cunterview.net - Mirela Holy

ime i prezime/mjesto: Mirela Holy, Zagreb
datum rođenja/horoskop: 15.12.1971., Strijelica
obrazovanje: Filozofski fakultet u Zagrebu: doktorica humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, kulturalni studiji / magistrica znanosti o književnosti / profesorica etnologije i komparativne književnosti. Škola za primijenjenu umjetnost u Zagrebu - odjevna dizajnerica.
područje rada: Radim u agenciji 'Maksima komunikacije' na mjestu izvršne direktorice agencije
interesi/ključne riječi: ljudska prava, politika, zaštita okoliša, fantasy književnost
kontakt: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
web sajtovi koje posjećuje: www.fantasy-hr.com, www.algoritam.hr
interesi izvan arta: dizajn šešira i pokrivala za glavu, zaštita životinja, psi

selfportrait:

Pisanjem sam se počela baviti s deset godina kada sam napisala prvi literarni uradak – prilično djetinjasti roman s mnoštvo intriga, ubojstava i prevara... Moj rani literarni zanos popustio je početkom puberteta, ali se monstruozno pojačao u kasnijim razredima srednje škole, dakle, s nekih 16-17 godina. Tada sam počela pisati prilično strastvenu, ali mračnu i obujmom dugačku ('darkersku') poeziju, punu mistike i simbola, natopljenu vjerskim pitanjima.

Nešto kasnije, točnije, s 18 godina, počela sam pisati fantasy romane, a drugi u nizu bio je roman-mit 'Apokalipsa', koji sam i objavila i javno obznanila 1992. godine, dakle, u jeku Domovinskoga rata. To je, naravno, bila velika pogreška jer u to vrijeme nije prolazila literatura, posebice takav tip literature. Apokalipsa je, naime, pobuna protiv života u svijetu patrijarhalnih vrijednosti i predrasuda, svijetu krute religije koja žene i prirodu stavlja u podređeni položaj u odnosu na muškarca, kulturu i institucionaliziranu vjeru, svijetu u kojemu je nasilje i agresija uobičajeni način postupanja s onima koji ne pripadaju tzv. main streamu. Sve se to odvijalo u vrijeme kada je hrvatsko društvo veličalo ratničku ideju Patrie, a ženama dodjeljivalo kao jedine prihvatljive uloge majki i samozatajnih, vjernih supruga koje čekaju umornoga ratnika da se vrati kući...

Apokalipsa je bila prvi ekofeministički vapaj iz vremena kada sam se osjećala kao Pale sam na svijetu i bila uvjerena da ono što osjećam, ne osjeća nitko drugi. Stoga je moje iznenađenje bilo ogromno nekoliko godina kasnije, u drugoj polovici 90-ih, kada sam saznala da na svijetu postoji ekofeminizam ili ekološki feminizam; cijeli pokret koji svijet promatra mojim očima. Ne mogu opisati mješavinu emocija kada sam saznala da postoji velik broj žena i muškaraca koji svijet gledaju slično kao i ja! Bila je to istovremeno i radost, osjećaj pripadnosti, no i tuge, jer, ipak, nisam bila toliko posebna koliko sam mislila da jesam.

Kada danas čitam Apokalipsu, mnoge mi se ideje koje sam iznijela u tome djelu čine pretjeranima, nezrelima, patetičnima, pa čak i pretencioznima, ali sam i ponosna, jer, kada se skinu svi slojevi srž ostaje ista – i s devetnaest godina zastupala sam ono što zastupam i danas – strast prema ukidanju patrijarhalnoga društva u kojemu živimo.

Taj je stav vidljiv u 'Mitskim aspektima ekofeminizma' (Superknjižara, Moderna vremena info) koje sam objavila 2007. godine, dakle, 15 godina poslije Apokalipse. Knjiga o ekofeminizmu nije fikcionalna književnost, već zbirka eseja i razmišljanja o ekofeminizmu. Ova knjiga govori o tome koliko sam daleko otišla od prvoga zanosa ekofeminizmom, ali bez obzira na sve slabosti i naivnosti ekološkoga feminizma, ideja je u suštini dobra...

Iskustvo mi govori da ću i u godinama koje dolaze ostati vjerna ekofeminističkim temama. Naime, upravo radim na kosturu ekofem fantasyja i nadam se da ću pronaći hrabroga izdavača za taj projekt, ali i za literarne projekte koji će tek uslijediti.

Često sam se pitala zašto osjećam toliku strast prema književnosti, prema djelatnosti koja traži puno rada i zalaganja, a malo konkretnih benefita, barem u hrvatskim uvjetima... Možda zato što je književnost za mene ljubav i ljepota, užitak života, gotovo najbolji i najiintimniji način komunikacije s drugim ljudima. To je način da dotaknem tuđi Svemir...

Vjerujem da sve što probudi emociju, ostavlja trag i utječe na život, mijenja ga i nadograđuje... To ne mora uvijek biti knjiga koja nas drži prikovane uz otok svjetla u mraku noći. To može biti i pogled prolaznika na ulici, nečije predavanje ili prilog na televiziji... Pisanje je za mene nasušna potreba jer ideje i emocije znaju podići, pružiti euforiju i osjećaj nedodirljivosti, ali mogu biti i otrov... ako su zatvorene i potisnute... Vjerujem da oni koji pišu to rade za druge, ali još većim dijelom to rade i za sebe, pišu da bi živjeli... Najljepše je kada objaviš ono što napišeš i vidiš da ima ljudi kojima su tvoje ideje i svijet u kojemu živiš bliski i privlačni... To je za mene književnost.

Jedna od kreacija šešira Mirele Holy

MODNO DJELOVANJE:
MODNE REVIJE I PERFORMANSI
Od 1994. do 2001. godine predstavila sam osam kolekcija na dvadesetak samostalnih i zajedničkih modnih revija održanih na raznim lokacijama u Zagrebu, Pregradi, Čakovcu, Rijeci, Splitu, te dvorcu Golubovec.

FESTIVALI:
- Festival mode Festimoda 1995. godine održan u ZKM-u u Zagrebu.
- Biennale mladih, ljeto i jesen 2000. godine, sekcija modnog dizajna Krapinsko-zagorska županija.

IZLOŽBE:
•    samostalna izložba šešira i kapa u galeriji Matice u Pregradi u svibnju 1994. godine.
•    samostalna izložba modnih crteža “Od skice do haljine”, Kulturno-informativni centar u Zagrebu, travanj 2001. godine
•    izložba modnih crteža u okviru Biennala mladih u Čakovcu, 2000. godine

KOSTIMOGRAFIJA:
•    kostimografija za projekt alternativnog kazališta “Zublja Agapa”, dvorana Pauk, ožujak 1993. godine
•    predstavljanje novog vizualnog identiteta Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja - kostimografija djece koja su glumila u kratkom prigodnom igrokazu

HUMANITARNA MODNA DOGAĐANJA:
modna revija za pomoć djeci dijabetičarima (13.05.2001.), haljine su nosile članice Međunarodnog kluba žena Zagreb, supruge stranih diplomata, te istaknute hrvatske političarke i saborske zastupnice

Iz neobjavljenog fantasy romana
SVETO OGLEDALO

POSVEĆENO PROŠLOSTI, SADAŠNJOSTI I
BUDUĆNOSTI KOJE UJEDINJENE I
JEDINSTVENE, ISTOVREMENE, ŽIVE U MENI.

        PLAN JE TU. POVIJEST SLIJEDI.

MOJA RIJEČ

      Evo, kako je sve počelo...
Došao sam u predjele u koje sam morao doći, tamo sam u sebi ugledao stranca. Znao sam da je nešto krivo, pogrešno. Prvi su bili moji snovi.

      Mračni, kišni dani nisu poznavali vjetar. Bili su mi nepoznati ti krajevi. Posvuda su vrebale opasnosti. Bilo je mnogo vode, mnogo mračnih dubina vode. U snovima su stranci pokušavali nešto iznuditi od mene. Bježao sam, ili sam to pokušavao, ali bilo je teško izaći, izgubiti se u bespućima, što dalje od tog jezivog mjesta. Odlazio sam ispunjen saznanjem da ću to mjesto sresti presudnog dana, presudnog sata…. Vani su se nazirali znakovi uništenja. Moj leš je plutao, tonuo na dno blatnjave rijeke, otrovne močvare. Vidio sam prevrnute kočije u noći.

      Kao da me i u stvarnosti napustila sreća. Želio sam opušteno disati. Imao sam devetnaest godina. Govorili su da se u to doba Sunce oprašta od nas, prepušta nas odrastanju i borbi, bez zaštite i opraštanja. Nisam želio u to vjerovati. Nisam znao što se od mene očekuje. Da li sam trebao ustrajati i boriti se za idealiziran način života, ili se boriti protiv sebe, jer je život imao veću vrijednost od unutrašnjeg zova ljepote. Naslućivao sam odgovor. Nisam mogao živjeti bez ljepote, bez umjetnosti. Ipak, želio sam probati sve prije no što se prepustim samoubilačkim tminama. U godini prije devetnaestog rođendana gorio sam za ljepotu, želio sam u njoj rasti i živjeti. Ipak, ljepota mi je zabranjena. Prilično besmisleno. Mislio sam da su ljudi dovoljno mudri da iza mrgođenja prema nepoznatom u sebi kriju prostodušnu toleranciju prema nečemu što ih, u stvarnosti, ne vrijeđa i ne oštećuje. Bio sam u krivu. Ljudi su mrzili slobodu kada im se drsko bacala u lice. Dobačena sloboda ih je podsjećala na davno izgubljene bitke. To su temelji naše kulture koji su mi tada, i od tada, donijeli mnogo boli.

      U snovima su gavrani slali upozorenja koja nisam htio slušati. Kad se i stvarnost sa snom stopila, shvatio sam. Došao sam na mjesto na kojem su kočije bile prevrnute u noći. Bio sam leš i gledao sam kako moje ubojice odmiču kroz močvarni kal ledenog groba, u jezovitoj noći. U smrti sam bio živ, odjeven u djevojačke haljine...

      Noći su bile strašne. Trebao sam leći u postelju, sklopiti oči prožet jezom, užasom nadolazeće more. Mrzio sam oči svjetiljke koja me bešćutno promatrala, hladno oslonjena na gomile knjiga koje su kratile besane sate noći. Pomišljao sam kako ludim, kako su more i halucinacije proizvod moje svijesti, ili podsvijesti. Tada mi je neki unutarnji glas šapnuo jezivu, ali i utješnu misao. Halucinacije su stvarnost. Razdoblje od četiri godine počelo se ponavljati. Umor u noćima je bio neumoljiv, a i dan je zvao na bitke. Sklapao sam oči u ludilu sna, svjetiljka je neumoljivo analizirala. Osjećao sam da se bliži smrt, neka vrsta smrti. Otkucaji sata nisu dopuštali trenutak mira. Druga se religijska bitka začela u snu...

      Žena i kći stajale su kraj mene i mamile u prostor u kojem je mrak bio tako gust da se dizao u udisajima života. To su bile odaje u koje sam se dao namamiti, kao da sam hrlio uništenju. Tek što sam ušao majka je progutala kći; obje su u tom sablasnom proždiranju bile obuzete smijehom. Užasnuto sam uzmicao, svjestan da se prostorija preobražava u golemo ždrijelo nemani, ogromnu glavu noćne zmije koja sve proždire. Prestravljen, završio sam u njenom ždrijelu, tamo osjetio stravu ništavila koje živi. Ipak, sve je potrajalo samo sekundu.

      Priklanjao sam lice ranom, jutarnjem Suncu, sneno mu slao ode, željan sna. No, dnevne su borbe zvale... Dizao sam se iscrpljen bolima noći i dana. Rađao se novi dan, dan kojeg je slavila vjera. Za taj sam vjerski život bio nijem i gluh. Osjećao sam strepnju zbog borbi koje su čekale. Dizao sam se u snena jutra, gledao rađanje zore. Krajolici ispod mog balkona bili su pusti, divlji. Odlazio sam milovan zracima tužnog Sunca. Čekao sam kočije prevrnute u noći, svaki sam dan strepio od unutrašnjosti tih kočija, vidio kočije kako nemirno plove obalama prostranih puteva. Bilo je nemoguće zaustaviti snove, hranili su se mojim umorom. Kako se u noćima svjetiljka cerila i bezobrazno zurila, tako se u danima kočija bahato nametala graktavim upozorenjima. Odlazio sam od dana, i danom izmoren, povlačio se u vlažne sumrake, opraštao se od plamenog umiranja Sunca, koje se, želio sam tako misliti, suosjećajno smješilo, svjesno bitke noći koja čeka. Apep, Apep vikao sam, zmija mraka (govorio mi je duh Sunca). I sam sam bio svjestan toga da su bitke za bogove neizbježne...

      Sunce me tješilo pobjedom. S tugom sam gledao kako odlazi u sjenu. Priželjkivao sam mir u kojem ću uživati u ljepoti. Ali ljudi su bili netrpeljivi, gonjeni višom nužnošću koja je od njih činila marionete agresivno iskeženih zuba. Za ljepotu se trebalo boriti, pokazati se dostojnim sebe, ali priželjkivao sam mir... kojeg nije bilo. Bilo je snova ispunjenih morama dana. Tada je kapnula posljednja kap. Trebao sam postati pisar...