Advertisement
Početna stranica
Brze vijesti
Opća kultura
Vox Feminae
Izložbe / Osvrti
Intervjui
Filmska.net
Cunterview radionice
Cunterview jukebox
Festivali
KOLUMNE
Q-fokus
Žene i strip
Cherry F. u malom mistu
BAZA UMJETNICA
Likovna umjetnost
Književnost
Film, video i fotografija
Novi mediji
Glazba
Scenska umjetnost
Primijenjena umjetnost

Olja Savičević Ivančević
Četvrtak, 11 Siječanj 2007
Image
ime i prezime/mjesto: Olja Savičević Ivančević / Split
datum rođenja / horoskop: 16.09.1974. / djevica
interesi/ključne riječi: književna praksa (i teorija) sinergija, pop kultura,  igra, znatiželja
selfportrait: hmm… femina ludens?!
kontakt: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
 
Piše poeziju, prozu, novinske kolumne. Autorica je nekoliko pjesničkih zbirki i knjige priča Nasmijati psa koja je, osim u Hrvatskoj, objavljena u Njemačkoj, Srbiji, a u uskoro i u Mađarskoj. Dobitnica je nagrade Prozac za rukopis Nasmijati psa (2005.), Ranko Marinković za kratku prozu (2007.), te nagrade Kiklop za pjesničku zbirku Kućna pravila (2008.).


Pojedine priče, pjesme i pjesnički ciklusi autorice prevedeni su na češki, engleski, francuski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, slovački, slovenski, talijanski i ukrajinski jezik. Sudjelovala je na brojnim međunarodnim književnim festivalima, sajmovima i literarnim radionicama. Za Slobodnu Dalmaciju piše „Malu bilježnicu“ – kolumnu o knjigama.
Živi u Splitu.


Brzopotezni intervju

S koliko si godina prvi put nešto napisala i što je to bilo?
Prerano da bi bilo vrijedno spomena: treći osnovne, pjesma je išla otprilike ovako: „Ja ću biti kockasta žena / Strah i trepet za sva vremena“. Ne pitajte me što to znači, proplamsaj feminističkog dadaizma, možda.

«Nasmijati psa» - što to za tebe znači?     
Veseli užas, kako je jedan moj prijatelj i kolega rekao.

Što kažeš na riječi kritičara da si se «feminizirala i melankolizirala»?
Tko je to rekao? Ah, ne sebe, nego Robija K, kao jednog od svojih literarnih i životnih „susjeda“. Ja sam poprilično „feminizirana“ i melankolična, nemo'š više. „Nasmijati psa“ zapravo ništa rodno ne određuje, osim autorice. Međutim to je kod nas još uvijek dovoljno da se knjizi „prikrpi“ etiketa ženskog pisma. Ta etiketa prodaje.

Definicija melankolije!
Duhovni mazohizam?! 

Ljubav prema moru – kolika je?
Ti si sigurno s kontinenta?! (smijeh) Cijeli mi je život doslovno pod prozorom. Puno sam plovila. Ne mogu ga mistificirati, ne razumijem ljude s mora koji more mistificiraju, to je trgovina dalmatinskim suvenirima. Za mene je plovidba jedan od najintenzivnijih doživljaja slobode, baš kao i pisanje.

Proza ili poezija – preferiraš? Tvoja najdraža forma?
U dobroj prozi uvijek ima poezije, a da ne mora nužno bit poetična. Nemam najdražu formu. Sviđaju mi se prijelazni žanrovi, otpor forme ( i sadržaja, dabome) prema klasifikaciji. Ipak moje su priče uglavnom prave, obične priče. Što se čitanja tiče, nema mudrosti: dobre knjige volim, loše i dosadne ne. Poeziju čitam svakodnevno, to je navika još iz djetinjstva.

Položaj žene u društvu?
Manjinski, i kad su u većini.

Transgeneracija – hoće li društvo prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu i kakvi žele biti?
Ne tako skoro.

Tvoja najveća vrlina / mana?
Prkos, čini mi se.  

Da li bi željela živjeti vječno? – Zašto da, zašto ne?
Voljela bih živjeti dugo. Sviđa mi se to.

Vjeruješ li u Boga, raj i pakao?
Ne i teško mi je zbog toga (smijeh). Stvarno.

U koga / u što si zaljubljena?
U jednog posebnog čovjeka. I u svoju kćer.

 

Bibliografija:
 


Uredila:

  • zbornik poezije „Oblaci“, Zadar 1997.
  • antologija nove kratke priče BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore (urednica za Hrvatsku); Beograd 2006.

Više:

 

 

Zadnja priča iz knjige 'Nasmijati psa' Image

ZABAVA ZA DOKONE KĆERI
 
Što da se danas radi, Marijana?!
Hocemo li sjesti u taksi i kružiti gradom, a onda, dok je crveno, pobjeći na semaforu?!
Možemo otići na pješcanu plažu iza nebodera i kupati se gole, ali mislim da je za to, ipak prehladno.
 
Ukradimo novac tvojoj mami i otputujmo. Otputujmo, na primjer, u Amsterdam na kraljičin rodendan: drogirajmo se legalno! Kupimo neku kurvu tamniju od noći da nam do jutra priča svoj život. Mora bit' uvjerljiva. Ne mora biti gola. Ali može.
 
Otputujmo u London. U Portobellu postoji prodavaonica ploča. Tamo pucketa glazba. Vani kiši. Čuje se kako sipi prašina po policama. Prodavač je mladi prištavi Škot u pletenome prsluku. Možemo mu priuštiti prva seksualna iskustva. Uhvatiti ga za dječačko dupe dok priča o Bijelom albumu. Raskopčati mu košulju i zaključati dućan. Neka muzika glasno trešti s gramofona, iz zvučnika, a na staklenim vratima nek' se ljulja CLOSED.
 
Slatka mala Marijana, prevest ćemo naše pjesme na portugalski, na francuski. Ja ću uzeti harmoniku, a ti bubanj. Plovit ćemo od luke do luke. Svirati i recitirati poeziju!
Zašto je to glupo? Zbog čega je to nemoguće!?
Zar ćemo ovdje sjediti cijeli život? Sjediti i gledati kroz prozor stana, kroz prozor ureda, kafića, televizora? Ma, daj!
Pogledaj: ono što je prekrilo nebo rožnata je peta Boga. Ona tek onako prijeti da će se spustiti na nas. Al' nikad ne znaš kad će se Gospod spotaknuti, ups! Nema više Marijane, samo malo brdašce praha. Ne smij se, ovo ti ozbiljno govorim! Ja nisam tako luda. Otiđimo negdje gdje je nebo otvoreno.
 
Dobro gledaj što radim, jer, ja sad napuštam ovu kuću u kojoj sam sjedila za računalom i puštala da u mene ulazi bjelina praznoga dokumenta. Da iz mene izlaze ulice, prašume, istrčavaju atletičari i silaze striptizete na poklon znojnim ćelavcima podstavljenih dlanova. Postoji način da prekinem s poezijom, da prekinem s običnim ispisivanjem teksta. Opak način. Škljoc! I gotovo je s tom zabavom za dokone kćeri.
 
Dobro gledaj što radim, oblačim uniformu: mrežaste dokoljenke, vojničke hlače do koljena, ružičaste gležnjače, prozirnu košulju. Na oči stavljam sjajno zeleno sjenilo, na usne svijetlocrveni ruž. Svijetlocrveno na nokte. Na zglobove zakopčavam šarene kožice s metalnim zubićima. Moja glava ima rep. Tamni rep čvrste i zdrave kose.
 
Mali damski pištolj ne stavljam u torbu, nego do kože, u rub hlača.
I kad zatvorim vrata, čim zakoračim na ulice, počet će priča.
Ne znam još kako će početi, a kamoli kako će završiti, ali kad djevojka tako odjevena s pištoljem ispod pupka krene niz ulicu – definitivno počinje priča. Koja od priča će me odabrati, još ne znam. Među onima koje se nude, ja moram probrati pravi trenutak u kojemu ću namignuti zgodnome neznancu, prave stube kojima ću sići u zadimljeni klub, u dobar tren repetirati, ako zatreba. Zaustaviti pravi kamion na cesti, izaći u pravome gradu, zagristi u najopasnije usne.
 
– Ti si samo ljubomorna na likove iz filmskih priča! I iz pjesama. I knjiga – kažeš.
I potpuno si u pravu. Ali baš zato priuštit ću ti, baš kao i sebi, nezaboravnu avanturu. Idemo u grad, obuci se, uzmi ključeve mamina auta… Dobro, možemo i pješke! Trebaš mi da kasnije zapišeš sve što se događalo. Svjedoči mi, bit će jednostavno. Ja ću potegnuti obarač, ti olovku. Bit će to nezaboravan lov na priču. U kojoj će zvjerka često progoniti nas. Jedino na što trebam paziti jest da ne poginem prije nego što naletim na dobar kraj.

I da dobar kraj ne naleti čim izađemo iz stana.

Zadnja Promjena ( Četvrtak, 05 Veljača 2009 )
 
Prilagođeno pretraživanje


| Powered by NGO studio |
| Be the change you want to see in the world |
2006 - 2013 cunterview.net
Made for Firefox
Use under Creative Commons BY-NC-SA License (Uvjeti korištenja)