| Aleksandra Kardum |
| Nedjelja, 11 Ožujak 2007 | |
|
ime i prezime/mjesto: Aleksandra
Kardum/Split datum rođenja/horoskop: 24. 02. 1969., Riba obrazovanje: profesorica glazbe, magisterij iz pedagogije područje rada: glazbena terapija za autističnu djecu interesi/ključne riječi: književnost, glazba, djeca web sajtovi koje posjećuje: knjiški moljac, knjigomat, culturenet, zamirzine, lupiga uzori/ dragi autori/ce: Slavenka Drakulić, Meša Selimović, Daša Drndić interesi izvan arta: znanstveni rad, obitelj kontakt: akardum(at)net.hr U nastavku pročitajte priču 'Izgubila sam svoju kožu'.  selfportrait: Prva draga slikovnica
bila mi je «Cvilidreta» – danas mi se njezine moralne
pouke čine dvojbenima. Od poezije volim onu stvarnosnu, poput Vlade
Bulića. Obožavam raditi s djecom, a neispunjena mi je želja baviti
se psihologijom; da nisam spisateljica, bila bih psihologinja.
Književnost je za mene filozofija čovjeka - iza svega stoji
filozofija pisca, ništa nije napisano slučajno...Iz zezancije sam nedavno za Glorijin natječaj napisala ljubavnu priču pod nazivom «Bacila si sve niz rijeku», kako bih dobila karte za Indexe, i pobijedila. Roman koji sam napisala «Ono što sam prešutjela» introspekcija je i intimna ispovijed mlade žene koja intenzivno promišlja život i propituje svoju osobnost; Ne volim tipično muške razgovore, a posebice ne tipično ženske (barem prema onome što se pod time u popularnoj kulturi podrazumijeva); Važan mi je magistarski rad iz pedagogije; I na kraju, upravo završavam roman o poratnoj zbilji u Bosni...
IZGUBILA SAM SVOJU KOŽU Ekran priča Više ga ne volim. Eto, rekla sam. Zapravo, samo sam micala usnama, ali i to se važi. Jednom ću izgovoriti to naglas. Kunem se da hoću. Ali kome? Prijateljicama? Ne bi razumjele. Blago tebi, kažu mi, svašta ti kupuje, imaš što poželiš... Da su bar naši takvi, sretnice - tako mi kažu. Sretnice. Majci? Ne. Ne želim da se uzruja i da joj se bolest pogorša. Osim toga...Točno mogu zamisliti kako bi stisnula usnice i odvratila pogled od mene, a zatim dugo šutjela. Dobro ti je, rekla bi, puno bolje nego drugima. O onome joj ne bih ni rekla. O tome se s majkama ne razgovara. Kako se gušim kad legne kraj mene, kako me preplavi mučnina kad osjetim njegov dah na vratu... Kako sam izgubila svoju meku kožu. Koža ti je poput svile, govorila je mama kad sam bila sasvim mala. Svilena, milena, pjevušila je ljubeći mi ramena. Ponekad, noću, rukom prođem između bedara i osjetim krutu hrapavu kožu. Bilo bi ti ugodnije da se opereš, kaže on ustajući iz kreveta, ali ja znam da neće pomoći. To mi neće vratiti moju kožu. Je li da nam je lijepo, pita me dok mi svlači spavaćicu, a ja samo šutim plitko dišući na usta. Borim se sa sobom da ne ustanem, upalim sva svjetla u kući i vrištim dok ne izgubim glas. Onda se sjetim majke i odustanem. Njeno srce to ne bi podnijelo, on bi otišao, a ljudi bi upirali u nas prstom. Samo izmišlja, razmažena nezahvalnica, govorili bi za mene. Sve bi se raspalo. Zato mirno ležim i brzo dišem na usta da ne osjetim njegov miris. Ujutro se tuširam dugo, sve dok crvena voda u kadi opet ne postane bistra. Ponekad, kad me poljubi pred odlazak na posao, osjetim sram. Voljela bih kad bi sve moglo biti po starom. Gledam ga kako doručkuje, dodaje nam čaj i grli moju majku. Govori kako sam prekrasna i kako se ponosi mnome. Tada shvatim: ja sam sve pokvarila. Poželim kleknuti pred majku i rukama joj obujmiti koljena. Moliti je da mi oprosti. Onda ipak odustanem jer nemam hrabrosti. Krišom pogledam svoju odjeću – debeli džemper odvojim od prsa, a ovratnik povučem još više, do same brade. Sutra mi je rođendan. Gledam ga s prozora dok ide prema autu. Radim to zato jer želim da sve izgleda kao obično. Kao nekad. Otvara vrata, maše i namiguje mi, a ja ne osjećam ništa. Šalje mi poljubac, ali ja samo zatvorim prozor. Kroz staklo čujem kako viče: «nakon posla ti idem po bicikl, onaj crveni, dvanaest brzina za dvanaesti rođendan, ha?» Zatim primiče ruku usnama. Po tko zna koji put pravi isti pokret - kao da ih zaključava i baca ključ. Na tren zastane očekujući da i ja napravim isto, kao i svaki put.
Ali ja samo stojim. Stojim zato jer ga
više ne volim. Kada auto zamakne iza ugla, prošapćem: oprosti
tata.            |
popis prijašnjih radova