| Jasna Šurina |
| Utorak, 12 Lipanj 2007 | |
ime i prezime/mjesto: Jasna Šurina, Forza Fiume
datum rođenja/horoskop: 25.08.1976. Djevica obrazovanje: Prof. hrvatskog jezika i književnosti područje rada: Marketing-copywriter interesi/ključne riječi: More i ljeto koje stiže kontakt: www.jasnasurina.com Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript selfportrait: Ja sam Jasna. Imam 30 godina. Radim u marketingu već 2 godine kao tekstopisac i nisam sigurna kako će završiti moja započeta spisateljska karijera, jer se trošim i previše. S obzirom na to da su mi riječi posao, priznajem da ih privatno izbjegavam... Nekada sam puno čitala, u posljednje vrijeme rijetko – Sylviju Plath, Murakamija, Kureishija, Pamuka, Kishona, Tomića, Jergovića nikad, ni Aralicu, Slavenku Drakulić, Vedranu Rudan, Lanu Biondić nikad - iako me mami da je uzmem u ruke, tek da vidim kako ona to piše, Jelinek – muuuuučno, obožavam Zvonimira Goloba, Irenu Vrkljan, sjajan mi je Houellebecq, Beigbeder mi je prosječan… Mogla bi unedogled. Neću. Imam stan u Zagrebu – svoj – hvala tata! Imam novoga Suzukija na kredit. Imam sestru i nesuđenog. Slabo se snalazim po Zagrebu iako već dvije godine tu živim. I ne mislim da sam tu doma, doma je moja Rijeka. Radim posao koji volim. Mogla bih živjeti izvan Hrvatske. Ne zato jer mislim da u Hrvatskoj nema budućnosti ili zato jer je teško živjeti u njoj. Mislim da spadam među one sretnike koji su zadovoljni svojim životom ovdje. Svoju prvu knjigu sam napisala jer sam to morala. Jednostavno sam svoju bolest morala opisati. Činilo mi se to potpuno prirodnim. Svoju drugu knjigu – roman, Hana, reci cvrčak, dosta sam dugo pisala i dopisivala i brisala i pisala… S njim sam bila i među finalistima za V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2005. I sad je izaš'o na sunce… Sretno mu! Proza ili poezija? I jedno i drugo, ako je dobro napisano – pri tome mislim ako je po mome ukusu. Ne pišem poeziju. Nisam se upuštala u to. Ne znam, možda, jednom, negdje.Volim Bowieja, U2, Haustor, novu Nelly Furtado, Paula Younga, Michaela Jacsksona dok je još bio normalan, Georgea Michaela, Duran Duran, zapravo, slušam sve i svašta. Ne znam kakav je položaj žene-umjetnice u hrvatskome društvu jer nisam nikad razmišljala o tome mozgom. Pretpostavljam da je onakav kakav je za bilo koga drugoga. Za, na primjer, umirovljenike ili tete koje rade u Lidlu. ulomak iz romana 'Hana, reci cvrčak' web sajtovi koje posjećuje
blog.hr, moj-posao.hr, forum.hr, puno foruma… uzori/ dragi autori/ce: Nemam. interesi izvan arta: Shopping i bjesomučno hodanje te plivanje. popis prijašnjih radova: * Polupani lončići - (potresna ispovijest o borbi s bulimijom), CELEBER, Zagreb, 2003. * Hana, reci cvrčak - roman, ZIGO, Rijeka, 2007. |
Prilagođeno pretraživanje

Slabo se snalazim po Zagrebu iako već dvije godine tu živim. I ne mislim da sam tu doma, doma je moja Rijeka. Radim posao koji volim. Mogla bih živjeti izvan Hrvatske. Ne zato jer mislim da u Hrvatskoj nema budućnosti ili zato jer je teško živjeti u njoj. Mislim da spadam među one sretnike koji su zadovoljni svojim životom ovdje. Svoju prvu knjigu sam napisala jer sam to morala. Jednostavno sam svoju bolest morala opisati. Činilo mi se to potpuno prirodnim. Svoju drugu knjigu – roman,
Ljeto je već dobrano bilo počelo. Riječko ljeto. Pušiona si ako nemaš auto. Ostaju ti odvratne Pećine ili odvratno Žurkovo. U oba slučaja osuđen si na gomilu koja se širi po plažama i šumicama sa svojim dosadnim potomcima koji jedu ono što već djeca jedu i ne znaju plivati i vrište i njihovim tatama koji loču toplo pivo iz limenke, a uglavnom ni sami ne znaju plivati i preskrbnim majkama koje neprekidno prigovaraju i strepe nad djecom i nad svojim polupijanim muževima i njihove prijateljice koje se pogledavaju i procjenjuju jesu li se puno udebljale od kad su bile mlade i vode prazne razgovore ni o čemu, a koje ne možeš ne čuti jer skoro pa leže na tebi, i ti sredovječni muškarci koji nisu jebali stoljećima i zure u bilo što, i u mlade curice pod izlikom da se djevojke danas strahovito rano razvijaju i jednostavno ne možeš više biti siguran koliko koja ima godina. Neprestano skrivečko napaljeno oblizivanje. I češanje po mudima. Bljak. I preglasno dozivanje tih nemaštovitih španjolsko-američkih imena kojima su nazvali, tu svoju unaprijed osuđenu na isti takav život, djecu koja će za desetak godina tu dovoditi svoju istu takvu balavu i ružnu i neodgojenu djecu koja će jesti neke nove grickalice i bacati papiriće u more na koje će neka druga Hana nabasati dok bude isplivavala svoj dnevni 40-minutni trening. I dlake. Nikad nije uspjela zaključiti, ili se odlučiti, jesu li joj odvratnije te odvratne dlake kojih je puna plaža ili sve to smeće koje završi u moru. Ili svi oni ili sve to.










