršenje normi, njena borba s malograđanštinom (u čemu je bila itekako i samoironična, svjesna da ni ona ne živi svoju pravu stvarnost) te njena upornost u umjetničkom izražavanju, unatoč spoznaji da je osuđeno na propast.

Pisac Gilles Leroy je posjetio Zagreb u sklopu zadnjeg Profilovog sajma knjiga, i tamo nam i osobno predstavio ovaj svoj roman, koji je i njemu, inače plodnom piscu, dodjelom nagrade Goncourt za njega, promijenio život iz temelja.

Naš izdavač je 'Disput' i objavljena je u također nagrađenoj Disputovoj biblioteci 'Na tragu klasika'.

 

• Osvrt Božidara Alajbegovića na Alabama Song
• Osvrt Dragana Juraka na Alabama Song
  

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."