Mima
Simić
Ljubavna
Sjedeći
na izrešetanom metalu sterilne klupe na stanici, okrećem profil i
puštam da me tramvaj iz daljine fotografira. Čujem iskre kako se
sudaraju s molekulama mraka i padaju na smrznute tračnice. Držim te
za ruku, hladnoća nam se zbraja. Kroz prozore vagona žute se prazna
lica plastičnih sjedala. Saginjem se da pobjegnem pogledima i
ugrijem ti ruke, ali na njima moj dah pretvara se u inje.
Uzbrdo
je bolnica, iznad bolnice je groblje, iza groblja je disko klub gdje
smo se prvi put poljubile, ne sjećaš se. Ležala si na podu wc-a,
majica ti se podigla i otkrila trbuh bjelji od papira. Tvog dečka
nisu pustili u ženski wc pa je čekao pred vratima, a kasnije za
šankom. Sklopila sam dlanove na tvom zatiljku i povukla ih prema
sebi. Mrlje na papiru. Obrisala sam ti usta svojima.
Jedino
zimi voliš se voziti tramvajem, noću, u tjednu, kad ni pijanaca
nema jer im je svaka stanica budilica čiji zvuk razbija staklene
stijenke njihovih beskućnih snova. Vozimo se od okretišta do
okretišta, sve smo ih isprobale. Najviše voliš onaj koji ide preko
rijeke, kad možeš gledati skliski autoput, drveni brod zarobljen u
ledu, jutro kako drobi zaleđene krijesnice grada.
– Zar
te nikad ne pita gdje si bila? – kažem, znajući da neće
odgovoriti, znajući odgovor.
Kad
dođe k meni usred noći i zavuče mi se u krevet jer tamo ne može
zaspati, pričam joj o putovanjima u tračnicama, o transsibirskoj
željeznici, o golemoj sajli trapeza što se spušta s Mjeseca i
klati se preko čitave površine zemaljske kugle. Kad je njihanje
uspava, pričam joj o pernatim prekrivačima, o jastucima od peludi,
o naslonjačima pletenim od zimzelenih borovih iglica. Pričam joj o
mački i djetetu koji spavaju u istoj košari, o blatnjavim otiscima
stopala i šapa, o torti razodjevenoj mačjim jezikom. Dlanom
prelazim preko topline kože, udišem njezin dah i pretvaram ga u
svoj. Na vratu joj njime ostavljam poruke, nevidljive tetovaže,
pentagrame. Jutro lašti prozore mog stana i smekšava kožu njezinih
kapaka. Odlazi ne budeći me, iako i ja i ona znamo da sam budna, da
nisam spavala.
Sjedamo
sučelice jedna drugoj, voliš se voziti u smjeru suprotnom od vožnje
tramvaja. Voliš gledati kako svijet bježi od tebe, radije nego da
te prestiže. Ruke su ti skrivene pod kaputom, inje na papiru. Gledaš
kroz prozor, pored mene, pečati semafora lijepe se na stakla. Iz
vozačeve kabine dopire zvuk radija, snimka vijesti od prethodnog
dana – u ovo doba i spikeri spavaju. Ukrštam noge s tvojima,
koljena nam se preklapaju, tkanine se trljaju, no boje su trajne i ne
puštaju.
Kad se
sretnemo u gradu, tvoj dečko gleda me nezainteresirano, pa čak i
kad te u zagrljaju zadržim dulje negoli se to obično radi. Kad ti
popravim kapu, prislonim lice na vrat, on se smiješi kao da je to
nešto sasvim obično, kao da ti to radi baš svatko, bilo tko.
Odlazite
– u kino, iz kina, s pločnika na tramvaj, gledam za tobom i brojim
ti korake, pogledom ti čuvam mjesto, ono naprijed, ono naopako.
Mima Simić
Crvena odaja
Prije
negoli započnem s pripovijedanjem ove čudnovate pustolovine,
zamolit ću sve čitatelje slabijih živaca da se late neke druge
vrste zabave jer ovo je priča koja ledi krv u žilama.
Svibanjski
dani u meni odvajkada su budili želju da pobjegnem nekamo daleko od
londonske gužve i bučnih konjskih tramvaja koji su me svakodnevno
bezobzirno drmusali dok ležah prepuštena poslijepodnevnom
drijemežu. Otkada znam za sebe, vrućina mi je stvarala izvjestan
osjećaj nemoći i nepokretnosti. Znojila sam se, ponajviše ispod
pazuha, što nisu mogli prikriti ni skupocjeni parfemi poput Poisona
ili Chanela 5, kojima sam obilato natapala znojne mrlje
na odjeći.
Ali,
moja odluka da odem u Wales, na jezerce Michigan, gdje je djed Sean
Aloysius O'Feeney sagradio brvnaru, bijaše konačna. Naravno, Gloria
s oduševljenjem prihvati moj prijedlog da mi se pridruži u toj
maloj pustolovini.
'Pustolovine Glorije Scott', AGM, 2005.
– Dolazimo
u miru! – tiho prozbori Gloria. – Zašto nas napadate?
– Hm...
– iznenađeno se osmjehnu poglavica. – Zašto ne?
Malo
zatim nastavi: – Vi ste uništili naša polja, njive, oranice...
izgradili ste pruge po kojima se voze željezni zmajevi. Naše ste
žene odveli daleko od domova...
– Mora
da ste nas zamijenili s nekim – dobroćudno se osmjehnu moja
prijateljica. – Ja sam Gloria Scott, a ovo je moja družbenica Mary
Lambert. Došle smo se malo odmoriti ovamo, na jezero.
– Tako?
– nepovjerljivo je pogleda urođenik. – Ipak... Ah! Sad sam se
sjetio! Pa Vi ste Gloria Scott, slavna detektivka!
– Eh…
– skromno će Gloria – dobar glas daleko se čuje...
– Da...
ali, zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača! – uskliknu
Aboridžin.
– Tko
rano rani, dvije sreće grabi – upletoh se ja.
– Svaka
ptica svome jatu leti – okonča tu diskusiju mlada žena u sariju.
Probudismo
se na drvetu. Bila je to pogolema bukva na kojoj su obitavali naši
domaćini u vrijeme sieste. Pođosmo pregovarati s poglavicom o
uvjetima oslobađanja. Da, bijasmo uistinu prave zarobljenice!
Kad
nas je primio, poglavica je bio vrlo loše raspoložen. Znak žalosti
bijaše i njegova duga raspletena kosa na kojoj još blistahu tragovi
suza.
–
Poštovani gospodine Indijanče – započe Gloria. –
Znam da nije moje da Vas o tome pitam, ali, od čega je umrla Vaša
žena? I, uopće, zašto taj problem smatrate nerješivim?
– Ah!
– osupnuto je pogleda mladić. – Odakle Vam ti podaci... Gdje...?
– Ništa
Vi ne brinite, gospodine Indijanče. Tajna Norme Jean Baker ostat će
zauvijek pod velom šutnje. Sad mi recite, hoćete li nas osloboditi
riješimo li misterij njezinog nestanka?
–
Dakako... Oprostite mi, ali ovo je bio jedini način da
Vas uvjerim da mi pomognete s mojim problemom.
– Mmmrmlj...
– promrmlja Gloria. – Uistinu nije bilo potrebno. Ja pomažem
svim nevoljnicima, bez obzira na boju kože, vjeru, nacionalnu
pripadnost ili, nedajbože, seksualno opredjeljenje. Postoji
li kakav trag?
– Da.
Postoji.
–
Izvrsno! – uskliknu Gloria. – Odvedite nas na mjesto
ubojstva!
Uskoro
se nađosmo u crvenoj odaji. Poglavica nam ispriča da je ovdje
pronađen trag. Bijaše to papirnata maramica
svijena u neobičan oblik origami figurice, nalik gracioznom lanetu.
Ubojica se doista potrudio ukloniti sve tragove, ali ovaj je
nesumnjivo promaknuo njegovom oštrom oku.
Analiziravši
uzorak sline s maramice, ustanovismo da je ubojica bolovao od
dizenterije.
– Ostavite
nas na trenutak nasamo, molim! – zamoli Gloria poglavicu.
Kad
ostadosmo same u odaji, Gloria pristupi rekonstrukciji događaja:
– Crvena
odaja poslužila je kao savršeno skrovište ubojičinom blagu,
ukradenom iz indijanske škrinje u pećini. Djevojka je bila
pljačkaševa ljubavnica i on je se otarasio čim mu više nije bila
potrebna.
– Ali...
kako objašnjavate fetus u formalinu, pronađen u toaletnom ormariću
u kupaonici?
– Hm...
– zamisli se Gloria, no onda uskliknu – Jednostavno! Djevojka
nije željela roditi nenormalno dijete... Da! Ona je otkrila da joj
je mladić (ubojica, pljačkaš, odmetnik) – bliski rođak! Sada
znamo tko je misteriozni ubojica! Treba samo na
vrijeme stići... Idemo!
Brzo
poput dviju gazela poletjesmo do kuće gdje je živjela pokojnica.
Vrata nam otvori pokojničin brat koji istom pade mrtav kada ga
Gloria probode kroz oko vrškom svojeg specijalnog kišobrana.
Na
sprovodu se okupi čitavo pleme, uključujući sedam sestara i
dvanaestoro braće djevojke i mladića pokojnika, zbog kojih smo i
upale u ovu nevolju.
Kad
samo pomislim kako je sve moglo završiti, prožme me jeza.
