Piše: Barbara Pleić

Trećega dana Festivala novog cirkusa u Zagrebačkom kazalištu lutaka – Sceni Travno održane su dvije predstave – međunarodna premijera predstave kompanije Moglice – Von Verx 'Miroir, Miroir', te 'Bambula' kompanije Nova Voda. Obje predstave u svome temelju imaju umijeće akrobatike, a dijele i sličan dojam napetosti i mučne nelagode koje izazivaju, kao i osjećaj kako se 'onome nečemu' u njima jednostavno ne može staviti soli na rep.

U prvom je planu tijelo performerice, koje svojom do krajnjih granica rastegnutom napregnutošću unosi disciplinu u strukturu predstave, koje bi se bez tako snažnog elementa (samo)kontrole doimale vođene gotovo aleatoričkim načelom subjektivnog nereda, a upravo je taj antagonizam između na slučajnostima sklepanog patchworka i stroge kontroliranosti onoga što to u kaos bačeno tijelo fizički može ono što izaziva toliku nelagodu.

Mélissa Von Vépy, Moglice – Von Verx

U slučaju prve predstave, na djelu je i istinska zebnja povezana uz sigurnost tijela performerice čiji je oslonac glatka površina ogledala postavljenog nekoliko metara iznad površine zemlje, a čiju krhkost dokazuje ona sama, razbijajući ga na samom početku predstave te si na taj način otvarajući konkretnu zečju rupu kroz koju se može provući na drugu stranu. Prolazak, međutim, nikada nije potpun, budući da jednaka zrcalna struktura subjekt dočekuje i s druge strane, pretvarajući igru prolaska u narcističku fascinaciju vlastitim likom, koji razlomljen suprostavljenim zrcalnim odrazima postaje mnogostruko bezglavo i repato biće koje zaziva najstarija poimanja cirkuskog čudesnog i čudnovatog.

Takva vrsta prepoznavanja rezultira, međutim, koliko zadovoljstvom toliko i užasom, a povratak na čvrsto tlo, u običnost svakodnevnice u kojoj se utapanje u vlastitom odrazu promatra isključivo kao oznaka taštine, bez elementa čudesne igre, neminovan je.

Julia Christ, Nova voda

Predstava 'Bambula', labavo temeljena na romanu 'Rio bar' Ivane Sajko, u središtu također ima tijelo, ali tijelo čija je primarna funkcija ona memorijske kartice uskladištene traume. Predavanje Nataše Govedić o predstavi umjetnice Angele Laurier s prvoga dana konferencije 'Žene & Cirkus' izvrsno se može primijeniti i na ovu predstavu, jednako kao i teorije Andree Zlatar o boli koje je iznijela u knjizi 'Tekst, tijelo, trauma': Jake traume, radikalni traumatični doživljaji u kojima je došlo do depersonalizacije i dehumanizacije čovjeka, do gubljenja njegovog osobnog identiteta i konzistentnosti, ne mogu biti "prerađeni", ne mogu "doći do jezika" i "biti iskazani, pa time i riješeni“; „komunikacija boli“ jezikom nemoguća je, budući da određene vrste traumatskih iskustava razaraju semantičko. Tijelo pamti, ali nevolja je u tome da ono ne može iznijeti iskustvo na način organiziran kao što je onaj jezičnog iskaza; najbolje što nam može ponuditi komadići su prikupljeni sada ovdje, sada ondje i predstavljeni logikom asocijacija i slučajnosti, a ne linearno-narativnim zakonima jezične forme.

Gledateljstvu naviklom na logocentrični sustav iskazivanja susret s na ovaj način o/utjelovljenim jezikom boli uznemirujuć je upravo zbog svoje neposredne bliskosti.

Mélissa Von Vépy

Komentari

Dodaj Novi

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."