Irena Rašeta

ime i prezime / mjesto: Irena Rašeta / Zagreb
datum rođenja: 07.11.1978.
obrazovanje: Nedovršen studij povijesti te dovršen studij španjolskog jezika i književnosti.
područje rada: obrazovanje, novinarstvo, prevodilaštvo, uredništvo, nakladništvo
ključne riječi: književnost, novinarstvo, pisanje, uređivanje, znanstvena fantastika, web design, blog
web sajtovi koje preporučuje: nosf.net, nosf.net/magazin, sfera.hr, planb.com.hr
kontakt: ire.nosf.net, Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

autoportret: Duga kosa, kratka pamet.
dragi autori/ce: Ursula K. Le Guin, Darko Macan, James Tiptree Jr.
interesi izvan arta: Organizacija konvencija

Bludućnost - zbirka erotske SF proze

Napisala i objavila priče:

• "Nido" (zbirka "Svijet tamo iza", Pazin, 2003.)
• "Drvo života" (zbirka "Ispod i iznad", Pazin, 2003.)
• "Iskupljenje" (zbirka "Kap crne svjetlosti", Zagreb, 2005.)
• "Cabrón" (zbirka "Zagrob", Zagreb, 2006.)
• "Ples ljepote" (zbirka "Blog priče", Zagreb, 2007.)
• "Sjećanje generacija" (zbirka "Dobar ulov", Pazin, 2008.)
• "Bolji je svijet moguć", (časopis Ubiq 2, Zagreb, 2008.)

Uredila zbirke:

• "Blog.SF" (Mentor, Zagreb, 2006.)
• "Bludućnost" (Mentor, Zagreb, 2007.)
  "Bludućnost" je zbirka erotske SF proze, nastala na temelju natječaja, kojeg je organiziralo društvo ljubitelja znanstvene fantastike SFera iz Zagreba, na temu Kakva nas b(l)udućnost očekuje?. Erotski SF, ali i istraživanje seksualnosti te uloge spolova u SF djelima, u svjetskoj znanstveno-fantastičnoj književnosti nisu ništa novo, dok su na domaćoj sceni i dalje rijetkost. Autori su bili pozvani da pošalju svoje SF, fantasy ili horor pripovijetke s elementima erotike, seksualnosti, te motivima koji se bave rodnim stereotipima i queer kulturom, a na poziv su stigle trideset dvije pripovijetke dvadeset četvero autora, od kojih svaki ima svoje shvaćanje budućnosti bluda, svoje shvaćanje budućnosti čovječanstva...
  Više na bluducnost.blog.hr...
  

Uređuje NOSF portal i NOSF magazin. Stalna je suradnica i u magazinu Plan B, gdje piše o SF knjigama i filmovima, te knjigama općenito. Aktivna je članica i potpredsjednica zagrebačkog društva ljubitelja znanstvene fantastike SFera, članica žirija za nagradu SFERA te organizatorica programa najveće domaće SF konvencije SFeraKona.

 

 

Priča objavljena u 102. broju fanzina "Parsek" (studeni 2008.)

NEKA BUDE ZELENO

Znao sam gdje sam bio. Ne i gdje jesam. Lice mi je bilo užareno, oči natekle i teške, a na nepcu mi je palucao poznati okus koji mi je odrvenio jezik.
Trebao sam biti na poslu u devet. No na putu se pokvario tramvaj, pa sam sišao i ušao u kafić koji je bio odmah nasuprot mom tramvajskom crvenom sjedištu. Nastao je krkljanac. Nitko se nikamo neće maknuti dok ne poprave tramvaj, a ZET-u se nije žurilo. Nije ni meni. Posao je ionako bio sranje, a kava je predobro mirisala da bih se uzrujavao oko nekoliko sati kašnjenja.
Konobarica me poprijeko gledala, kao da zna o čemu razmišljam. Njezini su prsti čarobirali iznad moje kave, iz šalice se pušilo, zapalio sam cigaretu. S prvim sam srkom bacio pogled na njezine noge dok se udaljavala. Nosila je guste čarape boje kože i bijele borosane. Malo više – uski minjak s prorezom, pa lagana bijela košulja. Masna kosa svezana u neuredan rep. Nije bila posebno lijepa, ali je imala tijelo kraljice. Gibala se poput balerine, a parala pogledom kao da je Crvena Sonja. Ostavio sam se usporedbi i u mislima se vratio na prorez, kad se stala vraćati do mog stola.
- Zaboravila sam vodu – glas joj je bio dubok i ugodan. Nokti na rukama izgriženi. Pratio sam pogledom kapljicu znoja kako joj zaviruje u dekolte.
- Hvala – mislio sam da ću reći, trebalo je tako zvučati, ali se začuh kako izgovaram: - Udaj se za mene ...
Iz zvučnika nisu treštali narodnjaci, kako bi se očekivalo za ovu vrstu rupe, već Dire Straitsi, mogao bih se zakleti da znam pjesmu.
Nije ništa rekla, ničime pokazala iznenađenje, samo je gurnula ruku u veliki džep svoje pregače i preko stola mi proturila zeleni papirić ...

***

Osjećao sam naočale na nosu i kako mi se s čela slijeva znoj. Miris trave je bio intenzivan i miješao se s mirisom pive kojom je netko zalio pod, pa je pod nogama bilo ljepljivo. Sjedio sam na barskoj stolici, jednom nogom poduprt o pod, drugom o prečku stolice, u rukama držeći gitaru. Prstima sam prebirao poznatu melodiju.
Opet nam je na repertoaru bio omiljeni bend: Dire Straitsi, a ja nisam mogao vidjeti uživa li publika niti briga li je uopće. Čuli su se glasovi, ženski smijeh, zvuk razbijene čaše, sve pomiješano sa slatko-oporim mirisom koji mi je dopirao od ispod nosa. Povukao sam dim i zadržao dah. Netko mi je otrgnuo džoju iz zubiju i opsovao zbog sline koju sam mu proslijedio. Jebiga, sviram gitaru, pomislio sam.
Rasturali smo, ali možda je to samo bila trava. Sjećao sam se kako je to izgledalo kad se svijet okreće oko tebe. Dok sam još mogao vidjeti, bio mi je to dosta čest i poznat osjećaj. Sada, u mraku, mogao sam samo zamišljati vrtoglavicu. Glava mi je bila postavljena na feder što poskakuje na upravljačkoj ploči terenca koji juri pustinjom ... Dok su moji prsti sami svirali znane im melodije, osjetio sam tuđe prste na svom licu. Lutali su preko pustinje, preko kotača, penjući se uz haubu, prodirući u staklo, zarivajući mi se u lice.
Zovu ga zeleno, ali što se mene tiče mogao je biti sojlent bilo koje boje: crveni, žuti, pa čak i zeleni, dok god je u moje oči ponovo donosio slike – razbijene, razbacane, razmućene – a pod jezik okus cimeta. Cimet koji mi draška nosnice ... Na lahorasti dodir papirića žudno sam otvorio usta ...

***

- Hoćeš zeleno? – oblikovala su njezina usta pitanje. Mahnula mi je s drugog kraja prostostorije. Izgledalo je kao plesni pokret.
Nasmiješila sam se gledajući je naopačke obješena o motku i potvrdno joj mahnula desnim stopalom. Spustila sam se na koljena i obuhvatila znojnim grudima prečku koja je vibrirala u ritmu glazbe što mora da je treštala iz visokih zvučnika okolo podija. Ja glazbu nisam mogla čuti, ali to ni nije bilo potrebno dok god sam svoje gole grudi izlagala iskolačenim očima pijanaca i impotentnih šatro mafijaša. DJ mi je iz svog kaveza signalizirao da kreće s Dire Straitsima. To nam je bila omiljena glazba u sporim, ljepljivim večerima kad je nebo bilo krcato oblacima unutar kojih su bljeskale munje, koje nikako da potjeraju barem jednu kapljicu kiše. Bile su to večeri pune znojnih kolutova na košuljama dosadnih bankara i prerano oćelavljelih informatičara, večeri kada se pio viski, a novčanice se lijepile za prste, kad je svaki od tih nazovi-muškarčina želio zgrabiti nešto, zabiti se u nešto, ali je bio prefrustriran ili preočajan ili prebijedan, pa se opijao tražeći zaborav.
Odjednom se nalazila iza mene. Njezine su ruke prelazile preko mog tijela i istom privukle sve poglede u baru. Njeni su mi bokovi zadavali spori ritam. Kretale smo se kao jedno tijelo, bio je to naš naučeni ples. Poljubile smo se izazvavši odobravanje publike – gledala sam ih dok su pljeskali. Njen je jezik mome predao malu zelenu ceduljicu ...

***

Pojačala sam radio kad sam začula prve poznate taktove, a potom nastavila rezuckati mrkvu na tanašne kolutove. Nokti su mi bili lijepo manikirani i obojani ružičasto. No prste su mi i dalje pobjeđivale bore, vidjelo se da to više nisu ruke djevojke koja je nekoć vrtila bokovima i bila glavna na podiju dok je iz zvučnika treštao Dire Straits. Bacila sam nož na dasku i obrisala prste o pregaču. Trenutak sam stajala zagledana u varivo koje se krčkalo na vatri iščekujući da bude promiješano. Dok mi je srce odzvanjalo u grudima, otrčala sam do ogledala. Tražila sam ih i nalazila ... Bore oko očiju, usana, ovješena koža kao kod buldoga ... Gadila sam se sama sebi. Jebena starost, kad je naišla?
Ruke su mi se tresle dok sam njima prelazila preko lica. Plave oči s užasom su promatrale precrvenu kosu jedne starice. Pretamno iskvarcanu kožu jedne babuskare. Prebijele i presavršene zube jedne stare guske koja odbija ne biti više mlada.
Tijelo mi je i dalje bilo čvrsto, ali detalji su više otkrivali nego sakrivali. Tko još nosi ovakve traperice? Već su odavno izašle iz mode i ne valja ih nositi ni u privatnosti svoga doma. Oklijevajući sam ih skinula s gađenjem promatrajući grude kože na koljenima, vene koje su se isprsile preko listova. Bacila sam hlače negdje iza sebe istovremeno se promatrajući kako izgledam u tangama koje starice ne bi smjele nositi. Povraćalo mi se od same sebe pa sam počela vrištati. Vrištala sam punim plućima dok je iz kuhinje dopirao smrad zagorene hrane.
Neka gori, neka sve nestane ... Potrčala sam prema torbici i iz novčanika izvadila bijeli zamotuljak. Drhtavim – staračkim, o tako staračkim! – prstima odmotala sam bijelu maramicu koja je mirisala na cimet i prinijela usnama zeleni papirić ... Neka bude zeleno ...

***

Trgnuo sam se kad se trgnuo i tramvaj. Svi su poletjeli prema naprijed, a ja sam se odalamio koljenom o sjedalo ispred. Dobro da nisam razbio zube o prečku, pomislio sam, a opsovao glasno nešto drugo. Tramvaj je odlučno stao. Pogled mi se polako bistrio dok sam nesvjesno prešao prstima preko džepa na košulji kamo sam spremio prazni omot zelenog paketića.
Bilo je jebeno jutro. Mora da sam se cijelu noć nadrogiran vozio tramvajem. U glavi mi je zvonio Dire Straits makar se nisam sjećao kad sam ih zadnji put slušao. Bio sam znojan i sigurno sam smrdio, ali nije bilo pomoći. Morat ću ovakav na posao. Ne bi mi bilo prvi put, osim toga posao je bio sranje. Mogao sam ga i žmirečki obavljati, lijevom rukom dok desnom drkam, a nogama sviram Bacha na sintesajzeru. Jebeni stvarnosni izgledi za napredovanje i jebeni team building na kojeg sam odbijao otići. Pa što ako dobijem otkaz, da vidim kako će naći boljeg programera od mene.
Tramvaj je stajao i stajao.
- Ovo će potrajati – dobacio je vozač iz svoje kabine, uzrokujući val protesta putnika. Počeli su izlaziti na ulicu gdje je zrak bio još zagušljiviji od onog koji je zakužio tramvaj, a ja sam poželio još jedan papirić. Prošlo je pet minuta i stvarnosti mi je već bilo dosta, barem ove moje ... Trebao sam odmora, još tuđih razmišljanja, još drugih mirisa i okusa, iskustava svojih supatnika po zelenom, samo da odem daleko odavde. Ali, gdje da nabavim zeleno u ovo doba dana i ovdje ...? Gdje sam uopće?
Pogledao sam na ulicu i odmah meni zdesna kroz prozor ugledao poznati par nogu u borosanama. Nisam znao da radi u birtiji, ali sam znao što uvijek ima kod sebe. Zadovoljno sam se nasmiješio svojoj sreći i odlijepio iz sjedišta. Unutra sam naručio kavu i vodu ...






Priča iz zbirke "Blog priče"

PLES LJEPOTE

Zvjezdice su padale s neba ...
Kurva je pokušala pobjeći, ali ju je uspio zgrabiti za gležanj desne noge i jednim snažnim stiskom razuvjeriti u njenom naumu. Dahtala je i vriskala dok ju je vukao za nogu, pokušavala se oteti ruci koja ju je nemilosrdno povlačila, ali nije mogla ništa učiniti. Tresnula je na pod i zakrvarila ga. Ispružila je ruke i pokušala dohvatiti nešto – bilo što - samo da ostane na tom mjestu, daleko od njega, ali ničeg nije bilo u magli koja je plutala zrakom u srebrnkastim pramenovima i ulazila u usta i kroz nosnice, peckajući za oči i gušeći je. Njena je koža bila mokra, kosa joj je bila sljepljena uz lice, a oči uplašene; bila je gola i lijepa, ali to je bila samo vanjska ljepota koja nije imala nikakve veze s estetskim kvalitetama nje iznutra. Ona nikada nije pokazala tu unutarnju ljepotu – količinu te ljepote – samo je isijavala vanjštinu, jer je smatrala da su joj to jedine dostupne čari. Tako je vjerojatno i završila tu gdje je bila: prestravljena ljepota u rukama grozomorne siline što je uzima kao što lovac uzima svoj plijen iz gubice krvoločnog psa. Nije mu mogla pobjeći jer nije imala snage. Njegova je ruka bila snažnija od okova, hladnija od buljavih očiju, veća od raširenog cereka, stvarnija od zvuka vlastitih jecaja. Povukao ju je k sebi a zatim svoj stisak premjestio na njen vrat. Natjerao ju je da ga gleda i moli za milost, a onda je doslovno bacio na hrpu tjelesa koja su se uvijala ispod njegovih nogu. Ležala je na trbuhu, lica zabijenog u muške prepone, stenjući i dahćući kao životinja što je bila. Osjetila je veliku ruku kako joj se spušta niz leđa, ali više nije imala kamo pobjeći.

Njegovo je glomazno tijelo bilo stegnuto kožnim remenjem između kojeg su izvirivali znojni mišići. Na glavi je imao kožnu masku s prorezima za oči, nos i usta. Njegovi su pokreti bili automatizirani i gotovo lijeni. Nije gledao to što je radio (tijelo je poznavalo vlastite porive), već je pogledom lutao u potrazi za smješkom koji je ulijevao snagu. Pronašao ga je u daljini, u magli, u sjećanju, pa ga zarobio svojim očima. Iskesio se ne znajući koliko je njegova ružnoća izvana bila u kontrastu s ljepotom koja mu je čučala negdje u unutrašnjosti bića. Ta je ljepota bila sakrivena, baš kao i ružnoća, crnom kožom, zabranama, podsmjehom i krivnjom. Vjerojatno je zato i radio to što je radio: to ružno, odvratno, zastrašujuće, ali potaknuto ljepotom iznutra – ljepotom koju je unio u sebe promatrajući taj osmjeh i koja će zauvijek biti tu da ga oplemenjuje ili uništava u snovima ili na javi. Nije stao iako je nanosio bol; nije stao iako nije vidio smisao u svemu tome; nije stao iako je njegova želja počivala negdje sasvim drugdje; nije stao jer je ona tako željela – ona koja ga je nogom gurnula u rame i natjerala ga da kleči i koja ga sad promatra sa smješkom na usnama dok on radi ono što mu je ona naredila. Nije joj mogao pobjeći.

A tamo gore, na mekim jastucima (ili su to bili oblaci?), ispružena kao mačka, polegnuta poput palme na plaži, izvijena kao lukovi nad katedralom... Lijepa... Oličenje ljepote... Promatra ih blistavim okom. Smješka se. Lijeva joj je ruka podbočila glavu dok joj je u desnoj lepeza kojom se polako hladi. Mišići nogu joj se stežu, pa opuštaju, a na golom trbuhu joj trepere kapljice znoja dok ih gleda kako pužu po podu, stenju i vrište, opiru se i prepuštaju u savršenoj harmoniji glazbe koju je ona skladala. Ona zrači ljepotom i prosipa je oko sebe, ali to je laž. Iznutra ona je ružna i crna kao ugljen, nesposobna proizvesti ljepotu - nesposobna zazvati u sebi onaj osjećaj čistoće koji je stvara -, zarobljena u kavez bijede, očaja, zlobe i bijesa. Zato laže sama sebi, pa tako i drugima, zavarava svijet o svojoj ljepoti i sklada koncerte o ružnoći. Da može, možda bi i prekinula tu igru, ali to nije u njenoj moći. Treba samo ispružiti svoje elegantne ruke i vršcima bi prstiju dotaknula staklene stijenke svog kaveza. Ona ne treba gledati taj kavez da bi ga vidjela, ne treba ga osjećati pod prstima da bi znala kako je tu: proziran, pa opet čvrst i postojan, siguran ali zastrašujuć, sasvim novi kavez na kojeg se još nije navikla i – što je najgore – vječan. Iz njega nema bijega. Iza njega nema života.
Zvjezdice su prekrile tlo.

***

Sumnjivo je podigao kuglu s police i protresao je. Unutar velike kugle umjetni je snijeg podivljao, a iznenada su se pokrenule i lutke. Preokrenuo je postolje na kojem je kugla stajala i na njemu našao etiketu. Na njoj je bila nacrtana prekrižena ljudska glava, a ispod je pisalo: "Nijedna osoba nije ozlijeđena pri nastanku ove kugle. Korišteni su samo dobrovoljni donatori." Potom je uslijedio kratak opis postupka prijenosa ljudske svijesti u minijatrne androide unutar kugle. Zadovoljno se nasmiješio i ponijeo kuglu do blagajne. Dok se kretao između polica nakrcanih sličnim kuglama, punih svijesti nekoć stvarnih ljudi koji su – izgubivši smisao, zdravlje, sredstva za egzistenciju – odlučili svoju vječnost naplatiti i provesti je unutar igrački (neki za djecu, neki za odrasle), njegovo je gibanje ponovo potaklo snijeg. Jedna se noga pružila, udarila u jednu stražnjicu, jedna je ruka poletjela, a za njom tisuće suza.
I ples je ponovo mogao krenuti.