Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

Mima Simić
Ponedjeljak, 07 Svibanj 2007
Image
ime i prezime/mjesto: mima simić / zagreb (trenutno)
datum rođenja/horoskop: 4. veljače 1976. zmaj
obrazovanje: magistrica roda sa srednjom stručnom spremom
područje rada: pisanje (proza, filmske kritike, grafiti po jumbo plakatima, tekstovi za pjesme 'Drvene Marije')
interesi/ključne riječi: perestrojka merdevine šargarepa
kontakt: mimasimic(at)gmail(dot)com
web sajtovi koje posjećuje:
www.ladiesagainstfeminism.com
uzori/dragi autori/ce: virginia woolf, nada dimić, noam chomsky, gloria scott
interesi izvan arta: fart
popis prijašnjih radova: 'Pustolovine Glorije Scott' (AGM, 2005), kojekakvi časopisi, antologije, zbornici, novine

Iscrpnije o Mimi Simić:
 


Mima Simić
Ljubavna


Sjedeći na izrešetanom metalu sterilne klupe na stanici, okrećem profil i puštam da me tramvaj iz daljine fotografira. Čujem iskre kako se sudaraju s molekulama mraka i padaju na smrznute tračnice. Držim te za ruku, hladnoća nam se zbraja. Kroz prozore vagona žute se prazna lica plastičnih sjedala. Saginjem se da pobjegnem pogledima i ugrijem ti ruke, ali na njima moj dah pretvara se u inje.

Uzbrdo je bolnica, iznad bolnice je groblje, iza groblja je disko klub gdje smo se prvi put poljubile, ne sjećaš se. Ležala si na podu wc-a, majica ti se podigla i otkrila trbuh bjelji od papira. Tvog dečka nisu pustili u ženski wc pa je čekao pred vratima, a kasnije za šankom. Sklopila sam dlanove na tvom zatiljku i povukla ih prema sebi. Mrlje na papiru. Obrisala sam ti usta svojima.

Jedino zimi voliš se voziti tramvajem, noću, u tjednu, kad ni pijanaca nema jer im je svaka stanica budilica čiji zvuk razbija staklene stijenke njihovih beskućnih snova. Vozimo se od okretišta do okretišta, sve smo ih isprobale. Najviše voliš onaj koji ide preko rijeke, kad možeš gledati skliski autoput, drveni brod zarobljen u ledu, jutro kako drobi zaleđene krijesnice grada.

Zar te nikad ne pita gdje si bila? – kažem, znajući da neće odgovoriti, znajući odgovor.

ImageKad dođe k meni usred noći i zavuče mi se u krevet jer tamo ne može zaspati, pričam joj o putovanjima u tračnicama, o transsibirskoj željeznici, o golemoj sajli trapeza što se spušta s Mjeseca i klati se preko čitave površine zemaljske kugle. Kad je njihanje uspava, pričam joj o pernatim prekrivačima, o jastucima od peludi, o naslonjačima pletenim od zimzelenih borovih iglica. Pričam joj o mački i djetetu koji spavaju u istoj košari, o blatnjavim otiscima stopala i šapa, o torti razodjevenoj mačjim jezikom. Dlanom prelazim preko topline kože, udišem njezin dah i pretvaram ga u svoj. Na vratu joj njime ostavljam poruke, nevidljive tetovaže, pentagrame. Jutro lašti prozore mog stana i smekšava kožu njezinih kapaka. Odlazi ne budeći me, iako i ja i ona znamo da sam budna, da nisam spavala.

Sjedamo sučelice jedna drugoj, voliš se voziti u smjeru suprotnom od vožnje tramvaja. Voliš gledati kako svijet bježi od tebe, radije nego da te prestiže. Ruke su ti skrivene pod kaputom, inje na papiru. Gledaš kroz prozor, pored mene, pečati semafora lijepe se na stakla. Iz vozačeve kabine dopire zvuk radija, snimka vijesti od prethodnog dana – u ovo doba i spikeri spavaju. Ukrštam noge s tvojima, koljena nam se preklapaju, tkanine se trljaju, no boje su trajne i ne puštaju.

Kad se sretnemo u gradu, tvoj dečko gleda me nezainteresirano, pa čak i kad te u zagrljaju zadržim dulje negoli se to obično radi. Kad ti popravim kapu, prislonim lice na vrat, on se smiješi kao da je to nešto sasvim obično, kao da ti to radi baš svatko, bilo tko.

Odlazite – u kino, iz kina, s pločnika na tramvaj, gledam za tobom i brojim ti korake, pogledom ti čuvam mjesto, ono naprijed, ono naopako. 

 

Mima Simić
Crvena odaja

Prije negoli započnem s pripovijedanjem ove čudnovate pustolovine, zamolit ću sve čitatelje slabijih živaca da se late neke druge vrste zabave jer ovo je priča koja ledi krv u žilama.

Svibanjski dani u meni odvajkada su budili želju da pobjegnem nekamo daleko od londonske gužve i bučnih konjskih tramvaja koji su me svakodnevno bezobzirno drmusali dok ležah prepuštena poslijepodnevnom drijemežu. Otkada znam za sebe, vrućina mi je stvarala izvjestan osjećaj nemoći i nepokretnosti. Znojila sam se, ponajviše ispod pazuha, što nisu mogli prikriti ni skupocjeni parfemi poput Poisona ili Chanela 5, kojima sam obilato natapala znojne mrlje na odjeći.

Ali, moja odluka da odem u Wales, na jezerce Michigan, gdje je djed Sean Aloysius O'Feeney sagradio brvnaru, bijaše konačna. Naravno, Gloria s oduševljenjem prihvati moj prijedlog da mi se pridruži u toj maloj pustolovini.

Image
'Pustolovine Glorije Scott', AGM, 2005.
Kad stigosmo na jezero, tamo nas dočekaše neprijateljski raspoloženi domoroci, s kopljima i ubojitim sjekiricama u rukama. Gloria ih umiri pokretom ruke.

Dolazimo u miru! – tiho prozbori Gloria. – Zašto nas napadate?
Hm... – iznenađeno se osmjehnu poglavica. – Zašto ne?
Malo zatim nastavi: – Vi ste uništili naša polja, njive, oranice... izgradili ste pruge po kojima se voze željezni zmajevi. Naše ste žene odveli daleko od domova...
Mora da ste nas zamijenili s nekim – dobroćudno se osmjehnu moja prijateljica. – Ja sam Gloria Scott, a ovo je moja družbenica Mary Lambert. Došle smo se malo odmoriti ovamo, na jezero.
Tako? – nepovjerljivo je pogleda urođenik. – Ipak... Ah! Sad sam se sjetio! Pa Vi ste Gloria Scott, slavna detektivka!
Eh… – skromno će Gloria – dobar glas daleko se čuje...
Da... ali, zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača! – uskliknu Aboridžin.
Tko rano rani, dvije sreće grabi – upletoh se ja.
Svaka ptica svome jatu leti – okonča tu diskusiju mlada žena u sariju.

Probudismo se na drvetu. Bila je to pogolema bukva na kojoj su obitavali naši domaćini u vrijeme sieste. Pođosmo pregovarati s poglavicom o uvjetima oslobađanja. Da, bijasmo uistinu prave zarobljenice!

Kad nas je primio, poglavica je bio vrlo loše raspoložen. Znak žalosti bijaše i njegova duga raspletena kosa na kojoj još blistahu tragovi suza.

Poštovani gospodine Indijanče – započe Gloria. – Znam da nije moje da Vas o tome pitam, ali, od čega je umrla Vaša žena? I, uopće, zašto taj problem smatrate nerješivim?
Ah! – osupnuto je pogleda mladić. – Odakle Vam ti podaci... Gdje...?
Ništa Vi ne brinite, gospodine Indijanče. Tajna Norme Jean Baker ostat će zauvijek pod velom šutnje. Sad mi recite, hoćete li nas osloboditi riješimo li misterij njezinog nestanka?
Dakako... Oprostite mi, ali ovo je bio jedini način da Vas uvjerim da mi pomognete s mojim problemom.
Mmmrmlj... – promrmlja Gloria. – Uistinu nije bilo potrebno. Ja pomažem svim nevoljnicima, bez obzira na boju kože, vjeru, nacionalnu pripadnost ili, nedajbože, seksualno opredjeljenje. Postoji li kakav trag?
Da. Postoji.
Izvrsno! – uskliknu Gloria. – Odvedite nas na mjesto ubojstva!

Uskoro se nađosmo u crvenoj odaji. Poglavica nam ispriča da je ovdje pronađen trag. Bijaše to papirnata maramica svijena u neobičan oblik origami figurice, nalik gracioznom lanetu. Ubojica se doista potrudio ukloniti sve tragove, ali ovaj je nesumnjivo promaknuo njegovom oštrom oku.

Analiziravši uzorak sline s maramice, ustanovismo da je ubojica bolovao od dizenterije.

Ostavite nas na trenutak nasamo, molim! – zamoli Gloria poglavicu.
Kad ostadosmo same u odaji, Gloria pristupi rekonstrukciji događaja:
Crvena odaja poslužila je kao savršeno skrovište ubojičinom blagu, ukradenom iz indijanske škrinje u pećini. Djevojka je bila pljačkaševa ljubavnica i on je se otarasio čim mu više nije bila potrebna.
Ali... kako objašnjavate fetus u formalinu, pronađen u toaletnom ormariću u kupaonici?
Hm... – zamisli se Gloria, no onda uskliknu – Jednostavno! Djevojka nije željela roditi nenormalno dijete... Da! Ona je otkrila da joj je mladić (ubojica, pljačkaš, odmetnik) – bliski rođak! Sada znamo tko je misteriozni ubojica! Treba samo na vrijeme stići... Idemo!

Brzo poput dviju gazela poletjesmo do kuće gdje je živjela pokojnica. Vrata nam otvori pokojničin brat koji istom pade mrtav kada ga Gloria probode kroz oko vrškom svojeg specijalnog kišobrana.


Na sprovodu se okupi čitavo pleme, uključujući sedam sestara i dvanaestoro braće djevojke i mladića pokojnika, zbog kojih smo i upale u ovu nevolju.

Kad samo pomislim kako je sve moglo završiti, prožme me jeza. 

Zadnja Promjena ( Nedjelja, 02 Studeni 2008 )
 
Prilagođeno pretraživanje


| Powered by NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)