Bebonja, Diana Rosandić i Muck

Još ponešto, intimnije:
„Ozbiljno“ sam počela pisati u desetoj s naučnofantastičnom prozom „Dječaci s planete Are“ (primjerci dviju verzija – sačuvani), paralelno s poezijom. Objavljivala u listu „Galeb“ i dobila nagrade za pjesme još u nižim razredima osnovne škole. Pišem tek onda kad neka ideja sazrije toliko da mi ne preostane ništa drugo nego je staviti na papir. U prozi se sve manje „mučim“ te zaključujem da lijepo sazrijevam u tom području, a poeziju smatram nečim nadnaravnim, gotovo svetim, vrlo sam oprezna i nježno joj, s punim strahopoštovanjem pristupam, bez obzira pišem li duhovnu ili socijalnu pjesmu. Kao dijete sam pohađala njemačku školu i kad smo se vratili u Rijeku, teško sam prihvatila našu abecedu, a čitanje sam zavoljela zbog stripova Zagora, Alana Forda i komandant Marka i slično. Kad sam jednom svladala pismo, bilo je gotovo, zaražena, upisala sam se u knjižnicu te navalila; Ivana Brlić Mažuranić mi je u „Pričama iz davnine“ otkrila da se nerazumljive riječi mogu pronaći otraga u rječniku, Mato Lovrak me oduševio s „Neprijateljem broj jedan“ jer sam saznala da će razmaženi pas (Cveba) nakon nekoliko dana gladi s guštom smazati žgance,... s trinaest sam gutala „Upanišade“, Đubrana i Rey Bradberija (Tetovirani čovjek) i prašila dalje i dalje, čitajući i neumorno puneći vlastite rokovnike znajući da jedino što želim raditi u životu jest – disati i pisati.
 
Bila sam supruga Rosaria Jurišića Vrgade, slikara i književnika s kojim sam zajedno nastupala i stvarala. Nakon njegovog fizičkog odlaska 1996. u njegovoj 37. godini, brinem o njegovoj bogatoj ostavštini te sam mu objavila posthumno šest knjiga a sedma je u tisku. Mislim da je umjetnost bezvremena kategorija koja bi trebala biti u funkciji radosti i okrijepe za sva naša čula (glazba, književnost, fotografija, slikarstvo...).

Ružnoće i horora stvarnost nam nudi u izobilju, a na umjetniku je da svijetu ponudi balans s ljepotom i ugodom koja teži steći bezvremenski sjaj. Želim podijeliti svoje misli, nade i strahove s čitateljima koji mi mnogo znače. Volim pomagati talentiranim mladim književnicima, što mi pruža prilika jer sam tajnica i urednica u DHK - ogranak Rijeka, te sam bila urednicom nekih prvijenaca.

Držala sam i tečaj kreativnog pisanja koji je uistinu iznjedrio nekoliko kvalitetnih mladih autorica, međutim, kad počinjem pisati vlastito djelo u onoj završnoj fazi nakon pripremne, stvari se malo kompliciraju. Od staložene i mirne osobe, pretvaram se u samodostatnu sebičnjakušu koja kod kuće neće podići ni telefonsku slušalicu, niti otvoriti vrata ukoliko netko zvoni. Jer vanjski svijet gotovo prestaje postojati. (Srećom, ne drži me dugo.) Tada čak ni Bebonju ne šećem nego tu zadaću obavlja kći (pas je zapravo njezin!), a onda možete misliti koliko je sati. (Bebonjina slika je na naslovnici romana „Što se dogodilo s Dinom Jailon“ i glavna je faca u prvom dijelu romana „Moj mozaik). Dakle, kada pišem, nema zezanja.

Priznajem, mislim da ću u prozi još rasti, kao vino – s vremenom, jer prozaik i mora imati iskustva, ali u pjesništvu sam, čini mi se, dala ono najbolje što sam imala. Neki kažu da sam uspješna, dodvoravaju mi se. Mislim da je svaki čovjek kreator vlastite sreće. Katkad okolnosti ne idu na ruku, ali iz svakog se blata čovjek može izvući i naučiti pouku.

Ne priznajem podjelu na žensku i mušku književnost, već na dobru i lošu. Međutim, činjenica je da je ovaj svijet izgrađen po muškom principu, i žena umjetnica bi trebala pronaći put do javnosti i uspjeha koristeći isključivo talent, znanje, marljivost, upornost, a ne treptanje očicama ili podilaženjem jeftinom pomodarstvu, ali da je katkad potrebno poslužiti se muškim principom (primjer lupiti šakom po stolu i reći - Ja sam osoba koja to mogu i želim! – ali u tom slučaju se mora voditi računa da je stol čvrst), no ne mislim da svatko, svaki umjetnik mora postići uspjeh i slavu po bilo koju cijenu, jer to je utopističko razmišljanje, uvijek će biti talentiranih i divnih umjetnika koji se neće uspjeti nametnuti javnosti ili medijima.

Ali je li uspjeh sve? Svake 4 sekunde se objavi nova knjiga. Pa tko to može sve pročitati? Znam da mi se knjige objavljuju u najviše tisuću primjeraka, a ne pročitaju se sve. I, jesam li uspješna? Po broju, ne bih rekla. Ali sam sretna kad čujem pozitivnu povratnu informaciju. Zapravo, u tuđim knjigama, čitatelj traži vlastite tragove i to je sva mudrost. (Kad napišem nešto u čemu se ti prepoznaš, tad sam uspješna.) Moja zadaća kao pisca je dati čitatelju prijateljsku ruku, reći mu da nije sam, da postoji još usamljenije biće od njega (u tom slučaju ja), da je sreća negdje blizu, a ukoliko je već sretan, utoliko je dužan sreću širiti dalje.

Smrt je odmorište. Ne plašim se zaustaviti se i odmoriti. Ali dok se krećem (zapravo imam vozački ali ne vozim), volim upoznati nove krajolike, zanimljive ljude, očaravajuće zalaske sunca i divna svanuća. Ako na zavoju vidim odvaljeni kamen, stat ću i pokušati ga ukloniti s ceste da ne bi onaj koji dolazi nakon mene naletio na njega i nastradao. Ako to ne učinim, mučit će me savjest, i ipak ću se nakon dužeg vremena okrenuti i vratiti nadajući se da nitko nije stradao. Sreća je sreća samo kad se može podijeliti, ako se nema s kime podijeliti nema radosti. Prijateljstvo se gradi i održava, da bi se moglo podijeliti radosne vijesti, (kao i tužne). Ciglicu po ciglicu. Slovo po slovo. Sloj po sloj. Trenutak po trenutak. Sva je vječnost u trenutku.

Pod svoju manu bih navela (neću početi nabrajati jer bi teklo unedogled), nedostatno je poznavanje stranih jezika, što mi je jako žao. Natucam njemački, domorodački govorim engleski i to je to. Divim se prevoditeljima koji našem stvaranju otvaraju prozore i vrata svijeta. Mislim da nisu dovoljno vrednovani u medijima, zaslužuju više od jedne-do dvije godišnje prevoditeljske nagrade. I veće honorare.

Stara je izreka da se o ukusima ne raspravlja, uvijek je bilo onih koji će rado čitati žute novine ili lagane srceparajuće hercromane (ima ih dobrih), i one koji će mazohistički mučiti svoje vijuge na teškim romanima s ključem i bezbroj brava. Treba imati sve u ponudi. Neka svatko može pronaći ono što ga raduje. Jedino mi se čini da bi se zato profesionalnim književnicima (koji ne pišu pomodarske priče) zbog zasluženog statusa trebalo omogućiti lakše dolaženje do novca za objavljivanje. A i na njima samima je da se potrude što bolje pisati kako bi postali zanimljivi nakladnicima. A ponekad jednostavno treba imati i sreće.

Nažalost, mala smo nacija i ne možemo se svijetu vlastitim jezikom nametnuti, a usto smo još i zavidnici, te stoga još ne kotiramo visoko po inozemnim sajmovima, ali ima nekih naznaka da će biti bolje.  Talent, ali uz to rad, disciplina i opet rad. Pa malo sreće. Uz sve to puno strpljivosti. I onda se može osvojiti svijet. Ali prije toga je svijet morao već osvojiti vas. Ako niste zaljubljeni u život, u čovjeka, u nadu i svijet, bojim se da mi ne možete ponuditi ništa dobro osim kuknjave, žalopojke i crnih misli kao konačnicu. Ne, hvala. Iza pljuska i kiše, blata i mokrine dolazi sunce. Moja je zadaća uvjeriti čitatelja da pogleda tamo iznad brežuljaka i pokazati mu prekrasnu dugu. Možda se još nije pojavila, ali gle, boje i obrisi se već naziru, svaki će tren. Pa uzeti čitatelja pod ruku i zajedno s njim krenuti. Kad on postane uvjeren da smo prošli ispod nje, e to ja nazovem uspjehom. (Pesimist će to nazvati Iluzijom.)

(Ne mogu je jedina pjesma koju znam recitirati napamet)

NE MOGU

Ne mogu od mene

učiniti roba

zemaljskoga,

jer moji lanci

zveče

s treptajem

zvijezda

i cijeli svemir

čvrsto sam

okovala

u taj

lančić

što visi

na vratu

Boga.

A ako me

istrgne -

i u bezdan baci,

neću pasti

raspuknuta,

već kao

zlatno sunce

medaljon,

što sjaji

na sredini

ogrlice,

istim ću blijeskom,

čak i jačim

nahraniti oči

da lakše plaču.