Piše: Elizabeta Hrstić

Može li i treba li, moderna žena danas, razmišljati o tuđim očekivanjima, živjeti život 'arhetipske' žene? Kako zaboraviti na stereotipe o savršenim ženama i osluškivati tek  ritam vlastitog bila?

Što je ženska sreća i u čemu se krije? U ljubavi, majčinstvu, karijeri...kako sve objediniti, ili možda sreću ipak ne možemo opisati takvim općim, opipljivim pojmovima?

Kazalište 'Moruzgva' je zagrebačka 'mala produkcija' (pokretačica je Ecija Ojdanić) no sudeći po predstavi 'Gola u kavezu', ne zaostaje puno ni za nekim većim produkcijama. Praizvedba predstave bila je u ožujku ove godine u kazalištu Vidra, a sada smo ju imali prilike pogledati u sklopu 33. Dana satire u zagrebačkom kazalištu Kerempuh.

Tekst je napisala Olja Runjić, režirao je Ivan Leo Lemo, a tri gracije su: Ecija Ojdanić, Ana Begić i Barbara Nola. Predstava je otpočetka hit, pogotovo među ženskom publikom. Ništa čudno, jer sve se možemo u nekoj (ili u ponečemu) prepoznati.

Plakat predstave

Riječ je o tri dobre prijateljice, naizgled različitih životnih puteva, temperamenata i karaktera. Ipak, kroz njihov obični, a pogotovo ispovijedni razgovor, dolazimo do toga da je 'baza' uvijek ista: brinu nas iste brige, postavljamo si ista pitanja, srž je ista... Nije naročito  bitno ženino ostvarenje u poslu, braku, majčinstvu, ukoliko ispod svih slojeva i  izvanjskog šarenila ili maski za javnost, čuči samoneostvareno biće.
Žena koja je 'gola u kavezu'.


Tanja (glumi ju Ana Begić) je, izvana gledano: uspješna i moćna poslovna žena, ima dovoljno novca i sve materijalno što joj treba i ne treba. Ima ambiciju i dug  iskren jezik. Bez ijedne dlake. Agilna, cinična, pomalo gruba, no ipak topla, i vjerna prijateljica.
Nema dovoljno slobodnog vremena, nedostaje joj ljubavi, zlo joj je već od muškog roda,  razvedena je, a bivšeg viđa u šoping centrima sa drugom ženom i njihovom djecom.
Tužna je jer ne može imati vlastitu djecu, a nema dovoljno vremena niti za brigu o psu, kojeg jako želi...

Una (Barbara Nola) je odustala od klasičnih ženskih želja, u vezi je s oženjenim muškarcem, a djecu uopće ne želi. Jer nije zadovoljna svijetom koji ju okružuje. Ona je konceptualna umjetnica, koja je na zadnjem zahtijevnom projektu pola dana provela gola u kavezu, sa zanemarivim razumijevanjem publike i lošim odjekom kritike (koja ju dovodi do bijesa). Ona nema novca, jedva preživljava, crkla joj je perilica... No, duh je još živ, ona svoje prijateljice zna utješiti i nasmijati.

Nina (Ecija Ojdanić) je domaćica koja dugo živi u neznanju (ili možda sa rukom preko očiju?) da ju muž vara čak i duže nego što su u braku, a u trenutku kad ona otvara oči i puca po šavovima, saznaje da su joj vezane ruke, jer je trudna. (veli da je 'živa zakopana' našto joj prijateljica Tanja odgovara: 'Ništa, buš uskrsnula'). I ona je u svom kavezu – bračnom, a sada eto i u kavezu majčinstva. U početku joj se čini da je jedina od njih tri tako nemoćna, ali kako se razgovor zahuktava, vidi da ništa nije kakvim se čini. Sve su one usamljene na svoj način, izgubljene u ispunjavanju onog što se od njih očekuje ili podrazumijeva. No,  imaju jedna drugu, i na kraju jedna drugoj pomognu iskopati onu duboko zakopanu snagu u svakoj od njih... unatoč tome što je strah i dalje sasvim izvjestan, u vremenu koje svojim tempom nesprestano proždire prave vrijednosti. Ali i sami pokušaj da se stvari probaju pomaknuti s mjesta, je nešto iznimno vrijedno.

Ton predstave na kraju je ipak optimističan.

Sve tri glumice su dobre i vrlo uvjerljive, posebno Ana Begić u svojoj ulozi. Režija je svježa, vrlo razigrana, maštovita, i ide na ruku (relativno) mlađoj publici. Na momente možda malo i previše (tu mislim u prvom redu na ubacivanje nekih jeftinijih fora, što mislim da i nije bilo potrebno, s obzirom na dovoljno satiričan ton, solidan tekst i širi podtekst)

Posebno su zanimljivi  i vedri (s malom primjesom gorčine)  songovi  - radi se o hitovima iz 80-ih, slobodno i duhovito prepjevani.  Šteta jedino što glumice ipak nisu osobito talentirane za pjevanje (ili je i taj nedostatak  potrebno satiričko karikiranje?)

Koreografija i scenografija, te kostimografija su uspješno podvukle satiričku oštricu, pa se tako i kostimama naglasila predrasuda o ženskim stereotipima, trpanje  žena u nekoliko 'ladica'.

Sve u svemu, predstava spada u one lagane, zabavne, nakon kojih publika iz kazališta iziđe zadovoljna provedenom večeri. Kritičko oko će naravno uvijek očekivati predstavu koju će poželjeti još jedanput pogledati, što ovdje ipak nije slučaj. Svejedno, za pohvalu je  već i samo uprizorenje  dobrog teksta jedne naše mlade autorice, koja je odbila da se ovu predstavu okiti epitetom 'chick-lit'.

Nadamo se da će 'Moruzgva' nastaviti uspješno i dalje s barem ovakvim hitovima, kojima se neće prišivati 'chick lit' ako budu hit.


Pogledajte i video Tportala o predstavi.

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."